6. juni 1944. je dan kojim se označava početak kraja Hitlerovog nacističkog režima: 170.000 savezničkih vojnika iskrcalo se na obale Normandije. No, među njima postoje različite percepcije o toj istorijskoj bici.
Prošlo je samo 15 godina otkako je Gerhard Schröder, kao prvi njemački kancelar, prisustvovao manifestaciji obilježavanja Dana D – 60 godina nakon što su savezničke trupe s velikim gubicima osvojile ovaj strateški važan punkt kako bi oslobodile kontinent od njemačkog nacionalsocijalizma. Deset godina kasnije i Angela Merkel je došla na komemoraciju. Njemačka kancelarka želi prisustvovati i ovogodišnjoj 75. godišnjici – ovog puta ne u Normandiji, već u Portsmouthu u Velikoj Britaniji, odakle su savezničke trupe započele operaciju iskrcavanja 5. juna.
Kada pobjedničke sile obilježavaju posljednju prekretnicu u Drugom svjetskom ratu , gotovo je prirodno da u tome učestvuju visoki predstavnici Njemačke. “Zato za D-day, početak kraja nacističkog režima, u osnovi važi isto ono što važi i za 8. maj 1945. kada je Njemačka kapitulirala. To je “Dan oslobođenja”, rekao je 1985., na 40-tu godišnjicu od okončanja rata, tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (Ričard fon Vajceker).
Njemačka kancelarka Angela Merkel sa bivšim francuskim predsjednikom Francoisem Hollandeom na proslavo 70-te godišnjice iskrcavanja u Normandiji
U Njemačkoj je danas vrlo malo onih koji to osporavaju. Tako misli i njemački istoričar Gerda Krumeicha: “Pitanje da li smo oslobođeni ili poraženi, nestalo je u smeću istorije”, kaže Krumeich. Ali slaganje nad istorijskim značenjem ova dva dana, ne smije sakriti kako se različito oni obilježavaju i kako različit značaj imaju u Njemačkoj ali i preko Rajne i Atlantika.
Legende o “Operaciji overlord”
Čak se ni saveznici ne slažu oko tumačenja “Operacije Overlord”, što je bio tajni naziv (kod) vojne misije u Normandiji, kojom se nacistička Njemačka trebala uvući u rat na dva fronta. U SAD-u se D-Day shvata kao čisto američki herojski podvig, napisao je za “New Yorker” američki esejista Adam Gopnik, povodom 70. godišnjice iskrcavanja u Normandiji.
U filmovima na tu temu, na primjer, vojnici drugih nacija, ako ih ima, imaju sporedne uloge, piše Gopnik i obrazlaže da je to tako jer su Britanci skloni da zasmetaju, Francuzi su dobri za malo kolorita ili pokoju ljubavnu scenu, dok se Kanađani ne pojavljuju. Poljake, Novozelanđane i druge, koji su učestvovali u bici za Normandiju, Gopnik ni ne pominje.
Ova percepcija, piše britanski istoričar James Holland, je dominantna – ne samo zbog američkih filmova. Ona prevladava čak i u Njemačkoj. Za Hollanda je, međutim, jasno da je to bila saveznička misija, a ako je iko preuzeo vođstvo, onda su to bili Britanci. Holland tvrdi: “Ako izuzmemo vrhovnog komandanta američkih trupa Dwighta D. Eisenhowera, komandni štab se sastojao od Britanaca. Kraljevska mornarica Royal Navy je stavila na raspolaganje tri četvrtine ratnih brodova i čamaca za iskrcavanje vojnika. I broj žrtava je – uprkos velikim američkim gubicima tokom iskrcavanja na plažu “Omaha Beach” – uporediv. Zapravo, britanski kao i američki vojnici, osvojili su po dva dijela plaže a Kanađani su zauzeli peti. Oko 4.400 savezničkih vojnika izgubilo je život tog 6. juna.
