Ovim tekstom ću pokušati razbiti predrasude o tome da je Bosna najgora zemlja na svijetu
Svugdje na svijetu je bolje. Ovo samo kod nas ima. To je samo u našoj zemlji moguće. Mi smo predvodnici korupcije. Proizvodi u Evropskoj uniji su kvalitetniji od naših. Nama šalju samo smeće jer smo treći svijet. Njemačka Nutella je slađa i ukusnija od naše. Milka čokolade imaju bolji okus čim pređeš granicu, dok nama šalju ovo bugarsko smeće. Kod nas se nema gdje izaći. Naši kafići i restorani su katastrofa. Na Zapadu se ovo ne bi moglo desiti. Naša policija ne radi svoj posao. Kod nas su žene diskriminisane i manje plaćene. Trudnice se otpuštaju s posla samo na Balkanu. Na dobru poziciju se dolazi preko veze ili kreveta. Jedino članstvo u stranci garantuje posao u državnoj službi. Naši doktori su katastrofa, nekvalitetni i korumpirani. Naš zdravstveni sistem je užasan. Naše školstvo je trulo. Naše odgojne metode su zastarjele. Naše sudstvo je grozno i ohrabruje povratnike u kriminal. Kod nas je sve najskuplje, na Zapadu je hrana jeftinija. Naše plate su najgore. BiH ima najgoru atmosferu za investicije. Imamo najveće namete u Evropi, čak 70%.
Itakodalje!
Ovo su standardne rečenice koje naš puk izgovara na svakodnevnoj osnovi, dok prepričavaju jedni drugima kako su podmitili policajca sa 20 KM, kako imaju ili nemaju vezu za neki posao, kako su ponovo glasali za iste partije, kako su uspjeli ukrasti od gazde više od bakšiša i sl. “Bolje je bilo netom poslije rata”, izgovoriće jaran jaranu, uz opasku “j… sve ovo, haj’mo u Njemačku”.
Fotografija korisnika @actualiteitjunk na Twitteru
Nažalost, sve je više i više negativne atmosfere na ulicama naših gradova. Govori se o totalnom egzodusu stanovništva, i neki podaci govore kako je taj broj veoma alarmantan. Hiljade ljudi svakodnevno sele na Zapad, i to pretežno u Njemačku. Priča se o cijelim porodicama, o ljudima koji ne zavise od politike i koji imaju uglavnom sređen život. A kad ih pitate zašto odlaze, uglavnom vam kažu neku od ovih rečenica iz prvog pasusa, uz poneku sličnu opasku. Često kažu i da odlaze zbog djece, šta god to značilo, i kao da dječija sreća zavisi od državnog uređenja ili stranih investicija.
A da li je to zaista tako katastrofalno? Ovim tekstom ću pokušati razbiti predrasude o tome da je Bosna najgora zemlja na svijetu. Pored toga, pokušaću dokazati da ono što naši ljudi navodno traže u odlasku, a to su uređenost, ravnopravnost, bezbrižnost, bolje školstvo i zdravstvo, itd., odlaskom na Zapad uglavnom neće naći. Ono što će naći je novac. Na Zapadu, da se ne lažemo, ima mnogo više para, i da se još jednom ne lažemo, to je glavni razlog zbog kojeg mnogi odlaze. Ovi drugi razlozi im dođu kao biber po pilavu, ali zapravo novcem oni kupuju i bezbrižnost, i novcem dobijaju nešto što kasnije zovu “mogućnostima”. Tim istim novcem kasnije dođu nazad u Bosnu i plate pregled na privatnoj klinici ili popravak zuba, implantan ili krunicu, a to je nešto što nisu mogli ranije.
Kao neko ko je živio prvih 28 godina u BiH, a onda odselio na Zapad, smatram da mogu uporediti ovdašnji i tamošnji život. Naravno da nigdje nije idealno, ali ono što ljudi moraju znati je da na Zapadu novac ne raste na grani, niti se neke stvari podrazumijevaju, nego se za njih itekako treba izboriti, isto kao i kod nas.
