„Dosta je bilo narativa koji „hrane“ podjele, dajmo djeci priliku da razmišljaju svojom glavom“
Više od 20 godina nakon rata, djeca u Bosni i Hercegovini uče istoriju, povjest i historiju – u zavisnosti od toga gdje žive. Uče iz različitih udžbenika, različitog sadržaja pa im nerijetko isti događaji budu predstavljeni na tri potpuno različita načina
Ovakvom obrazovnom politikom, smatraju mnogi, produbljuje se jaz i nerazumijevnje među mladima i ujedno stvaraju nove generacije „mrzitelja“ drugih nacionalnih grupa.
Grupa istoričara okupljenih u Udruženju nastavnika i profesora historije/istorije/povijesti EUROCLIO HIP BiH, već nekoliko mjeseci priprema novi kurikulum za istoriju baziran na idejama o vrijednostima mira, slobode, saradnje i jednakosti. Svoj rad temelje na istraživanju Čemu (ne)učimo djecu, u okviru kojeg su analizirali aktuelne udžbenike istorije u BiH, a koje su, za sada, predstavili u Sarajevu i u Banjaluci.
Edin Veladžić, voditelj stručnog tima, govoreći o tome koliko različiti nastavni planovi i programi u našoj zemlji “rade” u korist razdvajanja djece, rekao je da treba biti iskren i priznati da oni u značajnoj mjeri doprinose razdvajanju djece, potiču segregacije i podjele unutar društva.
„Prije svega tu mislimo na pomjeranja težišta sa nekih aktuelnih, rekao bih trendovskih i ne baš pretjerano odgojnih i edukativnih, „vrijednosti“ na opće univerzalne vrijednosti. Nastava historije predstavlja vrlo osjetljivu oblast i mnogo toga se kroz nastavu historije neposredno i posredno ugrađuje u individaulnu i kolektivnu svijest i identitet, kako pojedinca, tako i jedne društvene zajednice, i zato je ona toliko važna. Dakle, ne zbog faktografije, koja svakako ima svoje značajno mjesto u historiji i nemoguće je zaobići, ali ona ne može biti sama sebi svrha”, naglasio je Veladžić dodajući kako je mnogo važnije naučiti mlade ljude kako razumijevati određene činjenice, kako ih povezivati i kontekstualizirati u određenom vremenu i prostoru, a od posebne važnosti je kroz koju prizmu ih sagledavati.Istorija, ističe, u isto vrijeme zna biti raskošna i darežljiva. To je okean činjenica, informacija, događaja, fenomena, procesa, ljudskih sudbina (teških i svijetlih), dobrog i lošeg, svjetla i tame.
“Historija nudi svakom ono što neko traži. Zato je važno mladim osobama (đacima, studentima) pomoći u odabiru optike kroz koje će sagledavati određene historijske događaje. Mi smatramo da je dimenzija univerzalnih ljudskih prava jako pogodna i korisna za sagledavanje svih dionica historije i da moće pomoći u razumijevanju događaja i procesa, kako onih iz bliže, tako i dalje prošlosti, rasterećno i „oslobođeno“ od jednodimenzionalnih narativa koji su nerijetko dominantni i opterećujući u našem okruženju“, rekao je Veladžić.
Na pitanje za kakvo školsko gradivo se zalažu, istakli su da bi cilj svakog savjesnog, odgovornog, slobodnomislećeg i umnog čovjeka trebao biti da imamo školsko gradivo koje će pomoći našoj djeci u procesu odrastanja i formiranju zdrave, odgojene, obrazovane, društveno odgovorne i civilizirane ličnosti koja će biti u stanju pomoći sebi u ostvarivanju svojih životnih snova, a da pri tome nijedan pojedinac (bez obzira na rasu, pol, vjeru, jezik, kulturu, političko opredjeljenje) kao ni društvena zajednica ne trpe bilo kakvu štetu.
Vjeruju da jedan savremeniji pristup nastavi istorije, kojem, prije ili kasnije, kreatori obrazovnih politika moraju pružiti šansu, može značajno doprinijeti ostvarenju takvog cilja. Da bi postigli gore navedeni ishod nastavnog procesa, važan je odabir gradiva, ali i metodologija za rad s takvim gradivom.
