Da je Nikola Tesla bio živ i da se našao u svome domu, i njega bi „Oluja“ zbrisala

Foto: Josip Bistrović (Cropix), AFP

Povodom nekih „Olujnih“ tekstova, među njima i dva-tri objavljenih u Danasu

Budući da je Srbija u ratovima devedesetih (u kojima, doduše, „nije učestvovala“!), doživjela samo poraze, to joj (kako je to već netko lijepo konstatiro da li na portalu e-novina ili na Peščaniku, zaboravih) sjajni uspjesi na sportskom polju služe u neku ruku kao kompenzacija za ratne poraze

 Stipe Sikavica

Iako smo se Danas i ja već odavno razišli, slučaj, evo, hoće da ovom glasilu ponudim par desetaka rečenica. Kako se već može vidjeti iz naslovne kompozicije, „Oluja“ je ključna riječ i u ovom tekstu. Znam, od dvadesete obljetnice Srebrenice pa naovamo, „Oluja“ je dosadila i „Bogu i narodu“, ali ona, istina smanjenom žestinom, još puše kroz pukotine zapadnog euforičnog slavlja i istočnog političkog plača.

Kao što već rekoh u naslovnici, na nekoliko opaski što ih ispisujem na ovom mjestu ponukali su me neki prilozi o „Oluji“ ili povodom nje, a objavljeni u beogradskom tisku, posebice u dnevnom glasilu Danas. Evo, recimo, analiza g. Radivoja Cvetićanina „Drama sećanja“ (vikend izdanje Danasa, 8-9. kolovoz) djelovala mi je prilično izazovno. Uz neznatne opaske, prihvatljivo mi je ono što je g. Cvetićanin napisao pretežno o „trijumfalnom povratku“ Franje Tuđmana na političku pozornicu Hrvatske. (Eh, kad bi se stalo samo na politici! Ali Tuđmanov comeback iz dana u dan osvaja sve veći dio hrvatskog javnog prostora, i može se samo nagađati kakve će posljedice ta žalosna činjenica ostaviti na civilizacijskom biću hrvatskih građana, posebice na naraštajima koji se tek najavljuju.) Međutim, posljednja trećina Cvetićaninove analize, kojoj su podvrgnuti oficijalni Beograd i njegovi grijesi naspram one „Olujne“ kolone krajinskih nesretnika, ostala je ponešto i nedorečena. Kao da je autoru ponestalo daha da tekst dovrši na razini svojih (veleposlaničkih) spoznaja, svog intelekta i svog spisateljskog umijeća.

I g. Miloš Mitrović nam je servirao hvale vrijedne makar dvije-tri kolumne na rečenu temu, pri čemu je – naravno, prema mom subjektivnom sudu – na prvom mjestu ona od (sada već prilično dalekog) 3. kolovoza nad kojom je naslov „Suze i sveci“. Već u prvoj rečenici „Državno plakanje nad sudbinom krajiških Srba o dvadesetoj godišnjici ’Oluje’ – u osnovi čist politički marketing – pomalo liči i na neku vrstu jalove kompenzacije ljudima proteranim iz Hrvatske, jer njihovoj nesreći je u ogromnoj, verovatno presudnoj, meri doprinela upravo ona – država Srbija“ autor je postavio točnu dijagnozu, ali terapiju za ovu veliku ljudsku nesreću nije predložio. Nije, jer učinkovita terapija u današnjem aktualnom kolopletu srpsko-hrvatskih odnosa jednostavno ne postoji.

Inače, u hrvatsko-srpskoj žurnalističkoj prašumi jedva se može ovdje-ondje nabasati na priloge koji na pošten, argumentiran i respektabilan svaki drugi način govore o „Oluji“ i njezinim posljedicama. Takav je, na primjer, politički esej profesora Žarka Puhovskog, čiju je neznatno skraćenu verziju (i s drukčijom naslovnom kompozicijom) objavio i Danas, a prenijevši je sa portala Peščanika gdje je esej objavljen integralno. Pročitavši i tako skraćenu verziju profesorove analize, htio sam baciti „koplje u trnje“. Pa ipak.