Politika
Politika je nešto što je u našoj zemlji postao najodvratniji folklor. To je razlog zbog kojeg najviše mogu shvatiti zašto se određeni ljudi odluče na odlazak. Jednostavno, ljudima je puna kapa da im neko ko već deceniju ne silazi sa tevea konstantno prijeti otcjepljenjem, ukidanjem, ratom i ostalim glupostima koje slušamo svaki dan. Pa ipak, da li je drugdje mnogo bolje? Vjerovatno zavisi od ugla gledanja, pa je tako svakom njegova muka najgora. Konkretno, u zemlji u kojoj ja živim, Holandiji, postoji jedan desničar sa mnogo gorim izjavama od naših političara, a ime mu je Geert Wilders. On je inače lider Partije za slobodu (PVV), i najpoznatiji je po tome što iskoristi svaku moguću priliku da kaže nešto protiv islama, Marokanaca, Turaka, pa ponekad i ostalih neholanđana. Pored toga je porijeklom iz Indonezije, a supruga mu je Mađarica. Inače, te dvije činjenice ustvari obilježavaju klasičnog evropskog desničara: arogantan i ignorantan. Povrh toga je i spreman indoktrinirati druge po svaku cijenu, i povrh svega loš čovjek. Wilders dosad nije ozbiljnije učestvovao u vlasti, ali njegov duh i retorika itekako utječu da se kompletna anti-imigrantska atmosfera dodatno pogorša. Na krilima takve retorike nastala je još jedna partija koja se zove Forum za demokratiju, a čine je uglađeni Holanđani koje ovdje zovu Yuppies (young, urban, professional). Oni vrlo umiveno govore isto što govore i krajnji desničari iz PVV-a, ali pažljivo biraju riječi, pa im se nikad neće desiti da kažu kako se zalažu za “manje Marokanaca u Hagu”, kao što je to jedne prilike izjavio Wilders. Pritom su, vrlo moguće, mnogo veći desničari od njega i ustvari mnogo opasniji po društvo.
I da li to sve mene kao imigranta (ili “expata”, pošto Evropljane često tako zovu) tangira? Naravno da ne. A da li me tangira otcjepljivač iz naše zemlje? Naravno da da! Ja ustvari, iako imam holandsko državljanstvo, moram uvijek dobro razmisliti da bih mogao reći ko je trenutno u Holandiji na vlasti, a glasao sam na svakim izborima. Generalno me nerviraju i holandski kvazi ljevičari, pogotovo nakon epizode s Grčkom, kada je član Radničke partije, Jeroen Dijsselbloem, bio veći zagovarač kamata nego i najgori evropski desničari. Sve u svemu, poenta priče je da me stvari ni blizu ne tangiraju kao što me tangiraju kod kuće. Slično je i sa drugim stvarima. Kada neko baci limenku iz auta na ulici u Amsterdamu, ja to jedva primijetim, iako ima smeća kao u priči. Kada to neko uradi u Sarajevu, tom istom limenkom bih ga gađao u glavu.
Kakva je politika u drugim zemljama, da se raspravljati, ali da je uglavnom otrovna, to se nekako nameće kao uobičajeno, da na kažemo normalno. Skoro u svakoj zapadnoj zemlji postoji neki ekstremni desničar koji je na vlasti ili blizu vlasti. Tako i u Njemačkoj, obećanoj zemlji prosječnog Bosanca, itekako i dalje postoje nacisti, iako su možda zabranjeni, ali ne znači da ih nema. I ne znači da nemaju utjecaja.
Cijene
U našoj zemlji postoji mit da su cijene na Zapadu i u Bosni iste, ili čak da su van Bosne i niže, te da je naravno sve na Zapadu kvalitetnije. Naravno, to ni približno nije tako. Cijene su niže za određene proizvode iz Lidla, Aldija i drugih dućana jeftine hrane koji su napravljeni uglavnom za sirotinju. Posebno je jeftinije ono što je nekvalitetno ili upitne kvalitete. Najjeftinije je ono što nema okusa, kao npr. plastične paprike i krastavci, meso iz Argentine, plastični morski plodovi iz uzgoja itd. Kada govorimo o hrani, mnogo je skuplja ona hrana koja je jednako kvalitetna kao kod nas, a da ne pričam ona koja je kvalitetnija. U Holandiji trenutno postoji masovna proizvodnja “bio” stvari, koje bi kao trebale biti organske. Kada poredimo organske stvari sa Balkana i iz Holandije, razlika je ogromna, i sama se po sebi nameće tvrdnja da je i organska proizvodnja otišla u neku stvar. Jedan od primjera možete vidjeti ispod, gdje je gornje jaje proizvedeno u Sloveniji i označeno je kao organsko. Donje je kupljeno u Amsterdamu, i bilo je najskuplje u supermarketu, takođe organsko. Razlika je očigledna.
