Kultura

Dan rudara obilježen u Brezi

Dan rudara

Javna tribina

ŽIVOT RUDARA – RUDARI U ŽIVOTU

Biblioteka Breza

20.12.2018.

EsadBajtal

Pričuo rudarima i životu rudara, najbolje je početi od jedne, za njih, simoličkiživotno važne riječi – tradicionalnog rudarskog pozdrava SRETNO!

Riječje to kojom smo Ispraćali na posao i dočekivali s posla svoje očeve, Braću,rođake, komšije, prijatelje. Riječ je to kojom su se uzajamno pozdravljali isusretali. I svi mi zajedno s njima i oni s nama.

Zaštobaš tako?

Zaštobaš „sretno“?

Pazato, jer, odlazeći svakodnevno u jamu, na posao, odlazili su na put unepoznato. Na posao pun opasnosti, pun neizvjesnosti i stalno vrebajućih udesa.Sjetimo se samo velikih rudarskih nesreća. Bilo gdje u svijetu, i onih ovdje,kod nas u našem Rudniku mrkog uglja –Breza.

Nemogućeje sve nabrojati.

Ali,za podsjećanje: samo u jednoj od dvije velike rudarske nesreće u periodu 1970.– 1976. u Rudniku mrkog uglja Breza,u jednom hipu, u djelićuu sekunde usmrćenoo je pedest rudara. Pedeset očeva,naše braće, bratića, sestrića. Nisu imali sreće da se vrate s posla. Da dođukući i familiji. „Domu i akrebi“, kako bi to rekao Aleksa Šantić.

Otudataj pozdrav.

Točuveno SRETNO.

Iznjedrilesu ga te i takve rudarske nesreće. A nesreća je ta koja povećava smisao zaprijateljstvo i solidarnost; za uzajamnost i zajedništvo. Nije dovoljno da samopojedinac, jedan od njih, bude sretan. Za potpunu sreću, potrebno je da to budui svi drugi. Otuda to rudarsko SRETNO, kojim rudari, jedni drugima, svakosvakom, želi sreću na putu u avanturu radnog dana i jamske neizvijesnosti.

Težakje to posao.

Pretežak.

Opaki surov.

Nicrnjeg posla, ni crnjeg hljeba od rudarskog.

Aživotna nužda, nužda opstanka, svemu uprkos, tjera da se kopa i radi. Ali, nesamo radi.

Negoi misli.

Jer,„nužda uči misliti“, kako to reče veliki njemački  filozof, marksista, Ernst Bloch.

Ata nužda, i to mišljenje, u svijetu rudara i svakodnevnog rudarenja porodili sune samo velike radnike, poput Alije Sirotanovića, nego i rudarskuinteligenciju. poput, urođeno lucidnog Fuada Babovića, ovdašnjeg i jednog odnajvećih inovatora i racionalizatora SFRJ, dobitnika Prvomajske nagrade,najvećeg radničkog priznanja u Jugoslaviji.

Pozanimanju bravar, snagom čistog uma, bez pomoći knjiga, Fuad Babović – Cinde,nadograđivao je poboljšavao je inovirao je tada svjetski prestižnu rudarskuopremu i tehnologiju: sisteme kombajna, transporta, hidraulike EICKHOF iBEKORIT, njemačke proizvodnje. Sve to donijelo mu je, davne 1983. prestižnoprvomajsko priznanje

Uobrazloženju, koje je Fuada Babovića kandidovalo za Nagradu,  Rečeno je da se njegov inovativni doprinosRudniku zbog specifičnosti zahvata i proizvodnje, ne da novčano Izraziti. I daje, doslovno – neizračunljiv.

Pa,ipak!

Propozicijesu bile stroge i nepopustljive. Tražile su matermatički vrijednosni novčaniizraz. I nekako je nađen. Gruba, aproksimativna, približna vrijednost njegovihinovacija, do tog momenta, logikom struke i stručnjaka, govorila je o tadavrtoglavih 232,219.000 dinara. Plus 10, 000.000 tadašnjih njemačkih maraka (DEM). To je, do dana današnjeg, bio i ostao,najsnažniji izraz brezanske, rudarske i tehničke inteligencije.

Ali,ni to nije sve.

Njemačkikonstruktori,inžinjeri,pratioci ugradnje i rada te opreme,suočeni i zblanutiBabovićevim poboljšanjima i inovacijama, ponudili su mu na potpis  bjanko ugovor:  da sam upiše cifru i pređe da radi kod njih,u Njemačku.

Odbioje.

Bezrazmišljanja.

Ostaoje ovdje, u svom rudniku.

Daradi i izgrađuje svoj grad i  svojuzemlju.

Takavje bio Fuad Babović – Cinde!

Kolikomi, danas, znamo o njemu?

Izašto u ovom rudarskom gradiću, toliko godina nakon Fuadove smrti, nemanikakvog znaka njegova postojanja? Čak ni natruha o onome šta je i ko je bioFuad Babović – Cinde?

Zaštonema svoju bistu?

Svojuulicu ili trg?

Zaštoje, i čijom voljom, ili nemarom, prepušten mraku anonimnosti i povijesnogzaborava?

Jato ne znam.

Inemam odgovor na sva ta pitanja.

Ali,znam nešto drugo.

Znamda bi u Francuskoj, u Njemačkoj, Poljskoj; u Urugvaju ili Paragvaju; naa Kubiili u Rusiji, dakle, bilo gdje na svijetu, taj isti Fuad Babović, genijalnirudarski inovator i racionalizator, bio slavljen i hvaljen kao nacionalni junaki zaslužan građanin.

Iznam  još nešto.

Znamjedan kratak dijalog iz jedne od naših YU književnosti, koji govori o vječitojnevolji, jadu i bijedi, rudarskog življenja. Dijalog koji u kasnu, hladnu,zimsku noć vodi neko promrzlo, ubogo, rudarsko dijete sa svojom  majkom:

Majko,zašto je hladno u našj sobi?

  • Jer nema ugljena, sine.

A zašto nema ugljena?

  • Jer tata nema posla.

A zašto tata nema posla?

  • Jer, ima previše ugljena,sine.

To je najbolja slika tragike života rudara i rudara u životu. I kada uglja nema, i kada ga ima previše, oni su ti koji, zajedno sa svojom djecom, ni krivi, ni dužni, plaćaju ceh društvene neravnoteže i moralne disharmonije vremena.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close