Da li je Visokom potrebna reforma javnog sektora ili političkog diskursa* ?!?

Midhat Hajdarević 2013-07-26

Reći da živimo u vremenu politikantstva, sitnošičarskog grupašenja pa sve do najortodoksnijih primjera političko-privrednog kriminala; nije mudrost, a još manje hrabrost. Živimo u vremenu potrošenosti smisla i značaja svake riječi – sve je obesmišljeno i banalizirano, što zbog mentalne aljkavosti ovdašnjeg puka – što zbog prostitucionalizacije političkog pojma NEOLIBERALIZMA.
Društvenu anarhiju, već desetljećima uzgajaju ovdašnje “političke partije” iza kojih se kriju nacionalistički politikanti, fabrikovani jastrebovi, kriminalci i ratni profiteri, i kao nadgradnja svih prethodnih – uspješni “prihvatizatori” društvenog dobra, koji finansiraju tu infrastrukturu u svim poslijeratnim godinama.
Visoko, naravno kao i svi drugi gradovi i sredine u BiH, jedino se mogu i moraju posmatrati iz te perspektive, kao polaznog stajališta i početne teze bilo kakvog analitičkog sagledavanja.

Svaka analiza utjecaja javne politike na ukupne društvene tokove ovdje se zamjenom teza preusmjerava na izvanjske faktore koji nemaju, ama baš nikakvog uticajnog značaja na visočko srozavanje svih društvenih parametara. Priča o sveopštoj borbi protiv “velikosrpstva” i “velikohrvatstva”, o međunarodnoj uroti, o raznoraznim izvanjskim fakotima je klasično prodavanje “muda pod bubrege”.
VISOKO su upropastili ovdašnji “trustovi mozgova”, podjeljeni u nekoliko sitnogupaških formacija, i teško ih je – skoro nemoguće definirati po političkim partijama, esnafskim interesima ili bilo kojim opšteprihvaćenim pojmom društvene organizacije. Vješto su involvirani, i po horizontali i po vertikali, u svim segmentima društvene zbilje, s bezbroj fabrikovanih poltrona koji ih zdušno brane, a da većina njih nije ni svjesna te zadaće.

“Predpostavimo” da svaka budala u ovom gradu koja se dokopa, bilo kakve “moći” i ovlasti slijedi logiku pretpostavljanja po onoj narodnoj o dunđeru veterinaru, koji je više puta eksperimentirao s kravom jadnog seljaka i kad je ista konačno crkla od njegova lijećenja, razočarani dunđer veterinar je s rezignacijom konstatirao: “Šteta imo sam još ideja”.

Kako ni EU nema usaglašen model definiranja standarda za procjenu utjecaja javnih politika, iako je još 1. januara 2003. kreirala model intergisane procjene utjecaja, kao neobavezujuću preporuku članicama – nije za čuđenje što BiH nema usaglašen standard po tom pitanju.

Na nivou Evropske unije, također, postoji praksa da se uspostavljaju integrisani timovi za kreiranje javnih politika, koji se sastoje od donosilaca odluka, predstavnika akademske zajednice, istraživača, praktičara, predstavnika civilnog društva, te ciljnih grupa na koje se politika odnosi. Kako bi buduća politika u što većoj mjeri bila usklađena s potrebama građana i raspoloživim resursima, problemi se analiziraju na kompleksan način, uz korištenje multidisciplinarnih i kolaborativnih istraživanja.

Podsjetimo, Vijeće ministara Bosne i Hercegovne je na 125. sjednici, koja je održana 27. jula 2006. godine, usvojilo Strategiju reforme javne uprave, zajedno s Akcionim planom 1 i jasnim mjerama za njeno provođenje. Nakon toga, spomenuta Strategija i akcioni plan, usvojeni su i od strane entitetskih vlada, te Vlade BD BiH, čime su institucije u BiH potvrdile opredijeljenost i htijenje za reformom javne uprave, kako bi njena unaprijeđena organizaciona struktura, uz primjenu najbolje evropske prakse, bila sposobna da provede cjelokupan proces evroatlanskih integracija BiH, i tako postane dijelom Evropskog administrativnog prostora. U međuvremenu, Vijeće ministara BiH, vlade entiteta i Brčko Distrikta BiH su usvojile revidirani AP Strategije reforme javne uprave u BiH koji, između ostalog, utvrđuje obaveze svih institucija javne uprave da uspostave specifične kapacitete za razvoj javnih politika.