Slovensko i holandsko jaje, oba organska i najskuplja u dućanu
Pored ova dva jajeta na slici iznad, navešću još jedan primjer šta se ovdje smatra organskom hranom. U jednom od najvećih supermarketa, Albert Heijnu, nerijetko je nakačen plakat sa slikama piletine, gdje se objašnjava kakva piletina nam se prodaje. Na tom plakatu kažu kako se “obična” piletina dobija od pilića kojih čak 29 ili više možete naći na kvadratnom metru. Koliko je to “više”, nije rečeno. Tzv. “scharrel” piletina (oznaka za piliće koji navodno mogu slobodno da se kreću) ide od 10 do 19 pilića po kvadratu, a “biološka”, odnosno organska piletina je ona gdje ima samo do devet pilića po kvadratu. Dakle, ako ste mislili da se životinje slobodno kreću jer su označene zelenom bojom i nazvane organskim, to je ironična istina. Kreću se po površini od 1100 kvadratnih centimetara po piletu, što je otprilike 33 sa 33. Jedan muški pedalj je 20 cm, pa sad zamislite koliko se to pile u životu nahodalo.
Cijene drugih stvari, kao što je bilo kakav luksuz, ne mogu se ni porediti. Ako želite pogledati operu, bez 200 eura nemojte ni pomišljati. Ako vam se ide gledati Ajaks, možete pronaći ulaznicu za lošije utakmice za 60-70 eura. One bolje zahtijevaju i godišnju kartu, koja košta 200 eura, a cijena za sam meč je viša. Običan izlazak na večeru za par će koštati između 50 i 150 eura, zavisno od restorana. Pritom morate dobro paziti da ne upadnete u turističku zamku jer su loši restorani na svakom koraku. Parking u centru grada je 7,50 eura po satu, a odmah pored Ringa (prsten koji simbolično označava ono što Amsterdam zapravo jeste) je 4,50 eura. Ako morate do hitne pomoći, ista je cijena jer je bolnica u tom krugu, a nikad vam taksista neće reći “vožnja je od mene”, što je čest slučaj u Sarajevu. Bez obzira jeste li pacijent ili ne, parking se platiti mora, a ako se ne plati, kazna je otprilike 100 eura.
Vrtić košta oko 2.000 eura, i većina ljudi kada to čuje, misle da lažem. Sve dok im ne pokažem na internetu da je zaista tako. Ove stvari mogu nabrajati unedogled, i otprilike se priča svodi na to da su cijene u prosjeku više koliko su više i plate. Ako je prosječna neto plata 2.400 eura, što je pet puta više nego kod nas, toliko manje stvari za nju možete kupiti nego kod nas. Nekad je taj odnos malo drugačiji, pa je hrana možda duplo skuplja, dok su usluge i po deset puta skuplje. Vrtić je 24 puta skuplji nego u Sarajevu, a dobije se isto ili manje. Samo u turskim vrtićima djeca jedu nešto toplo, dok u holandskim preživljavaju na sendvičima cijeli dan.
Pored toga, naravno da postoje i jeftinije zemlje od Bosne, ali većina tih zemalja ima i mnogo niže plate. Iako mi mislimo da smo treći svijet, i iako nas mediji često porede s Etiopijom, Somalijom, Haitijem i sl., bilo bi dobro da svako od nas ima priliku zaista i posjetiti te zemlje, te shvatiti koliko smo mi ispred. Kod nas se još uvijek podrazumijevaju besplatno školovanje, relativno besplatno i dostupno zdravstvo, pitka voda na česmama, krov nad glavom i sve ostalo što u mnogim drugim zemljama nije tako. Kome nije jasno šta znači “dostupno zdravstvo”, neka pogleda ovaj video iz Kenije, koji sam snimio s kolegama iz Evropskog novinarskog centra, prilikom posjete ovoj zemlji. Pritom treba reći da je Kenija jedna od razvijenijih afričkih država, ali je opet doktor morao putovati do ugroženog područja kako bi pregledao dječaka koji je dobio malariju jer u njegovom kraju nema ambulante ni 50 km od kuće.
