Kultura

Da li je Njemačka uspješna zahvaljujući socijalizmu

Opće mišljenje je da je Maršalov plan bio odgovoran za brzi ekonomski rast Njemačke, međutim, to nije tačno.

Mnogi različiti politički projekti su u prošlom stoljeću nazivani socijalističkim uspjesima ljevice. Barem su ih na početku nazivali uspjesima, jer, kao što ćemo poslije vidjeti, neuspjesi i bijeda koja je uslijedila, očigledan su pokazatelj da to nije pravi socijalizam. Lista je duga, od Sovjetskog Saveza, maoističke Kine, Kube, Latinske Amerike do čak i zemalja kao što je Sjeverna Koreja.

Međutim, s neuspjehom klasičnih socijalističkih primjera – nedavno Venecuele, Argentine i Brazila – čini se da je ljevica pribjegla gledanju na kontinuirano uspješne ekonomije kao verzije onoga što bi mogli nazvati umjerenim socijalizmom ili “demokratskim socijalizmom”. Skandinavija se najčešće koristi u ovoj novoj strategiji. Iako je hiljadu puta opovrgnuto – čak i sam premijer Danske je 2015. godine izjavio da je „Danska daleko od socijalističke planske ekonomije, Danska je tržišna ekonomija“ – ipak se često koristi.

Jedna zemlja za koju nisam vidio da se koristi kao najbolji primjer socijalizma je moja domovina Njemačka. Čini se, ipak, da za sve postoji prvi put, jer sam prije nekoliko sedmica dobio e-mail s pitanjem: “Koja je tajna Njemačke pa socijalizam radi?”

Naravno, bilo bi sjajno za ljevicu da uzme zasluge za uspjeh Njemačke. I naravno, Njemačka je zaista zemlja koja je dugo živjela pod ekstremnim ekonomskim intervencijama.

Otto von Bismarck, kancelar njemačkog carstva od 1871. do 1890. godine, uspostavio je prvu modernu socijalnu državu kakvu danas poznajemo. Našao je uporište u historijskoj školi koju je predvodio Gustav Schmoller, koja nije samo bila čuvena po “Methodenstreit” (tj. Metodološkoj raspravi) s Carl Mengerom i nadolazećom Austrijskom ekonomskom školom, već je i stalno zagovarala državne intervencije u ekonomiju.

Tamna ekonomska historija Njemačke se nastavila s prekomjernim štampanjem novca što je dovelo do hiperinflacije 1923. godine, a zatim i do pojave kolektivističkog prava. Kada je Hitler došao na vlast, nacisti su do srži regulisali ekonomiju. Istina je da nisu bili socijalisti na način na koji su komunalizirali svu imovinu. Umjesto toga, privatno vlasništvo je i dalje postojalo u imenu – problem: s njim se ništa ne može učiniti. Nije bilo više preduzetnika koji bi mogli da koriste svoju imovinu za inovacije. Postojali su samo „Betriebsfuhrer“, tj. „Rukovodioci radova“, koji su vodili poslovanje isključivo slijedeći naredbe centralnih planera. Privreda je pala, ljudi su bili nadomak gladi, a nakon Drugog svjetskog rata, cijela zemlja je bila u ruševinama.

EKONOMSKO ČUDO

Ali zaista socijalistička – ili barem intervencionistička – prošlost Njemačke dobila je svoje mjesto nakon Drugog svjetskog rata. I sa sada tako poznatom, a još više mističnom “Virtschaftsvunder”, tj. “Ekonomskim čudom”, započela je priča o uspjehu koji traje već duže vrijeme.

Opće mišljenje je da je Maršalov plan Sjedinjenih Država bio odgovoran za brz ekonomski rast, obnavljajući zemlju bacanjem silnog novca. Ali to je pogrešno mišljenje – ali također i važno, jer do današnjeg dana pomaže u održavanju mita da izgradnja nacije kao što je na Bliskom istoku ili slanje milijardi dolara pomoći Africi u svakom slučaju radi (“U Njemačkoj je radilo, tako da…”).

