Palestinske patnje i kruti Izrael

Posljednjih desetak dana sam svakodnevno putovao između Jeruzalema i Betlehema. Kao sveučilišni profesor i ovdje prepoznatljiv aktivist za ljudska prava i religijske slobode imam privilegiju da me kolege s Hebrew University i (katoličkog) Bethlehem University kao i dragi prijatelji s Bethlehem Bible Collegea za manje od pola sata bez zaustavljanja i kontrola brzim autoputovima koji povezuju mali sada komercijalizirani grad Isusova rođenja s danas odviše politiziranim velegradom sveprisutnog i banalno površnog obilježavanja njegove smrti i uskrsnuća prebacuju iz jednog mjesta u drugo.

(AUTOR: PETER KUZMIČ – autograf.hr)

Automobili su im brzi, vozači pouzdani i autocesta poput naše između Zagreba i Zadra. Problem je što putujemo cestom koja je s obje strane okružena visokim zidom i bodljikavom žicom koji dijele ”palestinsku” Zapadnu obalu od Izraela, zamislite na putu od Jeruzalema do Betlehema. Sve to previše podsjeća na moderni Varšavski geto.

Palestinci danas ne umiru u konclogorima, ali žive u svojevrsnim zatvorima. U meni se budi biblijski ”pravednički gnjev”, ali ne mogu mnogo učiniti osim da dam intervju za neke televizijske mreže, osudim ova zlodjela i molim za nevine obitelji, posebice starice i djecu.

Jeruzalem je protekli duhovski vikend bio centar svijeta. Velike konferencije i mali arheološki i ini simpoziji, interreligijski i kroskulturalni dijalozi i paneli stručnjaka iz različitih disciplina i područja svijeta.

Turista i hodočasnika je puno i posvuda, posebice ovih blagdanskih dana koji – bez obzira na sve turističke i ine banalnosti i hodočasničke naivnosti – ipak obilježavaju značajne događaje i datume u povijesti židovstva i kršćanstva (Pedesetnica) iako izraelske vlasti favoriziraju one koji duže borave i više troše u njihovoj reziji a otežavaju palestinskim taksistima da nešto više zarade dovezu u svoj kolonizirani Bethlehem i njegovo diskriminirano okružje.

Sve to znalački primjećuju i kritički komentiraju moji bostonski doktoranti s četiri kontinenta kao i moj kinesko-američki kolega profesor Xiji Yao koji je prvi puta u životu u Svetoj zemlji. Za doručkom mi je, skupa s anglikanskim svećenikom postdiplomcem, priznao da sada donekle razumije moju pravdoljubivu indignaciju i ne sasvim evanđeoski, ali istinoljubiv cinizam kada govorim o Nesvetoj zemlji.

O čemu se zapravo radi? O pokušaju da razumijemo zašto i kako je suvremena država Izrael nastala (1948.) nakon vala etničkog čišćenja u kojem je vise od 700.000 Palestinaca (među njima mnogobrojni kršćani!) protjerano iz njihove višestoljetne domovine.

Izraelske vlasti su naredile da ih se protjera iz njihovih domova ”milom ili silom”, a silom je prečesto značilo ubojstvom naoružanih i nenaoružanih muškaraca, rušenjem njihovih kuća i otimanjem zemlje koju su obrađivali oni i njihovi preci.

Izrael je uvijek negirao uporabu sile i spomenute brojke, kao što je Turska donedavno negirala prvi masakr početkom 20. stoljeća nad Armencima. Danas se istinoljubivi mirotvorci i noviji izraelski povjesnicari oslobađaju straha od svemoćnih nacionalistički pregrijanih političara i prijetećih generala te razbijaju i demontiraju mitove i brojke kojima se manipulira s obje strane.

Naša grupa u ponedjeljak leti iz telavivske zračne luke Ben Gurion (Izraelci ga obožavaju kao prvog predsjednika države) za beogradski aerodrom Nikole Tesla (za njega su svi čuli, te mu se dive), pa onda putem Osijeka, Đakova za Tuzlu, Sarajevo i Mostar. Studentima objašnjavam da ćemo se prije odlaska u Sarajevo baviti analoškom pedagogijom u osvrtu na Jasenovac i Bleiburg te instrumentalizaciju žrtava i manipulacijom njihovim brojkama.