Ravnopravnost
Nedavno sam za Karike dao nekoliko izjava, može se reći i intervju, gdje sam autorici Merimi Zavitan govorio o Holandiji. Osim mene, izjavu su dali i dvoje mlađih kolega, a jedna od njih je bila Danijela, koja je kazala kako su “žene u svakom pogledu ravnopravne” u Holandiji. A koliko su zaista “ravnopravne”, može se vidjeti na ovom linku, na sajtu Evropske komisije, koja se bavila upravo rodnom ravnopravnošću. Po ovom članku, žene bez partnera zarađuju 21% manje od muškaraca, dok se taj broj penje čak do 46% kada govorimo o ženama koje imaju djecu. Ista ta stranica nudi podatke za Hrvatsku, nama najbližu EU zemlju, gdje je ta razlika 10%. Naravno, Danijeli nije zamjeriti jer je tek stigla u Holandiju, a i nema mnogo godina da se bavi ovakvim stvarima, ali i to je jedan pokazatelj o tipičnim predrasudama kojima su naši ljudi često obojeni, a to je da na Zapadu mora biti bolje nego na Balkanu.
Pripadnici drugih manjina na Zapadu deklerativno jesu ravnopravniji, ali daleko je od toga da ovdje ne postoje problemi za njih, bilo da se radi o LGBT ljudima, muslimanima, crncima ili bilo kojoj drugoj skupini koja nije uobičajena i u većini. To je nažalost ljudska svijest, gdje ljudi u većini slučajeva odlučuju u korist većine. Neko to zove i demokratijom, tako da ne treba čuditi što su kod nas na vlasti uvijek jedni te isti. To je tako jer to ljudi žele. Da li je to razlog zbog kojeg treba bježati glavom bez obzira, to je druga priča.
Atmosfera za biznis
Jedno vrijeme sam pratio objave na Fejsbuk grupi “Liberalni forum”. Iako je većina objava sa kvalitetnom raspravom obrisana, dobro se sjećam jedne objave gdje liberali porede bosanskohercegovačke namete na platu sa onim nametima u zapadnim zemljama. Kažu, zalažu se za manje poreze i ostale dadžbine, jer nije normalno da 70% plate ode državi, a onda to uporede sa nekoliko zemalja gdje je ta cifra 30-40%. I čovjek koji ne zna ništa o ekonomiji bi im povjerovao, pa tako kada upitate prosječnog radnika koliki su mu porezi na platu, svako će vam reći “ogromni”. Kada dodate pitanje “mislite li da je na Zapadu bolje”, većina će reći “naravno da jeste“, bez da to uopšte i provjeri. Napravio sam mini anketu i pitao svojih deset kolega s fakulteta gdje su veći porezi, kod nas na Balkanu ili ovdje gdje živimo u Holandiji. Svih deset rade po raznim korporacijama u Amsterdamu, a studirali smo zajedno na magisteriju, i svi dolaze iz naših krajeva. Svi su mi rekli da je to definitivno kod nas. I svi su rekli otprilike istu cifru, od 65-70 procenata, dok “ovdje u Holandiji platiš samo 20-30%”.
A je li to zaista tako? Naravno da nije. U Holandiji se procenat računa na bruto platu, dok se kod nas računa na neto platu. Pored toga, bruto plata u Holandiji ne obuhvata još neke troškove koje kod nas itekako obuhvata, kao što su penziono osiguranje ili osiguranje ukoliko ostanete bez posla. Konkretno, na bruto platu od 3.000 eura, firma plati još 545 eura državi, a radnik od svoje neto plate plati zdravstveno osiguranje od 135 eura što bi se kod nas izračunalo kao bruto plata od 3.700 eura. Od toga radnik dobije 2.347, Kada i to oduzmete, ali mu nakon što plati zdravstvo ostane 2.200, što na kraju znači da su ti procenti otprilike isti kao i u BiH. Ako pak imate platu od 5.000 eura bruto, procenat davanja državi se vrtoglavo penje, i u odnosu na neto platu iznosi 78%, što je 9% više nego kod nas. Što je viša plata, davanja državi su takođe viša. Za to se ipak Liberalni forum ne zalaže. Kažu da je i ovih trenutnih 10% poreza previše. Kada sam im prezentovao brojeve, odgovorili su mi “kako je svakako previše”, bez ijednog jedinog argumenta.
