Na ulicama Crne Gore se odvija vjerovatno posljednja bitka za njen opstanak.
Onaj ko ne shvata istorijsku i prekretnu važnost pružanja otpora aktuelnom ruskom i srpskom udaru na državu Crnu Goru – taj ili ništa ne razumije ili se nalazi na strani suprotnoj od one koja se zalaže za opstanak ove i ovakve crnogorske države, sa korpusom vrijednosti i identitetskim karakteristikama koje je prate
Crna Gora je još 1996/97. godine, javno manifestujući neslaganje sa zločinačkim režimom Slobodana Miloševića, obznanila namjeru da se izvuče iz bespuća balkanskih stranputica i krene put zapadnog političkog i civilizacijskog razvoja. Taj krug je opisan tragom evropske moderne, prosvjetiteljstva, konačne prevage razuma (racionalnosti) i sekularizma.
Većinska Crna Gora do danas istrajava na ovim principima. Ubrzana modernizacija, ekonomski i infrastrukturni razvoj, građansko društvo, primat u regionu u evroatlanskim integracijama i članstvo u NATO-u, samo su neke od potvrda ispravnosti smjera koji je odabran, uz ogromne otpore i rizike, prije četvrt vijeka.
Ti otpori, svedeni na udare poraženog velikosrpskog projekta, traju i danas i dovode u pitanje temeljne vrijednosti na kojima počiva demokratska, građanska, antifašistička i prozapadno orijentisana Crna Gora.
Posljednja bitka
Na njenim ulicama ne šetaju tzv. litije sa vjerskim ciljevima, već marširaju atavizmi i ostaci nazadnih i prevaziđenih shvatanja države i društva. Amfilohijeve i Joanikijeve pseudolitije (prave su uvijek u funkciji nekog vjerskog, magijskog obreda, ovdje je riječ o političkoj demonstraciji) klasična su politička i ideološka bitka oko dva pitanja:
1.Borba za interpretaciju Crne Gore, odnosno da li će nastaviti da se razvija kao građansko, multietničko, prozapadno i sekularno društvo ili će odbaciti koncepte razvoja modernosti i identitetski postati ono što nikada u istoriji nije bila – srbijanska provincija.
2.Onaj ko dobije bitku za interpretaciju Crne Gore „raspolaže“ i njenim identitetskim politikama i samim tim sudbinom njene državnosti.
Zbog svog geografskog položaja, ona je Rusiji posljednja nada da je moguće ugroziti južno krilo NATO-a i urušiti bezbjednosnu arhitekturu liberalnog Zapada u Evropi.
Pokoravanjem Crne Gore i zatiranjem njenih identitetskih karakteristika, Rusija bi dobila nepotopivi nosač aviona na Mediteranu, koji je u posthladnoratovskom svijetu postao zapadno „jezero“.
Imajući ovo u vidu – na ulicama Crne Gore se odvija, vjerovatno, posljednja bitka za njen opstanak. Onaj ko ne shvata istorijsku i prekretnu važnost pružanja otpora aktuelnom ruskom i srpskom udaru na državu Crnu Goru – taj ili ništa ne razumije ili se nalazi na strani suprotnoj od one koja se zalaže za opstanak ove i ovakve crnogorske države, sa korpusom vrijednosti i identitetskim karakteristikama koje je prate.
Moderno vs Anarhno
Može li Crna Gora, danas već moderna i razvijena, ipak, pokleknuti i postati oruđe u rukama amoderne i nerazvijene Srbije i Rusije i kakva bi u tom slučaju bila njena sudbina?
Rijetko kada se u istoriji dešavalo da manje razvijeni pokore i podjarme one na višem stupnju razvijenosti.
Proporcije su tu manje važne. Demokratski, ekonomski, tehnološki, civilizacijski i društveno Srbija i Rusija su na nižem stupnju razvoja u odnosu na Crnu Goru. Očekivano, obe ove zemlje, istorijski neželjene i recidivi Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, razočarane i frustrirane jer im imperijalni snovi loše prolaze, tradicionalno su odbacivale modernizaciju i razvoj i mijenjale ih za ekspanziju i teritorijalno proširenje.
Zbog toga su i velikoruski i velikosrpski projekat zadavali onoliko glavobolje i neposrednom okruženju i čitavom demokratskom svijetu.
Danas je kao tačka njihove ekspanzije markirana Crna Gora. Zbog svog geografskog položaja, ona je Rusiji posljednja nada da je moguće ugroziti južno krilo NATO-a i urušiti bezbjednosnu arhitekturu liberalnog Zapada u Evropi.
Pokoravanjem Crne Gore i zatiranjem njenih identitetskih karakteristika, Rusija bi dobila nepotopivi nosač aviona na Mediteranu, koji je u posthladnoratovskom svetu postao zapadno „jezero“. Srbiji je Crna Gora potrebna kao samo središte velikodržavne ideje, bez koje je koncept velike Srbije nepovratno pokopan, a izlaz na more kao davnašnji cilj, zauvijek presječen.