“Cilj nam je da u centru nastavnog procesa bude ljudske biće u prošlosti, ne država, ne nacija, ne vjerska ili neka druga ideologija. Naravno, s obzirom na prirodu predmeta, ovi pomenuti i drugi veliki historijski fenomeni kao što su država, nacija i slično, neće biti zaobiđeni, ali će se ocjena njihovog mjesta u historiji vrednovati na osnovu njihovog odnosa prema čovjeku i zadovoljenju njegovih ljudskih prava – slobode, jednakosti i sl. Za vrednovanje neke države ili vladara kriterij će biti koliko su uspjeli zadovoljiti prava ljudi i ostvariti okvir u kojem oni dobro i mirno žive, a ne da li je država bila politički moćna i koliko je teritorija vladar osvojio. Radi razvijanja kritičkog mišljenja i savladavanja komparativne metode poželjni su pozitivni i negativni primjeri iz prošlosti, naravno uvažavajući dinamiku društvenog razvitka npr. koncept slobode niji isti u starom vijeku i u savremeno doba”, obrazložio je Edin Veladžić, dodavši da se aspekt kritičkog promišljanja danas nerijetko spominje i u zvaničnim obrazovnim dokumentima, ali da praksa u nastavi, praksa kod koncipiranja NNP-a, praksa kod pisanja udžbenika i posebno praksa kod kreatora obrazovnih politika pokazuje da se aspekt multiprespektivnog pristupa i kritičkog promišljanja dosta površno razumije i da ono ustvari istinski nije ni zaživjelo.
Istoričari su se osvrnuli i na rezultate upitnika provedenog među nastavnicima istorije u različitim djelovima BiH, koji je pokazao prije svega veliku zainteresiranost nastavnika da podijele svoja iskustva, kao i to da su svjesni značaja i potencijala koje univerzalne vrijednosti treba da imaju u obrazovnom sistemu, a koje su u praksi jako malo zastupljene.
„Zanimljivo je da su nam nastavnici dali primjere iz svoje nastavne prakse na koji način i na osnovu kojih tematskih jedinica je moguće promovirati navedene vrijednosti. Kako smo iz odgovora mogli vidjeti, mir se može promovirati kroz primjere djelovanja Lige naroda, Organizacije UN, Pokret nesvrstanih, integracijskih procesa, Olimpijskih igara u antičkoj Grčkoj, ali i kroz teme o ratovima, kako iz daleke, tako i iz bliske prošlosti. I ideju saradnje nastavnici smatraju najbolje vidjljivom kroz teme koje obrađuju djelovanje mirovnih organizacija i integracijskih procesa u Europi i svijetu radi uspostavljanja mira i stabilnosti i sl. Interesantno je da su najvećim dijelom navedeni primjeri iz evropske i svjetske historije dok je dosta malo primjera iz nacionalne historije. Vjerovatno je to zbog toga što se teme iz nacionalne historije i dalje prilično kontraverzne i osjetljive zbog svojih različitih interpretacija. U svakom slučaju, ovaj upitnik i odgovori koji smo dobili na pitanja predstavljaju zaista vrijedno polazište za kreiranje kurikuluma, jer ćemo zaista nastojati da ono što su nastavnici prepoznali kao dobar potencijal kroz svoju nastavnu praksu uvrstimo u njegov sadržaj“, pojasnila je Melisa Forić Plasto, projektni koordinator i član istraživačkog tima.
Učesnici tribine izrazili su svoja očekivanja i želje, ali i dileme, o kojima je nešto više rekao Edin Veladžić, naglasivši da one nisu vezane za sam projekat koliko za opšte stanje u društvu, jer naša nespremnost da istinski reformišemo obrazovni sistem, tako da on bude usmjeren ka formiraju slobodnog i odgovornog građanina, odnosno ka izgradnji slobodnog i demokratskog društva, ostavlja duboke i nepopravljive posljedice. One se, kaže, ogledaju, između ostalog, i u krajnje zabrinjavajućoj depopulaciji mnogih naših gradova i sela, tako da je vrlo umjesno pitanje kome će ovakvi i slični progresivni projekti i koristiti kada ostanemo bez đaka.