Uz sve ovo se može spomenuti kako otvaranje firme u BiH nije baš najlaganiji posao, ali nije ni nemoguće, ali da je recimo porez na dividende 0% (u FBiH), što nije slučaj skoro nigdje u Evropi. Više o tome na ovom linku, član 44.
Diskriminacija
Ovo je naravno vrlo osjetljivo pitanje, i uglavnom se svodi na subjektivni stav. Pored toga što postoje razna istraživanja na temu diskriminacije, recimo u zapošljavanju, vrlo je teško dokazati da je to zaista tako. Međutim, i tu sam na živom primjeru osjetio šta to zapravo znači. Prvi primjer se desio dok sam studirao. Tada sam tražio dodatne poslove, i uglavnom sam se bazirao na recepcije hotela jer mi tu nije trebalo da znam holandski. Pronašao sam oglas u kojem traže recepcionera koji ima holandsko državljanstvo i porijeklo (?!), što je samo po sebi bilo nezakonito. Prijavio sam poslodavca nadležnoj inspekciji i vrlo brzo dobio odgovor kako je oglas uklonjen, i da je izašao novi, te su me pozvali da se prijavim. Nakon toga sam shvatio da je ustvari bolje da tako nešto piše jer će mi uštedjeti vrijeme i živce koje ću izgubiti prijavljivanjem.
Drugi primjer veže me za dvije žene iz mog okruženja. Posljednjih dvanaest godina sam ih posmatrao kako se prijavljuju za slične poslove. Obje perfektno govore holandski i engleski i završile su isti fakultet. Istih su godina, u isto vrijeme su se udale i donedavno bile bez djece. Međutim, jedna od njih ima tipično holandsko ime i prezime, dok druga ima tipično jugoslovensko. Od otprilike stotinu aplikacija koje su obje poslale, Holanđanka je pozvana na oko 80 intervjua, dok naša djevojka nije ni na 20. I od tih 20 se radilo o međunarodnim firmama, gdje su otprilike obje kotirale isto. Kada je riječ o malim holandskim firmama, naša cura nije imala nikakve šanse, pa i poslije poziva na perfektnom holandskom. Bila bi uvijek eliminisana već u prvom krugu. Kasnije sam o tome pričao s jednom prijateljicom koja je rođena u Amsterdamu, a porijeklom je iz Srbije, i ona mi je rekla da je to njoj sasvim normalno. Testirao sam sebe, i shvatio da bih i ja radije zaposlio Muju, Franju ili Gorana nego nekog Willema ili neku Lotte. To je valjda prirodno da biraš sebi slične da te okružuju. Ali da je diskriminirajuće, definitivno jeste. Takve vrste diskriminacije kod nas ipak nema, jer nemamo ni drugih rasa, a ni drugih nacionalnosti. Obično mislimo da smo višenacionalni, a ustvari smo skoro isti. Kod nas postoji nakaradni sistem gdje su diskriminisani Ostali, mada svi znamo da su se i ti Ostali često vrlo brzo snalazili izjašnjavajući se drugačije. U privatnom sektoru u BiH skoro da diskriminacije i nema jer ljudi biraju one koji im mogu donijeti više novaca, što je sasvim prirodno.
Ipak, ljudi često misle da je su u Bosni ljudi najdiskriminisaniji, ali u poređenju s drugim dijelovima svijeta, to je minimalno. Probajte npr. tražiti neka prava kao gej u Saudijskoj Arabiji, ili kao komunista u Americi, pa ćete vidjeti kako će to završiti.