Ako posmatramo proces i tempo donošenja zakona u Bosni i Hercegovini, evidentno je da u većini slučajeva nedostaje bilo kakav timski rad, kada govorimo o razvoju javnih politika. Naime, u Bosni i Hercegovini stranački dogovori i određeni nacionalni interesi preuzimaju primat u odnosu na rad specificiranih, stručnih timova kroz institucije vlasti, na koje se određena politika odnosi i koji bi morali biti temelj za izradu, donošenje i provođenje javnih politika.

Parlamentarna skupština BiH u januaru 2005. je usvojila “Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH” (“Službeni glasnik BiH”, broj 11/05)

Član 60. Jedinstvenih pravila definiše sadržaj obrazloženja, pa stoga svako obrazloženje mora sadržavati sljedeće:
a) ustavnopravni i zakonski osnov za uvođenje propisa,
b) razloge za uvođenje propisa i objašnjenje odabrane politike,
c) usklađenost propisa s evropskim zakonodavstvom,
d) provedbene mehanizme i način osiguravanja poštivanja propisa,
e) obrazloženje finansijskih sredstava za provođenje propisa i finansijske efekte zakona,
f) opis konsultacija vođenih u procesu izrade propisa,
g) raspored eventualnog ponovnog preispitivanja uvedenog propisa.

Sve naprijed navedeno, nužno je bilo kako bi se objektivnije pozicionirali za analitički osvrat “Smjernica za reformu javnog sektora u Visokom”.

Ponuđeni akt naći će se na narednoj sjednici Općinskog vijeća Visoko kao prijedlog Općinska načelnice Amre Babić.

Od INICIJATIVE OO SDA Visoko, preko Javne rasprave o istom, do dolaska pred vijećnike REFORMA se tretira kao političko pitanje. Malo ili skromno, ako je i bilo – čulo se argumenata ekonomske naravi.
Plebiscitarno, ne mora značiti ništa loše prethodna konstatacija. Mađutim, sva poslijeratna praksa političkog djelovanja u Visokom legitimizirala se odlukama Općinskog vijeća Visoko, a da se poslije ispostavljalo da puno toga nije bilo u skladu sa pozitivnom zakonskom praksom ili interesima društvene zajednice. Dovoljno je spomenuti JP “Aerodrom Visoko”, višegodišnje prenemaganje s “Visokogasom”, i da ne nabrajamo sve ostale političke “aferime”.

Sumnju na pedložene “Smjernice” baca ishitrenost s kojim su isforsirane, i pored činjenice da o istima, menadžmenti na koje se iste odnose nisu dali svoju saglasnost – službeno mišljenje. Uporište za “Smjernice” nije potkrijepljeno bilo kakvim referentnim primjerima, zakonskim rješenjima, preliminarnim pokazateljima, i sl.
Radi se o klasičnom političkom pritisku vladajuće političke partije, te pretpostavci da će realizacija “Smjernica” biti implementirana argumentima političke volje, a malo ili nikako strukovnim i društvenim interesom. Ako se tom praksom došlo do ove faze, lakši posao tek slijedi, kada se paket raspakuje na pojedinaćne slučajeve.

SMJERNICE mogu imati smisla, tek kao svojevrsna Inicijativa ili Informacija iza koje bi slijedili pojedinačni prijedlozi – elaborati koji nude argumentaciju ZA i PROTIV. U ovoj formi, i sagledavajući metodologiju forsiranja SMJERNICA, tek kao ideju nekolicine političkih čimbenika – nema smisla niti potrebe usvajati u formi Odluke.
Odluke su obavezujući akti.
Iz priloženog se otvara milion mogućnosti, a cijeneći dosadašnji pristup predlagača, s pravom se formira SUMNJA u dobronamjernost i stručnost dosadašnjeg dijela “IDEJE”.

Političke partije u Visokom nemaju referentan stručni kadar za takav projekt, i stoga se svaka “IDEJA” te vrste ne može smatrati ozbiljnom ili društveno opravdanom.
Za društveno interesne procese nije dovoljno imati, samo i jedino, “DOBRU VOLJU – DOBAR NIJET”.
U ovom slučaju, to je jedini argument kojim se manipulira posljednjih mjeseci.