Kanadske trupe koje se iskrcavaju na obali mjesta Bernieres sur Mer
De Gaulles nije želio slaviti D-dan
U Francuskoj su veterani, koji su učestvovali u bici u Normandiji, morali dugo čekati na priznanje, mada je komandant francuskih trupa Philippe Kieffer, koje su učestvovale u savezničkoj akciji, još 1945. primljen u Legiju časti. Međutim, 177 njegovih drugova je tek 1984. godine dobilo spomenik i to tokom vladavine predsjednika Françoisa Mitteranda. Spomenik je podignut u Ouistrehamu, gdje je Kiefferova jedinica skupa sa britanskim vojnicima 6. juna 1944. osvojila „mač” – dio obale na istoku.
Prvom poslijeratnom francuskom predsjedniku generalu Charles de Gaulles-u (Šarl de Gol) je operacija „Overlord” cijelog života bila trn u oku. U vrijeme njenog planiranja, on je bio u Londonu i borio se da se njegov komitet „Slobodna Francuska” prizna kao jedina legitimna vlada u Francuskoj. Međutim, većina država je priznala takozvani Vichy-režim (Višijev režim), koji je sa Hitlerovom Njemačkom dogovorio primirje i koji je osudio de Gaula u odsustvu na smrt, proglasivši ga izdajnikom Francuske.
Britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt bili su skeptični, ali je Churchill na kraju podržao de Gaullea. Međutim, o predstojećem iskrcavanju u Normandiji obavijestio ga je tek nekoliko dana prije D-daya. Za de Gaulle bila je to uvreda, koju nije prebolio ni do 20. godišnjice obilježavanja bitke u Normandiji: “Predsjednik de Gaulle odlučio je prisustvovati samo proslavama u južnoj Francuskoj u cilju obilježavanja vojne operacije u avgustu 1944. godine, u kojoj su učestvovalI francuski vojnici, objavio je “New York Times” krajem maja 1964.
“Jour J” – oslobođenje za Francuze
Mnoge Francuze, kako je tada pisao francuski list “Le Figaro”, boli što njihov predsjednik odbija da ukaže čast oslobodiocima. Možda zato što mu je bila povrijeđena sujeta a možda i što je godinu dana ranije sa njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom potpisao njemačko-francuski sporazum o prijateljstvu, de Gaulle je previdio simboličnu vrijednost ovakvih manifestacija.
Međutim, istoričar Krumeich na to gleda slično kao i general: “To je simbolični gest razumijevanja naroda, kojeg možda i mora biti, ali koji nema mnogo značaja.” No, za stanovništvo je puno važnija kultura sjećanja. “U Francuskoj je sjećanje na pale i nestale dio porodične tradicije – od Prvog a posebno od Drugog svjetskog rata.”
Nijemci i D-day
Američki vojnici povrijeđeni prilikom zauzimanja dijelova Omaha-plaže
Prvobitno, termini “D-Day” na engleskom i “Jour J” na francuskom jeziku bili su uopšteni sinonim za početak vojne operacije – sve dok se nisu i konkretno povezali sa iskrcavanjem u Normandiji 6. juna. Ipak, termin “D-day” u Njemačkoj nije duboko ukorijenjen, kaže istoričar Krumeich. Ako biste pitali učenike o D-Dayu, većina njih bi vjerojatno brzo potražila odgovor u Wikipediji. Za Krumeicha je to logično: “Događaj je jednostavno predalek mlađim Nijemcima i nije povezan sa direktno doživljenom represijom, porazom, okupacijom.”
No, 6. juni je i početak pada Trećeg Rajha: “Ali to nije dovoljan razlog da to bude veliki državni praznik za sve”, smatra istoričar Krumeich. On dodaje da se u Evropi uveliko zajednički obilježavaju žrtve proteklih neprijateljstava – žrtve bitaka na Verdunu, Somi, u Hartmannsweilerkopfu, što se vidi po zajedničkim spomenicima. No, sa Drugim svjetskim ratom je malo teže, barem zasad.
DW.DE
- Autor Jan David Walter