Zdravstveni sistem
U BiH se izdvaja 675 KM godišnje po osobi za zdravstvo, dok je u susjednoj Hrvatskoj ta cifra 1.241 euro, odnosno oko tri i po puta više. Hrvatska je pri dnu po ovim davanjima u Evropskoj uniji, a broj ljekara u BiH je upola manji u odnosu na evropske standarde. Ipak, i pored toga, usporediću zdravstvene usluge koje dobijete pri trudnoći kod nas i u Holandiji. Ukoliko je sve u redu sa trudnoćom, u Holandiji nikada ne vidite doktora. Čak vas pokušaju ubijediti da rađate kod kuće. Ukoliko to ne želite, morate dodatno platiti da bi vas babice porodile u bolnici. Ni tada nema uključenog ljekara u cijeli proces jer ste zaboga vi tako odlučili, a s trudnoćom je sve u redu. Onaj ko odlučuje da li je sve u redu su babice, koje u pravilu imaju samo srednju školu. Planirana su dva ultrazvuka tokom trudnoće, a ako želite više, čak i da platite, to vam neće dozvoliti ako misle da nije potrebno. Za razliku od Holandije, pregled s ultrazvukom je u BiH sasvim normalan na mjesečnoj bazi, pa i češće. Normalna je stvar da ultrazvuk čita jedino i isključivo doktor specijalista, a ne babica. Rađanje kod kuće je zakonom zabranjeno jer su komplikacije uvijek moguće. Naravno, bolnice kod nas imaju daleko slabiju opremu od ovih holandskih, ali ako poredite nivo usluge, ispadne da kod nas dobijete neuporedivo više. I ne platite nikad ništa, osiguranje pokrije sve. Kada je babica posmatrala moje dijete na ultrazvuku, zamijenila je guzu i glavu. Da se kod nas to desi, vjerovatno bi novine o tome pisale.
Još jedan moj vlastiti primjer je bio s trećim krajnikom. Mjesecima me nešto škakiljalo u grlu, i triput sam molio kućnog doktora da pogledamo šta je to. Na kraju me, na moje insistiranje, poslao na gastroskopiju. Naručen sam za četiri mjeseca. Uredno sam se pojavio, a dočekale su me dvije studentice. Bile su prva i druga godina medicine. Ironično sam rekao da to znači da nam je znanje otprilike o ovim stvarima isto. Nije im bilo smiješno. Ugurale su mi kameru u grlo i dobio sam nagon za povraćanje. Poslije tri pokušaja su odustale, ne snimivši ništa. Otišle su do doktora, kojeg ja nikad nisam vidio, a on ih je pitao da li me išta boli. Na moj negativan odgovor su me poslale kući. Za petnaest dana mi je skinuto 385 eura s računa, a osiguranje me obavijestilo da je to račun za gastroskopiju. Otišao sam bijesan u bolnicu i tražio povrat, na šta su oni tražili dokaz da nije ništa urađeno. Na moje insistiranje da vidim nalaz, složili su se da nešto nije u redu s tim računom, naravno jer nalaza nije bilo. Poslije mjesec dana sam i dalje čekao na povrat. Kada sam im zaprijetio inspekcijom, novac je vraćen, a ja sam nakon toga uradio ultrazvuk vrata u travničkoj bolnici i platio ga 33 KM. Rečeno mi je da je povremeno natečen treći krajnik, a pregledao me otorinolaringolog. Da bih takvog specijalistu u Holandiji i vidio, potrebno je valjda da sam već na postelji, inače hvala Bogu neću imati tu čast.
Holandske bolnice imaju neuporedivo bolju opremu, i ljepše je spavati u bolničkom krevetu nego što je to slučaj kod nas. Ipak, kada čujete neke svakodnevne horor priče, nisam baš siguran da tu opremu pravilno i koriste.
Usluge
Spomenuo sam na početku teksta kako su “naši kafići i restorani najgori”. Kad god mi dođu prijatelji u posjetu, svi očekuju nešto što kod nas nikad nisu vidjeli. Očekuju fenomenalne diskoteke, pabove sa najboljom muzikom uživo, hranu koju niti možeš naći, niti okusiti na Balkanu i kafu s milijekom koja je ljepšeg okusa. Znate već mantru da je i Coca-Cola ukusnija u Njemačkoj, Austriji i drugim zapadnim zemljama. Naravno, ništa od toga nije tako u Amsterdamu. Ovo je grad koji nudi mnogo i ima sjajnih mjesta, ali mnogo više ima turističkih zamki, loše muzike, diskoteka u kojima nabobani tinejdžeri slušaju tehno, i gdje nema svirki osim na nekoliko mjesta gdje se plaća ulaz po 20-25 eura. U skoro svim restoranima rade studenti ili oni koji ne mogu raditi ništa drugo, osim možda restorana sa Michelin zvjezdicama, gdje rade profesionalni konobari. Ta studentarija pruža toliko lošu uslugu da ništa ne možete uraditi da to promijenite, a ako im prigovorite, njih nije briga, jer čim ustanete vi, sješće neko drugi. I tako unedogled. Ako već govorimo o skupljim restoranima, o onima gdje dobijete malo, a platite mnogo i na kraju ostanete gladni, to jednostavno nije za ukus prosječnog Balkanca jer ne znam da li je gore platiti sto eura za večeru ili na kraju ostati gladan. Ista je priča i sa ostalim uslugama, sve je strašno skupo i loše, pa tako ljudi ne popravljaju ni televizore, ni kućne aparate, a ni odjeću jer se jednostavno ne isplati. Mene je npr. popravak mašine za suđe koštao 180 eura, plus 70 za dolazak. Pošto je takva ista nova oko 400 eura, onda se “isplatilo”. A trebalo je promijeniti cijevi.
