Da li je moguća revizija privatizacije?

Socjalno nezadovoljstvo, koje buja u zemlji već dvadesetak dana, iznjedrilo je reviziju privatizacije kao jedno od najčešće pominjanih zahtjeva građana i ovu temu o kojoj se rasprava ranijih godina prilično jalovo vodila, ponovo stavilo u središte javne debate.

Obespravljeni radnici koji su još samo “živi spomenici” na razvalinama nekadašnjiih privredniih giganata s pravom vide privatizaciju kao centralnog krivca za njihov status.
“Privatizacijska groblja” nalaze se širom ove države, a nastala su na predratnnim nosiocima razvoja koji su u loše izvedenom privatizacijskom modelu prvo postali državno vlasništvo a potom po preporukama svjetskh finansijskih institucija rasparčani na manje cjeline i potom prodavani.
Takva preduzeća biila su mamac za lovce ne nekretnine i imovinu, koji su ih, često čak i kada su ispunjavali obaveze iz privatizacijskog ugovora u obveznom roku od tri godine, a vrlo često, valjda uz nečiji amin i bez izvršenja obveznog ulaganja, stavljali pod hipoteke, krčmili, izvlačili vlastitu korist, a kao kolateralna šteta ostali su radnici bez plaća, uplaćemih doprinosa… Primjeri uspješno provedene privatizacije su rijetki, mada se ne može se reći i da ih nema.
U reviziji privatizacije mnogi vide put da se ispravi nepravda, da se raščisiti koje fime su stečene na nečasan način i uporopaštene.
I Vlada Federacije BiH očito u tome vidi rješenje pa je krenula u osnivanje agencije za reviziju privatizacije.
S obzirom na ambijent u kojem se proces revizicije privatizacije želi pokrenuti, vjerovatno su ii očekivanja velika.  No, šta se zaista ovim procesom može dobiti?
Ovih dana su iz Agencije za privatizaciju HNK, na zahtjev da objave sve dosadašnje ugovore, objasnili da to ne mogu učiniti jer je riječ o gomili pravnih akata, koja ne mogu stati na jednu web stranicu.
I sam ovaj primjer pokazuje da je poniranje u privatizacijske postupke, kako bi se eventualno stvari u preduzećima vratile na početak i “ispravila kriva Drina” poprilična avantura sa nejasnim ishodom.
U nekim slučajevima već se vode sudski postupci koji su rezultirali i presudama, pa se postavlja pitanje što u takvim slučajevima?
Osim toga, privatizovane kompanije su mahom završile na berzi, mnoge promijenile vlasnika, neke i više puta, pa je pravno upitno zadiranje u privatno vlasništvo i vlasničke odnose.
Sva postavljena pitanja ne znače da se revizija u nekom ograničenom obimu ne primjeru nekih kompanija ne može provesti, ali  generalno se čini da će ovaj postupak u većini slučajeva bitii teško provesti ukoliko se ne želi derogirati pravni poredak i eliminirati principi tržišne ekonomije.
U redu je naravno da loše privatizacijske priče završe na sudu pa je u tom svjetlu za pozdraviti namjeru da se zakonski uredi da kriminal počinjen u privatizaciji ne zastarijeva.
S te strane gledano, pravosudni sistem treba da djeluje i sankcioniše one koji su činili prekršaje, namjerno uništavali firme zarad ličnog bogaćenja.
Oni iza čijih kompanija su ostali samo kosturi, treba da odgovaraju za ono što su počinili i u tom dijelu država može da ispravlja nepravdu tamo gdje je počinjena.
Ali, treba imati na umu da će analiza obavljene privatizacije pokazati da su, uz pogrešan model, velike propuste upravo pravile agencije za privatizaciju koje su u ime države prodavale državni kapital.
U nekim slučajevima je Vlada derogirala agencije pa se ona sam pojavljivala kao prodavac i potpisala neke od ugovora koji nisu kasnije realizovani.
Bilo je mnogo loših privatizacija gdje je upravo vlast, konkretnije Vlada, glavni krivac. Zašto je, recimo, dozvoljeno, da privatizacijske obaveze ne budu ispunjene u Energopetrolu?
Možda bi rekapitulacija cijelog dosadašnjeg privatizacijskog procesa zaista bila potrebna da bi se vidjelo gdje su činjene pogreške i pravljeni propusti, kako bi se ubuduće proces bolje odvijao.
Ne bi dobro bilo da se priča o lošoj privatizaciji ii  reviziji privatizacije, a što se na izvjesan način dešava, pretvori u opšteprihvaćeni standard da nam pretvorba vlasništva nije više potrebna.  Nekako je, stiče se dojam, sve prisutnije mišljenje koje “miriše” na prošli sistem, da je država najbolji poslodavac.
Upravo je nastavak privatizacije način da se privuku nove investicije i investitori, ali za to je potrebno da se napravi jasna strategija ii plan šta prodavati, a šta ne.
I da se u budućim prodajnim postupcima ne ponavljaju pogreške činjene u prošlosti.

indikator