Efekti Maršalovog plana bili su mali, kao što objašnjava David Henderson (i kao što Tyler Cowen detaljnije pokazuje u ovom eseju koji preporučujem):

Maršalov plan pomoći Zapadnoj Njemačkoj nije bio tako velik. Kumulativna pomoć Maršalovog plana i drugih programa pomoći iznosila je svega 2 milijarde dolara do oktobra 1954. Čak i 1948. i 1949., kada je pomoć bila na vrhuncu, pomoć Maršalovog plana bila je manje od 5% njemačkog nacionalnog dohotka. Ostale zemlje koje su dobile značajnu pomoć za Maršalov plan imale su manji rast od Njemačke.

Pa, kako je nastalo “Virtschaftsvunder” (ekonomsko čudo, op.prev.)? Henderson navodi dva glavna razloga: monetarnu reformu i oslobađanje ekonomije ukidanjem kontrole cijena i smanjenjem poreza. Sve ovo je realizovano zahvaljujući jednom čovjeku – Ludwig Erhardu.

Erhard, koji je izgubio posao prije Drugog svjetskog rata, jer je odbio da se pridruži nacistima, bio je savršen čovjek za savezničke ciljeve denacifikacije. Ali još bolji za zagovornike slobodnog tržišta, on je bio pod utjecajem Wilhelma Ropkea, Friedricha Hayeka, a posebno Freiburške škole, grupe ekonomista na čelu sa Walterom Euckenom koji se zalagao za ordoliberalnu politiku. Ordoliberali ne zagovaraju potpuno slobodna tržišta, ali su prilično bliski: oni žele da država samo postavi okvir, pruži neke male socijalne usluge i koristi antimonopolske mjere kada monopoli počnu da se grade.

Ono što je Erhard učinio bilo je nezamislivo u neprijateljskom okruženju. Savezničke snage, koje su i dalje snažno kontrolisale Njemačku, ostavile su nacističke kontrole cijena i racioniranje netaknutim. Ali kada je Erhard postao sekretar ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj, brzo je ukinuo sve kontrole cijena i prestao da racionalizuje – uznemirivši američke savjetnike. Nakon donošenja ovih novih politika, Erhard je naišao na protivljenje američkog generalna Claya:

Clay: Herr Erhard, moji savjetnici mi kažu da je to što ste učinili, strašna greška. Šta kažeš na to?

Erhard: Generale, ne obraćajte pažnju na njih! Moji savjetnici mi govore isto.

Nije iznenađenje da Robert Wenzel naziva Erharda “najvećim političarem ikada”. Bez sumnje je u konkurenciji. On, a ne kejnzijanski projekat kao što je Maršalov plan, omogućio je čudo koje nije bilo iznenađujuće – kao što je i sam priznao u svojoj knjizi Prosperitet kroz konkurenciju:

Ono što se desilo u Njemačkoj… je sve samo ne čudo. To je rezultat iskrenih napora čitavog naroda koji je, u skladu sa principima slobode, dobio priliku da koristi ličnu inicijativu i ljudsku energiju.

NJEMAČKA MARKA KAO EVROPSKA STABILNA VALUTA

Druga velika poslijeratna reforma bila je reforma valute. Kako objašnjava Henderson:

(…) 1947. godine, količina novca u njemačkoj ekonomiji – valuta plus traženi depoziti – bili su pet puta veći od nivoa iz 1936. godine. (…) Osnovna ideja bila je da se reichsmarke zamijene mnogo manjim brojem nove valute njemačkih maraka (DM). Novčana masa bi se time znatno smanjila (…) Neto rezultat je bio oko 93% smanjenja novčane ponude.

To je učinilo da njemačka marka postane omiljena valuta u Evropi već decenijama. I dalje se plašeći povratka u hiperinflatorni period dvadesetih godina 20. stoljeća, njemačka Bundesbanka nikada nije napuhala novac u istoj mjeri kao skoro sve druge zemlje. Marka bez sumnje nije bila stabilna valuta i brzo je izgubila vrijednost. Ali bila je u mnogo boljem položaju od svih drugih evropskih valuta. Toliko, da je vršila pritisak na druge nacionalne centralne banke da ne štampaju previše novca.

To je bio samo jedan od razloga da vlade manje orijentisane ka stabilnosti predlože implementaciju zajedničke evropske valute – francuski predsjednik Francois Mitterand učinio je to čak uslovom za ponovno ujedinjenje Njemačke: Podržite euro, inače nema ujedinjene Njemačke. U tom kontekstu, ideja Philippa Bagusa da njemački kancelar Helmut Kohl treba ostaviti Njemačku kao dvije države čini se barem vrijednim razmatranja. Zapadna Njemačka bi mogla da zadrži svoju relativno skromnu monetarnu politiku, umjesto što mora da usvaja neumjerenu monetarnu politiku koju vodi ECB.