Moji studenti svih generacija i na svim kontinentima znaju da ne volim zidove koji razdvajaju narode, ideologije i religije. Volim mostove koji ih spajaju preko svih prirodnih i inih razdvajanja. Ovoj generaciji objašnjavam razloge i radost kada je u studenom 1989. Berlinski zid konačno srušen. Bio sam tamo i skupa s mojim njemačkim prijateljima pjevao doksologiju na ruševinama zle tvorevine.

Još ne znam kako ću im sljedeći tjedan u Sarajevu objasniti zašto je u tom prekrasnom gradu poslije Berlina suludi ratni zlocinac i demonizirani pjesnik Radovan Karadžić, ispunjen mržnjom, najavio novi apartheid, gradnju zida kako bi svetosrpsko hrišćansko stanovništvo odvojio, odnosno ”zaštitio” od ”balija”, kako su on i njegovi u to vrijeme nazivali Bošnjake muslimane, kada ih već nije uspio pobiti i protjerati iz njihove drevne domovine.

Ne želim biti jednostran niti sam slijep, te znam da je krivica na svim stranama, ali ne u jednakoj mjeri. Postoje i ovdje i tamo, i u povijesti i danas, militantni agresori i nevine žrtve. Svi znamo da u Bosni I Hercegovini ni Hrvati nisu bili bez krivice, da su ubijali nevine i protjerivali one koji drugačije misle i vjeruju. Neki su zato i suđeni, a na neke tek treba doći red.

Ali vratimo se Palestini i zidu koji navodno štiti još i danas od holokausta naovamo traumatizirane Židove od njihovih susjeda Palestinaca koje su ranije protjerali s njihovih ognjišta da bi stvorili vlastitu državu. Pokazuje mi izraelski kolega izjavu bivšeg generala i militantnog predsjednika Izraela Ehuda Baraka. Kada su ga u kontekstu dvojbi i pitanja koje ovdje problematiziram pitali ”Što biste napravili da ste Palestinac?”, njegov brzi i iskreni odgovor je bio: ”Postao bih terorist!”

Nasilje provocira nasilje, a zidovi proizvode teroriste. Pametni ljudi i miroljubivi političari bi to morali razumjeti! Ali Benjamin Netanyahu voli stvarati ozračje straha i prijeti novim holokaustom, ovaj puta muslimanskim. Za mene niti je uvjerljiv, niti moguć.

Slušamo predavače Palestince i Židove, one koji se bore za slobodu i identitet svojih naroda, kao i one koji žele graditi mir i suživot s obje strane. Neću ih imenovati niti nabrajati jer su među njima glasoviti mirotvorci koje Netanyahu i njegovi ne vole s izraelske strane kao ni Hamas s palestinske.

Drago mi je vidjeti i čuti koliko su neki od najhrabrijihi židovskih i palestinskih mirotvoraca naučili od mog bivšeg studenta i osječkog kolege Miroslava Volfa, najpoznatijeg hrvatskog teologa u svijetu, posebice zbog njegove studije o identitetu, nasilju, praštanju i pomirenju. Moji su sadašnji studenti ponosni kako je upravo Volfova knjiga u samom vrhu obavezne literature za naš doktorski seminar.

Kritički se osvrćemo i na američke i ine kršćanske fundamentaliste koji velikim novcima i deplasiranim nekritičkim entuzijazmom svojih teološko-političkih zabluda podržavaju tu militarističku tvorevinu koja gazi ljudska prava onih drugih i drugačijih iako potječu od istog oca Abrahama i jednako su stvoreni na sliku i (ne)priliku Božju.

Slušamo i gledamo dokumentarce autentičnih svjedočanstva onih rijetkih koji su preživjeli Auschwitz, Ravensburg i mnoga druga stratišta i logore smrti u kojima su gasom ugušeni i krvoločno pobijeni milijuni Židova.

Privilegirani smo u susretu s rijetkima, danas u visokim godinama, koji su prošli pakao smrti i beskrajne patnje. Neke od njih su spasili autentični kršćani poput obitelji Kaspera ten Booma koji je zato ubijen. Jedna od njegove dvije curice koje je kukasti križ otpratio u logor smrti – Betsy – nije preživjela, a Corie ten Boom je do kraja života učila o praštanju i beskrajnoj Božjoj milosti očitovanoj na križu.