U nekoliko laičkih teza se mogu osporiti SMJERNICE:

1. JKP “Gradska groblja” Visoko u sadašnjem kapacitetu i sa preduslovima koje imaju izgrađene na ovdašnjem, ali i INO- tržištu, JESTE respektabilan resurs kojeg se može “izvesti na zelenu granu”.
– Zašto se prešučuje “STOLARIJA” (Pogon u Topuzovom polju), u kompleksu “Preventa”, kao potencijalna mogućnost za “smanjenje dubioze u istom”?
– Zašto se javnosti prešučuje da političke garniture Visokog imaju “dobre veze” sa svim nivoima vlasti, pa i državne, i u svim političkim opcijama. Zašto se i taj resurs ne iskoristi na način da DRŽAVA isplati sve svoje obaveze po pitanju USLUGA koje JKP “Gradska groblja”, sigurno je nisu realizirali po vlastitom nahođenju.
– “SMJEŠAN” i politički besmislen je svaki ARGUMENT, kojim se ovo preduzeće pokušava reformirati na predloženi način.

JKP “Visočica” je POZITIVAN primjer da preduzeća mogu poslovati dobro, i unatoč svim OPSTRUKCIJAMA od samog OSNIVAČA.
Ovo preduzeće uporno pokušava i uspjeva, već godinama da pruža USLUGE kvalitetnije od samih preduslova u kojima radi i djeluje.
Da se mišljenje istog ignoriše, a referentnim smatra “DOBAR NIJET” političkih aktera – “normalnim slijedom” se doživljava samo u Visokom.

IDEJA o regionalizaciji “Javnog servisa” Visokog spada u domen naučne fantastike ili prodavenje “šarenih laža”. Hrvatski dio pučanstva iz okruženja, samim tim i općine koje imaju značajniji uticaj partija s tim nacionalnim predznakom, odavno su dobro pokrivene signalom TV Kiseljaka. Ove “naše” općine, više nego dobro su pokrivene televizijama iz Kaknja i Vogošće.

IDEJE o još dva muzeja (KOŽARSTVA i RATA) su iluzija ako se ima na umu informacija da Zavičajni muzej Visoko nema dovoljno sredstava za osnovne – režijske potrebe.
Priča o muzejima je PRIČA o KTK imovini u Prijekom – zaokruživanje INTERESNE CJELINE koja se realizira žurnim aktivnostima pod krovom općinskog zdanja u Visokom:

– Multimedijalni centar na parkingu

– NOVO javno preduzeće u negdašnjem obdaništu, a da se ispred istog ukida cesta za potrebe “multimedijalmog centra” (Žurna izmjena Prostornog plana Prijeko).

– Deminiranje zone od Prijekog do Spomen obilježja pogibije “Tufe”.

itd, itd, itd… – Sve to nije, ni najmanje “SLUČAJNOST” ??? – A još manje PLANSKA aktivnost usaglašena ili odobrena odlukama Općinskog vijeća Visoko.

No, u Visokom trebaš biti POLITIČAR ili VIJEĆNIK da bi svako nastojanje i svaku IDEJU shvatao OZBILJNOM – društveno korisnom ili opravdanom.

Etički kodeks Općine Visoko – Član 9.
ODLUKA IZABRANIH ZVANIČNIKA, U VRŠENJU FUNKCIJE ZASNIVAT ĆE SE NA OBJEKTIVNOSTI, ODGOVORNOSTI I USAGLAŠENOSTI SA ZAKONOM I OPĆIM INTERESOM, UZ SPREMNOST NA ODGOVORNOST ZA SVOJE ODLUKE.

_____________________

* – Pojam DISKURS, na način na koji je razvijen u nekim savremenim teorijskim promišljanjima o društvu, kulturi, politici, itd. upućuje na vrstu analize koja se prevashodno ne bavi činjenicama već njihovim uslovima mogućnosti, kao i načinima na koje historije različitih diskursa služe proizvodnji određenih modela »istine«. Prije svega pod uticajem francuskog teoretičara Mišela Fukoa, termin diskurs upućuje na sistem znanja i njemu pripadajućih praksi koje omogućavaju vezu znanje-moć. Termin diskurs upućuje na obično skrivenu mogućnost povezivanja onoga što se »prospe« prilikom mišljenja o jednom te istom predmetu ili objektu – njegovo kontekstualno okruženje. Osnovna pretpostavka diskurzivnog pristupa jeste ta da sama mogućnost percepcije, mišljenja i djelovanja zavisi od kontekstualizacije određenog polja smisla koje pre-egzistira u odnosu na bilo koja činjeničnu neposrednost.
Dakle, osnovna ideja je ta da kada se bavimo nekim diskursom moramo uzeti u obzir i kontekst (ideološki, kulturni, politički, itd.) u kojem taj diskurs nastaje. Diskurs i kontekst se međusobno uslovljavaju.