Damir ef. Peštalić: Naša djeca se rađaju, smiju, igraju i odrastaju u novoj Srebrenici

Glavni srebrenički imam

 

Subota, 11. juli

Ukop 136 šehida

Velika je gužva u Srebrenici. Ulice su zakrčene automobilima i ljudima. Pitam se kolika i kakva je gužva i neizvjesnost bila prije 20 godina u Srebrenici. Noć prije dženaze provodim bez sna u razmišljanju o šehidima, o preživjelima, porodicama koje će sutra svoje najmilije staviti u mezar.

Rano ujutro bio sam pod musalom u Potočarima. Moja dvanaesta dženaza, kada ukopavamo 136 naših šehida. Dvanaesta godina kako sam u Srebrenici, a kao da mi je prvi put. Nebrojeni pozivi i razgovori s ljudima i organizatorima. Siguran sam bio da će sve proteći bez većih problema, da će nam naši šehidi biti najvažniji. Na kraju se tako i pokazalo, majke su pokazale svoje dostojanstvo i njihova bol i tuga je iznad svega.

Žao mi je zbog incidenta s Vučićem. Mi smo ponosan narod, počinioci tog djela nama ne pripadaju. Pravu veličinu našeg naroda pokazale su majke koje su primile srbijanskog premijera i pružile mu ruku.

Nedjelja, 12. juli

Poziv reisa na mir

Malo se odmaram, fizički odmor je dobrodošao, ali posebno neumorno duhovno stanje je kao i svake godine, poseban osjećaj zadovoljstva, brige, nade, sve u jedno se sastalo. Sabirem utiske. Zahvaljujem se Bogu Dragom što smo na dostojanstven način ukopali nevino ubijene žrtve genocida, i molim Ga da im da vječni rahatluk i dženet. Zahvalan sam i narodu koji je iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i dijaspore došao, jer je time pokazao da mi, Bošnjaci, znamo za kolektivno pamćenje i nećemo nikad zaboraviti posljednji genocid koji se desio nad nama, kao i deset ostalih koji su se u historiji desili.

Također, posebno sam sretan, presretan, kao i velika većina našeg naroda što je naš lider reisu-l-ulema Kavazović pokazao koliko znači svome narodu. Prisjećam se njegovih riječi koje je jučer izrekao, kada je pozvao okupljene riječima: “Vi koji ste došli ovdje da svojoj braći i sestrama klanjate dženazu okrenite lica svoja prema tabutima, a ne prema onima koji su ovdje došli iz različitih razloga…” Okupljene je pozvao na mir i rekao da je to njihova dužnost prema šehidima, što su ga i poslušali. Molim Boga da nam ga još dugo poživi i pomogne da budemo što bolji s njim na čelu u našoj zajednici.

Ponedjeljak, 13. juli

Obilazak stratišta Kravice

Obilazimo mjesta na kojima su naši najmiliji strijeljani, ubijani, vezani žicama i zakopavani bagerima i odvoženi kamionima. Strašna istina od koje se diže kosa na glavi, ne možeš da vjeruješ da se nešto tako dešavalo u našoj okolini, u modernoj Evropi. Majke su krenule, a i mi s njima. Svake godine obilazimo ta mjesta, Potočare, Kravicu, Pilicu, Orahovicu, Branjevo, Novu Kasabu i mnoga druga. Na nekim mjestima još ima ostatka ljudskih kostiju i čahura od metaka pušaka i pištolja kojima je pucano u glavu ako slučajno prežive strijeljanje. Toga dana jedan događaj me fascinirao. Naime, jedan specijalac, Srbin, prišao je majki Hatidži Mehmedović i specijalnim policijskim pozdravom uvažavanja i poštovanja pozdravio je, naklonio joj se, i rekao: “Imate moje poštovanje dok ste živi”.