Racionalna anticipacija ukazuje da će Crna Gora pobijediti u sukobu koji joj je nametnut i odoljeti još jednom pažljivo orkestriranom udaru od strane dva destruktivna autoritarna režima koji se nalaze u specifičnom vazalsko-sizerenskom odnosu. Rečeno jezikom, njima tako dragog, srednjovjekovlja.
Kratko rečeno – Crna Gora i njena društvena struktura, uz sve mane, korespondira sa ciljevima, idejama i sveukupnim razvojem 21. vijeka. Oni koji uz svijeće i sa magijskim simbolima tumaraju, dva puta nedjeljno, crnogorskim gradovima, kao i dvije pomenute države koje ih huškaju, jedva da korespondiraju i sa 19. vijekom.
U takvom srazu – nema dileme ko, prema zakonitostima istorije, mora pobijediti.
Demokratski deficit
Unutrašnje pitanje za Crnu Goru ostaje da visi u vazduhu – zbog čega se od aktuelnog udara iz Beograda i Moskve brani samo država i gdje je „emigriralo“ crnogorsko društvo?! Za razumjeti je neslaganje dijela društva sa aktuelnom vlašću čija dugovječnost je jednako srazmjerna potrebi demokratskog društva da joj vidi leđa.
Ali u odsustvu patriotske i prozapadne alternative ne čudi što je Crna Gora u situaciji hladnoratovske Italije. Kao i kod jadranskog susjeda u vreme Hladnog rata, promjena vlasti u Crnoj Gori značila bi promjenu geostrateške pozicije i temeljne političke orijentacije države i opasnosti identitetskog zatiranja.
Demokratski deficit Crne Gore ogleda se i u nespremnosti društva i pojedinaca na angažman i rizik u trenucima kriza. Mobilizacija anticrnogorskih snaga koja je najšira i totalna, zahtijevala bi značajno veću participaciju crnogorskog društva – intelektualaca, univerziteta, akademske zajednice, medija, nevladinih organizacija, akademija nauka itd. Ništa od toga se ne vidi, a jedan minorni segment društva u Srbiji supstituiše odsustvo angažmana uspavanog crnogorskog društva.
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović se u svom pristupnom govoru, prilikom polaganja zakletve, pozvao na riječi slavnog izraelskog istoričara Juvala Hararija da se budućnost zapadne liberalne demokratije može sačuvati samo ako se „istina učini nezavisnom od želje većine birača“.
Harari u svom glasovitom tekstu u The New York Timesu kaže i da se zapadna demokratija može sačuvati uz pomoć tri vrste slobode: naučnih istraživanja, medija i pravosuđa.
„Istina nije pitanje slobodne interpretacije i nije pitanje želje naroda“, poručio je Milanović inspirisan tekstom izraelskog istoričara. I tekst istoričara i govor predsjednika svojevrsni su manifesti najbolje tradicije evropskog prosvjetiteljstva.
Crna Gora i njena društvena struktura, uz sve mane, korespondira sa ciljevima, idejama i sveukupnim razvojem 21. vijeka. Oni koji uz svijeće i sa magijskim simbolima tumaraju dva puta nedjeljno crnogorskim gradovima, kao i dvije pomenute države koje ih huškaju, jedva da korespondiraju.
Izbor
Prateći misao istoričara i predsjednika jasno je da su kritička nauka i prosvjetiteljstvo, otvoreni mediji i nezavisno sudstvo ključna zaloga u borbi za istinu i garanti puta demokratskog društva u budućnost i modernost. Vjerska zatucanost i ideologija nacionalizma, koja je sva sadržana u lažima i mitovima – siguran su put u nazadnost, prošlost, sukobe i siromaštvo.
Crna Gora je pred jasnim izborom. Prošlost ili budućnost; duhovna i materijalna bijeda ili modernizacija i razvoj; sukobi i mržnja ili suživot i tolerancija; mračne srednjovjekovne crkvene dogme ili prosvjetiteljstvo, nauka i otvorenost. Utvare prošlosti moraju se poraziti da bi moderno društvo dobilo perspektivu za budućnost.
Mrak ne može pobijediti, ali pobjeda nije osigurana bez angažmana i mobilizacije svih progresivnih snaga u društvu. Ovo pitanje danas u Crnoj Gori nadilazi stranačke podjele i subjektivnosti. Bira se život nasuprot mraku. Niko nema luksuz na neutralnost ili njegovanje vlastitih zabluda.
Raskid sa njima je otvaranje pespektive za novu i bolju Crnu Goru.
Piše: Milivoj Bešlin/Pobjeda.me
