Od rođenja nas uče nekim normama, okruženje nas oblikuje onako kako je ono naučeno i mi to poštujemo jer ne znamo drugačije, ako neko dijete odstupi od ponašanja koje je nametnuto kao ispravno, odmah počinju priče “s djetetom nešto nije uredu”. Dijete odraste po normama i počne spoznavati svijet oko sebe svojim očima i onda nailazimo na dvije faze. Prva, ukoliko su roditelji bili uporni i po okruženje “dobri”, dijete neće odstupati od normi i život će spoznavati njihovim očima. Druga, ukoliko dijete samo počne da spoznaje stvari i ponaša se samoinicijativno, boreći se za svoje nešto pod ovim nebom, tada odstupa od normi okruženja i onda “nešto nije uredu ni s roditeljima ni s djetetom”.
Ušli smo u začarani krug, a svemu prethode Adam, Eva i zmija. Nemadoše okruženje da ih oblikuje, sami sebe oblikovaše. I baš su nam dobro iskreirali sistem življenja…
Žena može sve (kad hoće)
Kažu Eva zafrkala Adama jer ga je navela na zabranjeno voće. Adam jadan voli Evu, sve bi za nju učinio pa što ne bi voćku pojeo. Muškarce stiglo prokletsvo zbog “proklete Eve”. Eva naivna, brani se jer je povjerovala zmiji. Nije Eva kriva, posustala duša slatka, zmija bila tako umiljata. I tako Adam zbog ljubavi povjerova Evi, Eva ga navukla na grijeh i (ne živješe sretno do kraja života).
Patrijarhalni sistem življenja nalaže da su žene pokorne, odane, poslušne, potčinjene, manje vrijedne i naravno ako odstupe od toga, sve mračne sile ovog svijeta se obrušavaju na njih. Takva je bila Eva, odana, poslušna i povrh svega voljena. Zato sve žene teže ka tome da budu upravo kao Eva, da su voljene, ali da imaju neki dokaz za to, pod cijenu da budu i poslušne i potčinjene i manje vrijedne, ali osjećaju se ispunjeno kada znaju da će Adam za njih učiniti sve.
Koliko su sretne u tome, nije uopće bitno. Bitno je da imaju svog Adama i da ne odstupaju od normi koje su nametnute prije nego smo bili u planu i da se rodimo. Nismo znali ni ko će nam biti roditelji, ni ime, ni spol, bili smo samo pojam “dijete”, ali smo imali unaprijed napravljeno uputstvo življenja. Postaneš “sin” i okruženje slavi, širi se potomstvo. Postaneš kćerka, svi se raduju, majka je unaprijed zabrinuta za tvoju sudbinu. Zabrinuta, ali te oblikuje da budeš kao ona, trudi se da ne odstupi od normi okruženja, jer ne smije drugačije, a bi sigurno…
Postaneš žena. Ispunila si dio normi koje su se zahtjevale od tebe. Završavaš školu, tražiš posao (to je se promijenilo doduše, prije ne završavaš školu nego se odmah udaješ), udaješ se (okruženje je nametnulo normu kakva trebaš ući u brak, ipak ne svako negdje to nije ključ “uspjeha”), sretna si, dvoumiš se želiš li dijete odmah ili dok se “stvari slože” (ima i onih koje se ne dvoume, takve su draže okruženju), ako rodiš odmah broje se mjeseci od udaje do rođenja djeteta, ako ne rodiš odmah onda “imaš neki problem”. Imaš svog Adama i stvari će se riješiti, nije te briga za okruženje. No, šta onda kad te nije briga ni za Adama ni za okruženje. Dosade ti natjecanja s okruženjem, dosadi ti monotonija, preispituješ se šta bi bilo da postoji drugi Adam, kakva bi bila da nisi ispunjavala očekivanja okruženja i da si živjela onako kako hoćeš. Eh, tu poželiš da imaš zmiju, da te navede na tvoja htijenja, ali da je imaš kao alibi ako budeš osuđena (a bit ćeš).
Emocije se mijenjaju…
Vremenom postaješ sita normi i okruženja, ne možeš objasniti postupke koje radiš jer ih nemaš kome objasniti. Proglasit će te drugačijom (sad više okruženje ne može reći da su roditelji krivi). Ko je kriv onda, muž-Adam? Ne, ne može on biti kriv. Ti si kriva. Tvoje ponašanje nije uredu, ti si kriva jer ne ispunjavaš svoje obaveze prema njemu, ne poštuješ ga. Preispituješ se i dolaziš do zaključka da si ili kriva (jer je tako lakše prihvatiti) ili da nisi kriva i to prihvataš kao normalnu pojavu (ali onda si u manjini i odmah si degradirana). U ovakvim slučajevima, parovi se občno odluče za dijete kako bi “spasili brak”, dijete živi i spašava brak (spašava norme okruženja), muž je sretan, žena je sretna jer ima dijete i jer je ispunila očekivanja. Voli svoje dijete više od Adama, više od bilo koga na svijetu, ali odgajat će ga onako kako pravila nalažu.
Dakle, Adam je sretan jer voli Evu, Eva je sretna jer je prihvatanjem zabranjenog Adam dokazao da je voli, zmija je sretna jer je napravila promjenu u sistemu.
Eva nije zafrkala Adama, Eva je zafrkala sebe. Zmijo hvala ti što ukazuješ da su promjene moguće, da nije tebe ko zna kad bi Eva shvatila da je Adam voli.
Možda je Eva i shvatila, ali nije napravila promjenu.
E.Č.
Piše: suncokret
Buka