Hoteli su u Amsterdamu poseban krug pakla. Ukoliko želite odsjesti negdje gdje je dobro, to će vas koštati od 200 do 500 eura, zavisno od sezone, i to samo za jednu noć. Pritom nemojte očekivati ništa posebno, a vrlo često ni doručak nije uključen. Ljeti je situacija malo bolja jer ima mnogo izbora stanova na Airbnb-u, tako da i hoteli pojeftine. Za razliku od Holandije, usluga kod nas još uvijek postoji, i rijetko gdje ćete ostati gladni, rijetko će se desiti da svirka uživo ne valja, a još rjeđe da za svoj novac odsjednete u lošem hotelu. Ljudi su generalno na jugu Evrope ljubazniji, a još jedna anegdota će to i potvrditi.
Kada smo bili na jugu Italije s našom osmomjesečnom kćerkom, svaki drugi čovjek joj je prilazio i tepao. “Bambina”, “bellissima”, i druge talijanske riječi su odzvanjale kada bi mala Maja prolazila gradom u kolicima. Isto se dešavalo i u Dalmaciji, Crnoj Gori i Sloveniji, gdje su joj ljudi mahali u javnom prevozu i obraćali joj se u svakoj prilici.
Kad smo se vratili kući, u holandskom metrou ju niko nije primijetio, niti se iko pomakao da možemo ući s kolicima u autobus. Morali smo zatražiti od dvoje tinejdžera sa slušalicama u ušima da se pomjere sa mjesta koje je rezervisano za ljude s kolicima. Maju niko nije primijetio. I ovo ne govorim jer je moje dijete najvažnije, nego pričam o različitim pristupima južnjaka i sjevernjaka.
Zaključak – sve je individualno
Pored svih ovih stvari koje sam naveo, tu ima još more drugih faktora koji utječu na svakodnevni život, od toga da ne postoji kultura sjedenja na klupi (jer je jednostavno prečesto kiša da bi iko ikad sjedio na klupi), do činjenice da ne možete kupiti pizzu na komad, ili da sladoled u supermarketu možete kupiti samo ako uzmete deset komada. Ako želite jedan, platićete ga četiri – pet eura, i čekaćete na red barem desetak minuta. Rijeke ljudi koje svakodnevno dolaze, što iz turističkih, što iz poslovnih pobuda, neće vam dati mira kad god izađete u centar. Posebno su iritirajući turisti koji dođu zbog prostitucije i legalne marihuane, ali nažalost, i oni pune budžet grada, a kako se svi argumenti na kraju svode na novac, trpićemo ih još sigurno mnogo godina.
Ukoliko nema turista, zapadni gradovi su uglavnom pusti iza radnog vremena, a nerijetko se mladi toliko opijaju vikendom da završe spavajući na ulicama. Činjenica da mnogi rade od zvijezde do zvijezde i da se to konstantno pravda boljom efektivnošću, donosi situaciju da radnim danima niko i ne izlazi, da se nemoguće dogovoriti za bilo šta. Ako kojim slučajem radite vikendom, kao što je sa mnom slučaj, desiće vam se da neke ljude ne vidite mjesecima jer su svi jednostavno preumorni da bi poslije posla našli vremena za piće. Ako radite npr. u banci, jednostavno se podrazumijeva da ostanete duže na poslu. I sam poznajem mnogo ljudi koji radnim danima jednostavno ne žive. To dotle ide da se proslave Osmog marta, Bajrama i drugih praznika među našom dijasporom organizuju isključivo subotom. To što je Bajram već prošao prije četiri dana nema veze, jer je utorkom nemoguće dovući ljude bilo gdje. Tako je i ove godine, kada folk pjevač Šeki Bihorac nastupa dan poslije Valentinovog i dan prije Dana žena, a oba puta povodom spomenutih praznika. To znači da čak ni petak i nedjelja više nisu opcija jer se zaboga previše radi.
