Čudna država ili država čuda

Kada bismo htjeli jednom rečenicom definirati opće stanje stvari u našoj zemlji i državi, da kažemo u kakvoj to državi i pod kojim uvjetima uopće živimo, da jednostavno definiramo ono što karakterizira sva polja ljudske djelatnosti i sva područja djelovanja države i njenih institucija, bila bi za to dovoljna jedna jednostavna konstatacija.

Ona kaže da u ovoj našoj zemlji i državi ništa nije normalno i ništa se ne odvija prema logičkim zakonima i po uzusima koji u svim normalnim zemljama i državama definiraju odnose i načine djelovanja javnih institucija jedne demokratske države.

 

Izvan logike

Ako bismo navedenu konstataciju uzeli kao paušalnu, što ona u biti jeste, i pokušali da istu dokumentiramo i pokažemo ono što je njen stvarno postojeći sadržaj, tj. ako bismo htjeli dokazivati navedenu tvrdnju argumentima koji su izvedeni iz analize činjenica, onda bismo mirne duše mogli reći da ova naša država nije normalna država. Nju nije moguće logično i jednostavno definirati ni u kom logičnom okviru i terminima koje današnja nauka koristi da bi definirala karakter neke države.

Ona je formalno demokratska država, a kako je definira program jedne od vladajućih stranaka, ona bi trebala biti i “država za čovjeka” (ma šta to značilo, mada ne znači ništa). Stvarne demokratije u njoj, pak, nema ni od korova. Svugdje vladaju oligarhijske skupine i monopoli grupa, prije svega nacionalnih, koje su uzurpirale pravo odlučivanja o svim pitanjima od kojih zavisi život građana ove zemlje.

Naša država nije ni republika ni federacija ni konfederacija, a nije ni monarhija ni regentstvo, niti spada u bilo koji poznati oblik državnog ustrojstva i vladavine. U njoj ima ponešto od svakog od tih državnih oblika, a dominiraju korporativizam i autoritarizam, tako da nju uopće nije moguće definirati u razumljivim, logičnim i normalnim pravnim i ustavnopravnim terminima.

Stanje u kojem se ona nalazi je alogično i unikatno. Njeni dijelovi i institucije koje bi morale, kao u svakoj normalnijoj državi, osiguravati skladan rad svih institucija i formi koje tvore navodnu državnu cjelinu u kojoj mi živimo, ponašaju se kao rogovi u vreći. Oni funkcioniraju jedni mimo drugih i često jedni protiv drugih, produbljujući destrukciju državne cjeline i pogađajući teško osnovna prava njenih građana. K tome, politička djelatnost unutar takve države se iscrpljuje u uzaludnim pokušajima usklađivanja funkcija koje nije moguće uskladiti, jer su u osnovi disfunkcionalne.

Kolosalna pljačka

Popravljanje zgrade naše države, čiji su temelji izvan svih zakona statike, samo je  doprinos njenom daljnjem urušavanju, a to je ono što naši političari pokušavaju da rade. Ova naša država ne samo da nije demokratska, nego to ne može ni biti, jer svaka demokratska država našeg vremena je ujedno i socijalna država. A naša država je izgrađena i funkcionira na asocijalan način.

Pretpostavka svake demokratske države je da se ona brine i djeluje na smanjenju socijalnih razlika, ujednačavanju prava i mogućnosti za sve njene građane, koji teorijski i po pravnim normama moraju biti u jednakom položaju u odnosu na sve mogućnosti koje im država nudi. Naša država se ponaša apsolutno suprotno tom principu i djeluje na osiromašenju. Ona je provela kolosalnu pljačku svojih građana koje je potom prepustila slobodnom tržištu rada, koje ne postoji, jer nema elementarnih uvjeta za ikakav rad. Najveći i najznačajniji kapaciteti zapošljavanja u njoj uništeni su u korist pojedinih oligarha i njihovih sljedbenika i sluga, a radnici istjerani na ulicu i ostavljeni bez ikakve socijalne brige i prava.

Ni u drugim oblastima života, kao što su obrazovanje, nauka, zdravlje i kultura, nema adekvatne brige. Javni i interes građana nije odlučujući faktor djelovanja države, nego je ono što drži te oblasti, a to su institucije obrazovanja, nauke, kulture itd., kako se danas sasvim jasno vidi, tretirano kao područje koje opterećuje funkcioniranje države. Ono je element narušavanja vladajuće političke volje, pa je odnos prema tim djelatnostima apsolutno negativan. One su pod režimom najvećih restrikcija kad god ekonomska situacija i logika budžetiranja zahtijevaju štednju.

Država nikada ne štedi na sebi, ali štedi nemilosrdno na najvažnijim djelatnostima u zemlji. Naime, nema nikakve sumnje da bi naša država mogla mnogo bolje funkcionirati da se njeni kapaciteti i institucije svedu na polovinu današnjih. Ali o tome nema ni spomena u logici mišljenja naše države i vladajuće politike. Zbog toga ni naše društvo, niti mi kao ljudi, a ni naša država ne mogu da računaju ni na kakav napredak ili poboljšanje prilika.

Nijedna država ne bi mogla da napreduje ako je situacija u njoj na polju nauke katastrofalna, ako je obrazovanje sve upitnije i ako u njemu divljaju primitivizmi, od apartheidne prakse s dvije škole pod jednim krovom, do ideološke, političke, nacionalne, pa i vjerske, a ne stručne i naučne kontrole nad njegovim funkcioniranjem.

I zdravstvo je takvo da se u svakom ozbiljnijem slučaju fatalnih oboljenja, koja su sve češća i masovnija, moraju vršiti javni apeli za pomoć ugroženim ljudima kojima javno zdravstvo, osim onim odabranim, ne može da pomogne. Ono je podvrgnuto jednako lošim kriterijima i načinima djelovanja kao i cijeli javni sektor.

Dakle, nije teško dokazivati da u ovoj našoj zemlji zaista ništa nije logično i onako kako bi trebalo da bude u jednoj istinski demokratskoj državi.

avaz