Kolumne

Dalibor Milas: Naši narodi nikad nisu živjeli lošije nego upravo pod upravom “svojih”

FB status Dalibora Dade Milasa prenozimo u cjelosti

U židovskoj rabinskoj literaturi javlja se pitanje zašto se Bogu nije svidjela Kula babilonska. Zašto je Bog zaustavio gradnju i pomiješao jezike? Najjednostavnije objašnjenje, koje se dobiva iščitavanjem teksta, je to da je gradnja kojom se htjelo dosegnuti Nebo bio poganski kult. Kula je bila odraz čovjekove oholosti prema Bogu. Zanimljivo je da se u Midrašu (op. skupina tekstova talmudskih mudraca s tumačenjima biblijskih tekstova) navodi da se Bogu nije svidjelo što je graditeljima kule više smetao gubitak jednog komada opeke nego kad bi im za vrijeme gradnje poginuo netko od radnika.

Kad god jedan radnik izgubi svoje radno mjesto, to i izravno i neizravno mnogi osjete. Sinoć je ugašeno svjetlo u Aluminiju. Za mnoge je to teška i bolna tema.

Aluminij nije propao sinoć. Sinoć je samo konačno stavljena točka na i ove tužne mostarske priče. Aluminij je zapravo počeo propadati onog trenutka kad su “plemenski poglavar” i “dobročinitelji” na čelne pozicije počeli postavljati ne kvalitetne nego stranački podobne likove koji su se ponašali kao begovi. Sjetimo se samo onih silnih računa, iz kojih se jasno vidi da su trpali i krali bez ikakve kontrole ili srama. A mnogi su to gledali i pritom šutjeli. Umjesto da svoju starost dočekaju u zatvoru, svi će oni iz cijele ove tragedije izaći neokržnjeni. Kao ugledni i cijenjeni članovi društva.

No, kako jedan jako upućen gospodin reče, ovo s Aluminijem je samo refleksija najvećih problema Bosne i Hercegovine: upravne nesposobnosti pomiješane sa svakodnevnom korupcijom, zamajavanja nesretnog naroda te ostataka socijalističkog mentaliteta u narodu prema kojem je država ta koja “treba nešto da uradi”, povezanih s emocijama prema firmi na koju su mnogi navikli da je gospodarski gigant i simbol regije. Nije. Aluminij je nažalost lažni i žalosni simbol i ideal jedne navodno uspješne firme, kojeg su mnogi iskorištavali koliko se god moglo. Nije nikakva tajna da su Elektroprivreda, Aluminij, Eronet i neke državne institucije zapravo hrvatski inkubatori za uhljebljivanje onih koji su to na bilo koji način “zaslužili”.

Mislim da je vrijeme da se svi zajedno suočimo s jednom zastrašujućom činjenicom – naši narodi nikad nisu živjeli lošije nego upravo pod upravom “svojih”. Legitimni gospodari života i smrti hrvatskog naroda (čitaj: HDZ BiH, njihovi partneri, rodbina, prijatelji i nebrojena četa uhljeba) su odgovorni za propast hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nikakvi “bakiri”, “komšići”, “antikristi, masoni i komunisti ovi-oni” (M. P.), nego upravo – naši. Može li mi itko navesti barem jedan projekt od nacionalnog interesa kojeg oni nisu upropastili ili kojeg tek čeka sudbina Aluminija? Samo jedan… Svjestan sam da mnogi žive od te užasne politike i da ne smiju glasno prozboriti. Ne moraju ništa glasno reći, dovoljno je samo da se zamisle. I nije ovdje kriv samo “Dobročinitelj”, nego i svi oni koji su od njega imali koristi. Ja ove sekunde mogu nabrojati barem 20ak uhljeba. Vjerojatno možete i vi. Takvi likovi su naše najveće štetočine. Oni su glavno tkivo stranačke mašinerije, kojoj nije cilj boljitak naroda, nego trpanje vlastitog džepa.

Alumijij nije ni prva ni posljednja uništena firma. Nemojmo zaboraviti i da su oni širokobriješki mesari Lijanovići na Visokoj Glavici godinama do krajnjih granica zloupotrebljavali svoje radnike i radnice. Hrvati Hrvate, jel. U nedostatku boljih i humanijih opcija, ljudi su pristajali kod njih raditi za minimalac i to u sramotnim uvjetima. Da stvar bude gora, ni taj doslovno krvavo zarađeni minimalac na kraju nisu dobili. Dok su ti ljudi čekali da im se isplati mučno zarađeni novac, mnogi su šutjeli i nije ih bilo briga što se tamo u “Škutoriji” događa. Sad se isto dogodilo i Mostaru.

Žao mi je svih onih poštenih ljudi koji su svojim mukotrpnim radom u Aluminiju prehranjivali svoju obitelj. Zaista mi je žao. Nadam se da će sačuvati svoj mir i svoj kruh pronaći na nekom drugom radnom mjestu u najkraćem mogućem roku.

Što se nas ostalih tiče, kad shvatimo da su nam jedna cigla (ili par stotina maraka) postali važniji od ljudskih života i da smo se “izgubili”, možda i dođe do nekih promjena.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close