Utorak, 14. juli

Obilježavanje Lejletu-l-kadra

Život u Srebrenici vraća se polagano ustaljenim i svakodnevnim redoslijedom. Sinoć je bila najodabranija noć u cijeloj godini. Pred punom Čaršijskom džamijom centralna svečanost obilježavanja održana je u Srebrenici. Poseban i radostan osjećaj jeste vidjeti džamiju punu u Srebrenici, družiti se s džematlijama, klanjati noćni namaz i ostati do sehura s njima. Taj dan sam išao po svoju djecu koja su bila u Gradačcu kod djeda i nane. Djed i nana su bili tužni što im unuci odlaze, a moja djeca radosna jer se vraćaju u svoju Srebrenicu, gdje i pripadaju.

Srijeda, 15. juli

Iftar za 100 ljudi

U našem medžlisu svi su na nogama, od prije nekoliko dana dženaze pa sve do Bajrama. Ljudi prolaze, odlaze, ugovaraju i dogovaraju. Godišnjice već otvorenih spomen-obilježja i česmi. Svako selo, svaki džemat ima svoju spomen-ploču i redove imena i prezimena nevinih, zvjerski ubijenih i zaklanih ljudi, žena i djece. Pripreme i rasporedi imama i mjesta gdje će se klanjati bajram-namaz. Ove godine u Srebrenici će se klanjati u dvanaest džemata bajram-namaz. Također, večeras je i jedan od velikih organiziranih iftara za oko 100 ljudi koji organizira veliki čovjek, Srebreničanin koji živi u Češkoj Muradif Pašagić.

Četvrtak, 16. juli

55 paketića za djecu

Danas je podijeljeno 55 paketića za mektepsku djecu u džematu Srebrenica koje je osigurao Rijaset Islamske zajednice u BiH. Misli me vraćaju na 2003. godinu, kada je u Srebrenici u mektebu bilo jedva troje djece. Razmišljam o tome i ibretim se. Danas je potpuno drugačija slika u Srebrenici. Naša djeca su većina u osnovnoj školi, gradsko obdanište je malo da bi primilo svu djecu, tako da imamo 50 djece koja su na čekanju. Život se nastavlja. Bošnjaci žive kao i prije u Srebrenici, u manjem broju doduše, ali djeca se naša rađaju, smiju, igraju i odrastaju u novoj Srebrenici koja je poruka i pouka svima.

Srebrenica mora biti u zaštiti svih ljudi bez obzira na boju, naciju, vjeru i položaj. Opet, večeras idem na veliki iftar za oko 100 ljudi koji organizira uspješni biznismen Srebreničanin Meho Tepić, koji živi trenutno u Americi, neko koga Islamska zajednica izuzetno poštuje i on nju, a meni lično on je kao član moje porodice.

Petak, 17. juli

Bajram s majkama

Osvanuo je bajramski dan i velika naša radost u Srebrenici. Nakon svega što smo prošli otkako smo se vratili, jer smo bili kamenovani, uznemiravani i proganjani, mi smo ipak uspjeli. Nisu nas pokolebale prijetnje i strahovi. Bajram se u Srebrenici klanja na 12 mjesta. Centralna bajramska svečanost je u prepunoj Bijeloj džamiji, jer nam je Čaršijska džamiji mala za džuma-namaz, a kamoli za bajram-namaz. Nakon klanjanog bajram-namaza, sve džematlije, a i svi Srebreničani su pozvani na bajramski prijem na otvorenom koji je organizirao Medžlis Srebrenica. Željeli smo svi na jednom mjestu da budemo, da razgovaramo, radosti i tuge da dijelimo. Taj dan smo obilazili i naše šehide, a i mnoge majke čiji su sinovi u Potočarima ukopani. To su naše majke, a mi, omladina, njihovi smo sinovi i kćerke. One su naša porodica i bližnji, a mi njihovi i tako mi živimo u danima koje brojimo nakon i prije dženaze žrtvama genocida.

Autor: Redakcija – avaz.ba