Šeki Bihorac dolazi u Quinta Club, ali ne na vakat. Šeki Bihorac slavi Dan žena, ali malo ranije
Ukoliko ipak uspijete sebi srediti život da ne radite po 50-60 sati sedmično, da ne idete iz pidžame u radno odijelo i obrnuto, da pronađete neke društvene aktivnosti, održavate kontakte s prijateljima i imate doktora koji vas razumije, kao što je sa mnom slučaj, onda se na Zapadu može i lijepo živjeti. Ipak, do takvog stadija vas dijele krv i znoj, rad za nekoliko firmi koje vam se ne dopadaju, ogroman novac bačen za kiriju, mukotrpno učenje jezika, krivi pogledi domaćih komšija kojima se ne sviđa što vide još jednog stranca na ulici, itd. Čeka vas situacija gdje će vam se dijete jedno vrijeme stalno obraćati na jeziku koji nije vaš, gdje će odrastati bez nane, dede, tetke, amidže, dajdže i rođaka, i gdje će sve više podsjećati na Nijemca, Holanđanina, Austrijanca, Amerikanca, Kanađanina. Sve te imigrantske stresove ćete morati prolaziti svakog dana, a jedan moj poznanik Japanac mi je to sjajno objasnio i rekao mi, “Mirza, tvoje tijelo je napravljeno za balkansku klimu, a ne za ovaj vlažni horor film. Pored toga, ti svakodnevno doživljavaš male stresove kojih se na kraju nakupi mnogo, pa dođeš kod mene na akupunkturu. Sve se to čini malim u odnosu na cijeli život, ali je veoma važno u životu biti u okruženju koje ti odgovara, bilo da se radi o klimi, hrani ili poznanstvima. Zato ja ne želim nazad u Japan jer neću da radim duplo više”. U sebi sam tada kontao, “brate Hiroshi, mene bi na tabutu iznijeli poslije jedne japanske radne hefte”.
Hiroshi mi je pomogao i da shvatim da su te neke stvari nepromjenjive. Ne mogu ja sebi stvoriti Hadžibajrićev restoran u ulici, niti mogu čuti Džonija Štulića na radiju u autu. Ono što mogu je prihvatiti svijet oko sebe, i uzeti najbolje iz toga. Onog momenta kada to više ne budem mogao, palim nazad kući.
A ljudi koji kod kuće preživljavaju, i koji se pate, definitivno treba da idu. Preživljavanje je lakše u Njemačkoj, barem prvih nekoliko godina, dok se ne dođe do nekih para. Onda će moći birati. Ali tada će vjerovatno biti kasno jer će djeca ići u školu i međusobno pričati strani jezik. Tada tim ljudima neće imati kad smetati što mu djeca ne uče bosanski u školi nego hrvatski (ili obrnuto). A u Bosni su im smetali i bosanski, i hrvatski, i srpski, zavisno iz koje etnije su dolazili. Sad im njemački kao maternji ne smeta. Tada, kada mu se dijete obrati na njemačkom, obično shvate da su naše planine super, da je naša hrana posebna i da naše nane prave najbolje pite.
Stoga poručujem svima u BiH koji ipak nekako mogu skupiti kraj s krajem i koji mogu proputovati s vremena na vrijeme, da sjede tu gdje jesu jer ono što traže u inostranstvu će možda i naći, ali izgubiće mnogo više. Ja već osjećam da gubim i to me plaši. I sad više nego ikad cijenim i volim naše planine, naše more, našu hranu, naše ljude, naš jezik, naše običaje, našu književnost, muziku i film. A moram se podijeliti između SFF-a i Nove godine jer je oboje teško iskombinovati, u međuvremenu čitajući Sidranovu knjigu koju mi je mama poslala autobusom. U taj autobus ovaj put nije mogla ući i doći će za tri mjeseca. Dotad će Maja već porasti i možda je i zaboraviti. A to se platiti ne može.
Autor: Mirza Softić
Prometej.ba
Naslovna – Geert Wilders i ekipa – Fotografija preuzeta sa sajta Grossplastiken.de