„Istina, aktuelni problem demografske devastacije bosanskohercegovačkog društva, kojeg sam se dotaknuo, ne predstavlja problem od jučer. Zapravo se radi o posljedicama loših politika u posljednje dvije decenije u svim sferama, uključujući i obrazovanje. A rezultati tih politika su očigledni i više nego porazni. Ako bismo htjeli do kraja biti iskreni i samokritični, možda bi mogli otvoriti i pitanje suodgovornosti aktuelnih obrazovnih politika (po različitim segmentima) za opće stanje u društvu, za brojne pošasti koje su zahvatile ovo društvo i za stanje besperspektivnosti koje je zahvatilo svaki kraj ove, geografski gledano, vrlo raznovrsne i prelijepe zemlje. Obrazovne politike koje su u posljednje dvije decenije doprinosile razdvajanju učenika, segregaciji po različitim osnovama, kršenju osnovnih učeničkih i roditeljskih prava itd. zasigurno imaju svoj udio u odgovornosti za ovakvo stanje društva. Pristupi i narativi koji su „hranili“ podjele i segregacije očigledno nisu uspjeli kreirati društveno-politički ambijent u kojem će mladi ljudi uspjeti osigurati sebi egzistenciju u svojoj zemlji, gradu, mjestu. I da se vratim na početak pitanja, moja dilema je da li smo zakasnili? Kao odgovorni roditelji, kao odgovorni građani, članovi naše društvene zajednice, kao odgovorni intelektualci, da li smo morali ranije reagovati i pokušati suprotstaviti se brojnim negativnostima koje su nas, što direktno, što suptilno, poklopile i pokušati zaštiti naše škole i našu djecu. Iskreno, tragam za odgovorom na pitanje da li ikakav projekat u ovakvom društveno-političkom ambijentu više ima smisla i dok ne pronađem bolji odgovor, sebi i drugima kažem da nema smisla prestati pokušavati mijenjati stvari nabolje“, iskren je Veladžić.
Istraživački tim je u sklopu svojih aktivnosti analizirao i nekoliko nastavnih programa iz evropskih zemalja sa primjerima pozitivnih praksi, a sproveli su i uputnik među koleginicama i kolegama, nastavnicama i nastavnicima historije iz Grčke, Švajcarske, Finske, Makedonije, Francuske, Bugarske, Holandije, Danske i Velike Britanije, koji su im dali pozitivne primjere iz svoje nastavne prakse i teme u okviru kojih oni obrađuju neke od navedenih univerzalnih vrijednosti.
„Postoje različiti primjeri u pozicioniranju historije kao predmeta i načini kako se on koristi u školama. Društveni sistemi koji su uspjeli razdvojiti historijiu od savremene politike ostavili su historiju profesionalcima koji je koriste za dobrobit pojedinca i zajednice. Primjer Švajcarske pokazuje da je u svim nastavnim programima, tamo nema jedinstvenog NPP-a; jedinstveno izvorište i ishodište univerzalni humanizam , a razvijanje kritčkog odnosa prema prošlosti i sadašnjosti dominantna nastavna metoda. I u drugim evropskim zemljama razvijene demokratije dominira univerzalni humanizam, naprimjer u Danskoj. Ima i negativnih trendova, kao npr. u Nizozemskoj, gdje se zadnjih godina dešavaju negativni procesi promjene fokusa. Ranije je karakteristika nastave historije bila otvorenost i kritička metoda, a sada na sceni imamo prikriveno ili otvoreno korištenja predmeta historija za fokusiranje na jednu grupu (rasu, naciju). Srećom, nastavnici historije u Nizozemskoj se odupiru ovakvom trendu“, naglasio je Edin Radušić, član istraživačkog tima, dodajući da je svima nama u BiH jako bitno da se suočimo sa teretom prošlosti, kako one bliže, tako i one dalje.
„Svi se bave historijom, svi znaju historiju – političari, novinari, mehaničari, vozači… U takvim društvima, kao što je bosanskohercegovačko, pristup historiji može biti put u nove sukobe ili doprinos pomirenju. Ako historiji pristupimo konceptualno, da je dobro dobro, ma ko ga proizveo, da je zlo zlo, ma ko ga proizveo, i ako blagostanje ili stradanje čovjeka stavimo u prvi plan, bez njegovog svrstavanja u „naše“ i njihove“ ,na pravom smo putu. Kada svi shvatimo da je takav pristup blagodat za nacije, a ne opasnost za nju, bićemo na putu stvaranja normalnog građanskog društva“, ističe Radušić.
Bojana Dujković Blagojević, članica istraživačkog tima, dodala je da ukoliko uspiju da obrazovanje u našoj zemlji ‘ozdrave’ i doprinesu da učenici u školskom sistemu steknu vještine kritičkog razmišljanja i rješavanja problema, pomaknuli su stvari na bolje. Tada će i suočavanje sa prošlošću i sadašnjošću biti diskusija, argumentovana i zasnovana na činjenicama, oslobođena od tumačenja događaja iz prošlosti današnjim mjerilima i dnevnopolitčkim potrebama.
„Kultura dijaloga i prihvatanja drugačijih pogleda na iste događaje je proces koji u našoj zemlji teče polako i proći će još mnogo vremena prije nego što se budemo mogli suočavati sa prošlošću hladne glave i bez ostrašćenosti“, naglasila je Dujković Blagojević.
BUKA