Proučavamo i Schindlera, te sa suzama pratimo dokumentarac o švedskom diplomatu Wallenbergu koji je spasio tisuće mađarskih Židova od deportacije u logore smrti.

Izvor problema je u židovskom strahu nakon holokausta, strahu koji je, kad uzmemo u obzir povijest i sadašnjicu opet rastućeg antisemitizma, donekle opravdan. Takozvana kršćanska Europa je toliko griješila prema Židovima da je (pre)dugo žmirila na ono što oni već pedesetak godina čine Palestincima.

U četvrtak sam svoje doktorante namjerno proveo kroz ponižavajuće kontrolne točke na kojima golobradi izraelski vojnici svakodnevno ponižavaju palestinske roditelje i njihovu djecu, pa i starice koje bi im mogle biti bake.

Jutros (petak) sam dvojici od njih koji ne znaju ni engleski ni njemački, ali znaju ruski jer su odatle stigli u ”obećanu zemlju” izgrdio na njihovu jeziku i rekao im da ih treba biti sram dok sam namjerno propuštao drage bakice i poštene palestinske radnike s njihovim dečkima koji poput mojih unuka navijaju za Real ili za Barcelonu. Svi redom znaju za našeg Luku Modrića i Rakitića. Malo stariji me pitaju da li sam ikada čuo za Davora Šukera i ne mogu mi vjerovati kada im kažem da živim u gradu u kojem se Šuker rodio i naučio igrati nogomet, te da smo zajedno odlikovani od grada Osijeka.

Ponajbolji grafiteri svijeta su oslikali zid – koji je mnogo viši i duži od Berlinskog – sjajnim karikaturama i slikama koje govore o nasilju, torturama nevinih ljudi i golubici mira koja je ili vezana lancima za mržnju prema ovom trećeklasnom narodu ili direktno gađana u srce. Tu su i poruke djece i mladeži bez nade i u strahu od budućnosti kao i lamentacije udovica i majki čiji su muževi i sinovi stradali kada su pokušali pred buldožerima braniti zemlju i(li) kuću u kojoj su živjeli njihovi preci.

Možda je Friedrich Nietsche bio u pravu: ”Onaj tko se bori s čudovištima mora biti oprezan da sam ne postane čudovište. Ako dugo zuriš u bezdan, bezdan također zuri u tebe”. Zlostavljani su postali zlostavljači. Izraelska vojska po zapovijedi Benjamina Netanyahua ruši kuće obitelji iz kojih su ponikli teroristički napadači, bez suđenja i bez obzira na to što uža i šira rodbina nije nista skrivila.

Vraćam svoje studente na analizu govora koji je Barack Husein Obama održao na glasovitom egipatskom sveučilistu u Kairu prije nekoliko godina. Ono (zid) je štetno po mir, štetno je za privredu obiju strana, štetno za jevrejski i demokratski karakter Izraela, a pomaže samo fanaticima i ekstremistima s obje strane koji drže većinu nedužnih i pasivnih građana kao taoce.

Palestinci moraju odustati od nasilja. Pružanje otpora nasilnim metodama i ubijanjem ljudi je pogrešan način borbe i neće uroditi plodom. Crnci u Americi su vijekovima trpjeli ropsko bičevanje i poniženje segregacije. Ali puna i jednaka prava nisu osvojena nasiljem.

Ispaljivanjem raketa na djecu koja spavaju i detoniranjem bombi u autobusima koji prevoze starice ne pokazuje se ni snaga ni rodoljublje.

S druge strane, Izrael sam sebi kopa grob ponašajući se arogantno i superiorno zbog svoje ratne tehnologije i hrabrih ”obrambenih snaga”. Uopće me ne čudi što sve više mladih Palestinaca s kojima smo ovih dana razgovarali simpatizira, pa čak i favorizira ISIL-ove ekstremiste.

Gdje je dakle budućnost? Studentima pokušavam objasniti da trebamo kritičko-analitički razmišljati, etički prosuđivati te odgovorno i odvažno djelovati. No o tome nešto više sljedeći put. A nestrpljivima preporučam da pogledaju UNICEF-ove analize (2013.) u kojima optužuje Izrael za zlostavljanje palestinske djece.