REFORME UNUTRAŠNJE DEVALVACIJE I AGENDA 2010

Erhard je bio kancelar od 1963. do 1966. godine, ali kada je otišao, zemlja je ponovo polahko usvojila intervencionističku politiku – naročito povećavajući obim socijalne države. U devedesetim godinama prošlog stoljeća, njemačka ekonomija je ponovo pala – iako ni blizu kao pedeset godina ranije. Rješenje nije bilo još jedna radikalna reforma u korist tržišne ekonomije. Umjesto toga, Nijemci su izabrali drugu najbolju opciju: postepene, umjerene reforme.

Prvo, sindikati su učinili nešto što bi bilo nemoguće u zemljama koje danas imaju slične probleme – poput Francuske i Grčke – Njemačka je to učinila prije dvije decenije: omogućili su da tržište radi tako što će se brzo smanjiti troškovi rada, a uz međunarodne usporedbe, ekonomija je postala mnogo konkurentnija – posebno zato što su troškovi rada porasli u drugim evropskim zemljama.

Drugo, ljevičarska koalicija Socijaldemokratske partije (SPD) i Zelene stranke iznenada su 2004. godine uvele važne reforme zvane Agenda 2010. Ove reforme uključivale su smanjenje poreza na dohodak i korporativne poreze, smanjenje penzija i smanjenje beneficija nezaposlenih. To je kancelara Gerharda Schrodera koštalo posla jer su, nakon što je izgubio glasanje o povjerenju u parlamentu, on i njegov SPD pali na drugo mjesto na narednim izborima – drugo iza žene za koju reforme nisu išle dovoljno daleko – Angele Merkel. Smatrala je da država treba da se izvuče iz života ljudi čak i više nego što je zamišljeno Agendom 2010. Ekonomska politika njemačke vlade treba da bude: “Sloboda, samoodgovornost, više prostora”.

USPJEH NJEMAČKE – TRENUTNO 

Agenda 2010 pokrenula je trenutnu priču o uspjehu Njemačke. Ali sa uspjehom dolazi opasnost: Opasnost da ga uzmemo zdravo za gotovo. Ovo je put kojim Nemačka upravo sada ide. Dok je Schroder sprovodio reforme, Merkel uzima zasluge za ekonomski rast koji je viđen.

U međuvremenu, ona nije pratila svoje planove da još više oslobodi ekonomiju. Umjesto toga, ona je vjerovatno postala najljevičarski kancelar u poslijeratnoj Njemačkoj. Tokom godina, Njemačka je uvela minimalnu platu, smanjila starosnu penziju (uprkos predstojećem propadanju sistema), usvojila skupu energetsku tranziciju masovnim subvencioniranjem obnovljivih izvora energije, i finansirala je ogroman, subvencionisani talas migracije koji njemačkim poreske obveznike košta ogroman novac (izveštaji kažu 86 milijardi dolara samo u naredne četiri godine).

Pitanje je koliko dugo će ovaj kurs biti još uvijek moguć, kada će se plima okrenuti, i kada će doći do manje sjajnih rezultata – zahvaljujući ekonomskom intervencionizmu, to je samo pitanje vremena.

U govoru iz 1862. godine Ferdinand Lassalle, rani njemački socijalista, skovao je izraz “Nachtvachterstaat” – država noćne straže. Naravno, Lassalle je taj izraz koristio na podrugljiv način. Ali ono što je Njemačkoj u ovom trenutku potrebno je upravo to.

Ne zbog socijalizma, već zahvaljujući radikalnim promarketinškim reformama Ludwiga Erharda, umjerenoj monetarnoj politici Bundesbanke tokom decenija, unutrašnjoj devalvaciji devedesetih godina i reformama Gerharda Schrodera i socijaldemokrata 2004. godine, Njemačka je danas uspješna.

Vrijeme je da Angela Merkel, lider CDU, partije Ludwiga Erharda, to shvati i još jednom usvoji principe koji zaista odražavaju ekonomski liberalizam. Malo je vjerovatno, naravno – ali se još uvijek može nadati.

Piše: Kai Weiss (FEE)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Dialogos.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close