Došli ste možda jedne nedjelje ujutro u kafić, smjestili se za stol i čekajući da vas posluže gledali šankera kako užurbano toči pića i konobaricu gdje se na natečenim nogama probija između stolova noseći tešku, pretrpanu tacnu s kavama, rakijama, vinjacima i svakovrsnim sokovima, i u tome vam je trenutku iznenada došla misao: Kakvi smo bezdušni gadovi svi mi ovdje u kafiću, da i na ovaj sveti dan, koji nam je dragi Bog dao da odmaramo, očekujemo da budemo posluženi pićem, umjesto da pustimo nesretne ugostiteljske radnike nedjeljom kući, da budu sa svojim obiteljima?
Nikad vam nije došla takva nekakva misao? Zanimljivo.
Otkuda vam onda krivnja da trgovine rade nedjeljom? Kako to da vas ispunjava tuga zbog sedmodnevnog radnog tjedna blagajnica i skladištara, ali ste ravnodušni za konobarice i šankere, ili taksiste, ili konduktere, ili novinare, ili za pripadnike stotina drugih zanimanja koji nedjeljom ne miruju?
Ovoga je tjedna čak dvoje predsjedničkih kandidata, i Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro, dalo svoju usrdnu potporu crkvenim nastojanjima da se trgovine nedjeljom zatvore, kao što bi njih dvoje spremno poduprlo sve što Crkva predloži, poslušalo i da im biskup reče da nazuju lijevu cipelu na desnu nogu i obrnuto, no ako vas možđani služe mrvicu bolje nego što služe predsjedničke kandidate desnice, vjerojatno imate nekih dodatnih pitanja.
Za početak, zašto zabrana? Zar se država baš mora miješati kad će tko raditi, a kad odmarati?
U redu, razumljiva nam je zabrinutost za radnike, za njihovo zdravlje i dostojanstvo. Valja se boriti za privatnost i slobodno vrijeme, nitko od nas ne želi gledati da se siromašni i nemoćni izrabljuju, ali to se sve, vidite, da razmijerno lako popraviti određenom svotom u kunama. Dosta je da poslodavci počnu bolje plaćati.
Kad bi vlasnici Konzuma, Lidla, Tommyja, Interspara i štatijaznam zaposlenicima davali izdašne dodatke za rad nedjeljom, nitko se ne bi bunio. Naprotiv, otimali bi se za dežurstva vikendom.
Evo, na primjer, Luka Modrić vrlo često mora igrati nedjeljom, ali žena mu ne kuka da je sama i djeca mu ne plaču da ih tata ne vodi u park na ljuljačke. Zašto? Jer je Real Madrid redovnim i velikodušnim uplatama uredio da Modrić ne razmišlja o nepravdi da on oskudno odjeven i po kiši i po suncu trči kao blesav s kraja na kraj jedne ledine, dok većina nas drijema na kauču.
Zatim, kako to da Katolička crkva baš nijednom u gotovo trideset godina otkako je ponovno postala važna i moćna nije ustala za radničko dostojanstvo, ni kad su proletere bacali na ulice, ni kad su im mjesecima i godinama uskraćivali plaće, ni kad su jadnici kisnuli s transparentima ispred tvorničkih porti?
I kad su plakale i švelje iz Kamenskog, i klesari iz Jadrankamena, i monteri i cjevari iz Uljanika, biskupi su šutjeli kao da vam ne kažem što, dosjetit ćete se vi toga i sami.
Zanimljivo, u mnoštvu sramotnih svinjarija koje smo vidjeli u pretvorbi i privatizaciji, tek je jedan slučaj gaženja radničkog dostojanstva koji je biskupe uznemirio i još uvijek uznemiruje.
“Ah, majke”, uzdišu oni slomljenog srca, “hrvatske majke režu salamu i slažu konzerve graška, umjesto da umivene i počešljane, u svojoj najboljoj odjeći, s mužem i djecom dođu na nedjeljnu misu u župnoj crkvi.”
Upravo u ovome posljednjem leži objašnjenje biskupskog nezadovoljstva, u nedjeljnoj misi.
Crkveni podlaci i lažljivci ne bi zatvarali trgovine jer im je stalo do radničkog dostojanstva, već stoga što vjeruju, opravdano ili ne, da njihov posao opada zbog običaja nedjeljnog šopinga. Bolno im je da se novac ostavlja na blagajnama supermarketa umjesto u njihovim škrabicama za milodare.
Nije, vidite, da Crkvi smeta da Konzum, Interspar i Lidl izrabljuju sirotinju. Crkva zaista nalazi neodgojenim samo da se sirotinja izrabljuje kad je, molim lijepo, odavno, već stoljećima, bio samo njezin, crkveni termin za izrabljivanje.
AUTOR: ANTE TOMIĆ
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