Kvalificirajući završnu hrvatsku „vojno-redarstvenu operaciju“, srpski političari iz prvog ešelona i većina korifeja iz patriotsko-intelektualne elite, prvenstveno politički analitičari (i tzv. analitičari) na sve načine pokušavaju osporiti „Oluji“ svaki legitimitet i reducirati je na puki zločinački poduhvat etničkog čišćenja. Je li to njihova mana ili vrlina? Ni jedno, ni drugo. To je naprosto suha realnost koja se valja i srpskim mainstreamom i koja predstavlja vrlo bitan uteg u svakoj izbornoj utakmici i u Srbiji i u Republici Srpskoj.

Teško je i zamisliti da je rečenoj eliti (i mnogim drugima koji jašu na istom patriotskom valu) nepoznata esencijalna istina (za druge u ovom štivu nema mjesta) – da je početkom devedesetih (preskačem „balvan revoluciju“) teritorij Hrvatske bio „izdrobljen“ na tri „srpska“ dijela: „SAO Krajinu“, „SAO Zapadnu Slavoniju“ i „SAO Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem“ (nad čijim je bogatstvom, uzgredno rečeno, gospodario suvremeni „srpski Obilić“ – Željko Ražnatović Arkan)? Skoro da je ta saoizacija Hrvatske bila podudarna strategijskim zamislima idejnog tvorca svih srpskih poraza u devedesetim, Miloševićevog velikog obožavatelja, generala Radovana Radinovića prema kojim je zamislima Hrvatsku bilo lako „spustiti na kolena“ ako se ona „preseče“ na pravcu Novska-Grubišno Polje, potom na pravcu Karlovac-Metlika (u Sloveniji), i najposlije, da se „digne u vazduh“ most preko Novskog ždrila kod mjesta Maslenica (koje su se časti 21. studenog 1991. domogli mineri Mladićevog bliskog suradnika a potonjeg generala, Slavka Lisice, na koji je način prekinuta komunikacija između Dalmacije i sjeverne Hrvatske).

Od navedenog sao-konglomerata sklepana je tzv. Republika Srpka Krajina koja je apsorbirala blizu trećine hrvatskog teritorija, a čije političko i socijalno ništavilo prof. Puhovski uspoređuje sa ništavilom NDH-zije. Tako unakažena i devastirana Hrvatska je ostala sve do „Oluje“. Čime i kako se moglo oduzeti ovozemaljsko i Božije pravo Hrvatskoj da uspostavi teritorijalni kontinuitet u svojim ZAVNOH-skim, odnosno AVNOJ-skim granicama? A kako je drugačije ona mogla ostvariti taj strategijski cilj osim oružjem? Kako, kad je srpska strana odbacila čak i tzv. Plan Z – 4 koji se u ono vrijeme činio vrlo primamljivim za hrvatske Srbe (iako osobno držim da bi taj Plan, da je i prihvaćen, bio neugaslo žarište nad kojim bi se mržnja u srpsko-hrvatskim odnosima stalno podgrijavala i održavala na radnoj temperaturi)?

Sve činjenice o kojima govorim i te kako su poznate srpskoj aktualnoj vladajućoj garnituri, i nejakoj opoziciji (a jednako tako i intelektualnoj eliti). Ali, te se činjenice prešućuju, ili se, pak, provučene kroz iskrivljenu optiku, interpretiraju parcijalno, u stvari onako kako odgovara patriotsko-nacionalističkoj matrici. Tome što se tako radilo i sve vrijeme u ovih dvadeset godina razlog je prost: samo na taj način, sluđujući „naš narod“ opakom propagandom i držeći ga u informacijskom polumraku, njime se lakše manipuliralo i osiguravala pobjeda na izborima! Pa, evo, kad bismo, recimo, sada organizirali anketu i pitali građane Srbije – da li je S. Milošević imao (i kolikog) udjela u izgonu Srba iz Hrvatske , mogao bih u opkladu da bi većina odrasle srpske populacije nijekala bilo kakvu umiješanost tadašnje srpske vlasti u egzodus, iako je i pticama na grani poznato prvo, da je Milošević izbjegličkim „genetskim materijalom“ naseljavao dijelove BiH sa kojih su protjerani Bošjaci i Hrvati; da je dio hrvatskih Srba usmjerio na Kosovo; da je skoro desetkom hiljada Krajišnika popunjavao praznine u ratnim postrojbama. I najposlije, a možda i najvažnije: nakon „Olujnog“ egzodusa Srbija se od dotadašnjeg međunarodnog parije transformirala u žrtvu „biblijskih razmjera“ i kao takva dospjela u fokus svjetske medijske galaksije! I u toj, vrlo komotnoj poziciji, u poziciji žrtve, ostat će, izvjesno je, i nakon tko zna koliko narednih „Olujnih“ obljetnica!

Na drugoj strani, da je „Oluja“ izvedena u duhu Ženevskih konvencija, odnosno, da je ona bila tzv. čista vojna operacija kakvom je prestavljaju hrvatski političari, ratnici, znanstvenici, mediji i nadmoćna većina „prostoga pučanstva“ – objektivno, ne bi joj se išta imalo prigovoriti. Na žalost, osim konačnog sloma tvorevina Miloševićeve osvajačke politike na hrvatskome tlu, drugi ofenzivni krak „Oluje“ imao je duboko nehumani, dakle zločinački smjer: najmanje dvije trećine srpske populacije čiji su pradjedovi vijekovima živjeli u Hrvatskoj, u strahu su formirali izbjegličku kolonu, a ono što je ostalo a nosilo pravoslavni predznak, ratna je stihija nemilosrdno razarala, mučila i ubijala – imovinu, beštije, ljude – staro i nejako, zdravo i bolesno, učeno i nepismeno! Da je i genijalni Nikola Tesla tada bio živ i da ga je „Oluja“ zatekla u svome domu u selu Smiljanu – vjerojatno bi i njega zbrisala! I zbog tih zločina, što su ih bezumnici počinili u „Oluji“, sigurno ne samo u svoje ime već u ime svekolikog hrvatskog pučanstva, čovjek koji pripada tom etničkom stablu, čovjek kojemu nije korodirala savjest, morao bi uvijek o obljetnicama „Oluje“ osjećati nelagodu, čak i stid.

Uvaženi hrvatski politički analitičar Davor Gjenero piše na portalu Al Jazeera: „Pobjeda, što je Hrvatska slavi, nije pobjeda nad svojim stanovništvom srpske ncionalnosti, nego nad Miloševićevim režimom. Slavljenje oslobođenja Knina zato nije slavljenje rata, nego kraja rata. Hrvatskoj, međutim, nedostaje korak pokajanja. Izraz suosjećanja prema stradanju svojih sugrađana srpske nacionalnosti…“ Uz dužno poštovanje, ne bih se suglasio sa sintagmom g. Gjenera da „Hrvatskoj nedostaje korak pokajanja“. Eh, da je samo korak! Nije moguće iskoračiti uz progon ćirilice; nije moguće iskoračiti uz pojavu svastike na nogometnom travnjaku; nemoguće je iskoračiti uz Marka Perkovića Thompsona koji u maskirnoj uniformi, a na glavnoj proslavi tzv. okrugle „Olujne“ obljetnice, pred 80 tisuća u većini mladih domoljuba, interpretira ustašku „Bojnu Čavoglave“; nije moguć taj korak uz ustaški urlik „Za dom!“ njegov masovni odjek „Spremni!“: nemoguć je iskorak pri konstantnom „vješanju Srba o vrbe“. Nipošto nije moguć taj korak bez sustavne detuđmanizacije Hrvatske, a upravo smo svjedoci da se proces odvija u suprotnom smjeru!

Profesor Puhovski je napisao: „’Oluja’ je za veliku većinu hrvatskoga pučanstva jednostavno oznaka velike pobjede (i to nad Srbima)…“ To je točno! Važno je pobijediti Srbe. I važno je (i učinkovito) isticati to u svakoj, ama baš u svakoj predizbornoj kampanji! Budući da je Srbija u ratovima devedesetih (u kojima, doduše, „nije učestvovala“!), doživjela samo poraze, to joj (kako je to već netko lijepo konstatiro da li na portalu e-novina ili na Peščaniku, zaboravih) sjajni uspjesi na sportskom polju služe u neku ruku kao kompenzacija za ratne poraze. Stoga je ona završna utakmica na Prvenstvu svijeta u vaterpolu dobila onakav publicitet u Srbiji: ma, k vragu to što je srpski tim po drugi put osvojio naslov svjetskog prvaka, važno je da je „Srbija potopila Hrvate“! A „Oluja“ duva, a „Oluja“ puše!

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close