Opis dijaloga koji papa Pavao VI. daje u enciklici, jasno pokazuje da to nije samo taktika koja se treba prilagoditi samo kad je korisna, već je središnja za identitet i misiju Crkve. Objašnjava da je opredjeljenje Crkve za dijalog odraz onoga što on naziva „dijalogom spasenja”. Božje objavljenje čovječanstvu kroz Utjelovljenje je temeljni dijalog
„Radujemo se i nalazimo veliku utjehu u činjenici da je ovaj dijalog, kako unutar Crkve tako i izvan nje, već započeo. Crkva je danas življa nego ikada prije. No, kad malo bolje razmotrimo stvar, vidimo da je pred nama još dug put. Zapravo, posao koji danas započinje nikada neće doći do kraja.“ – papa Pavao VI. („Ecclesiam Suam“)
Dana 6. kolovoza 2024. slavi se 60. obljetnica enciklike pape Pavla VI. „Ecclesiam Suam“ („Crkvu svoju“) u kojoj govori o dijalogu. Taj dijalog Crkva vodi na četiri razine: u svojoj nutrini, s kršćanskim Crkvama, s drugim religijama i sa cijelim svijetom. Nažalost, u suvremenim teološkim raspravama enciklika je uglavnom zaboravljena i zanemarena. Upućena je episkopatu, kleru, vjernicima cijele Crkve i svim ljudima dobre volje:
„Ova Naša enciklika zaista ne želi biti ni svečana ni strogo doktrinalna. Isto tako u njoj ne iznosimo određenu moralnu ili socijalnu poruku. Šaljemo vam je kao iskrenu bratsku i prijateljsku poruku.“
Papa Pavao VI. naglašava da dijalog nastaje ponajprije na Božju inicijativu:
„Uvijek moramo imati pred očima taj neizrecivi i stvarni dijaloški oblik koji je Bog Otac, po Isusu Kristu u Duhu Svetom s nama otpočeo i uspostavio, da bismo mi, tj. Crkva, shvatili kakav suodnos moramo uspostaviti i promicati s ljudima.“
Zašto je Crkvi potrebna obnova o vlastitom razumijevanju? Papa piše:
„Svima je poznato da je Crkva duboko ucijepljena u čovječanstvo, u krilu čovječanstva živi, od njega dobiva svoje članove, iz njega preuzima dragocjena bogatstvo kulture, s njime dijeli zgode i nezgode povijesti, promiče napredak, njegove promjene i promiče njegovu dobrobit. Jednako je poznato da današnje čovječanstvo proživljava velike preobrazbe, previranja i napredovanja koja duboko mijenjaju ne samo vanjske načine života već i način mišljenja.“
Kako bi se Crkva mogla angažirati sa svijetom koji donosi modernitet ili postmodernitet, mora „većma produbiti svijest o samoj sebi“.
U dojmljivom odlomku, papa Pavao VI. iznosi neke važne principe za reformu Crkve:
„Kada govorimo o obnovi, nije riječ toliko o mijenjanju nego radije o čvrstoj odluci da Crkvi uščuvamo one crte lica koja je Krist svojoj Crkvi utisnuo, da ponovo poprimi svoj savršeni izgled koji će, s jedne strane, odgovarati onoj prvobitnoj zamisli dok će, s druge strane, biti u skladu s nužnim razvojem kojim je Crkva, kao stablo iz sjemenke, od svojih prvobitnih početaka tijekom vremena poprimila svoj zakoniti i konkretni oblik.“
Papa Pavao VI. također upozorava na lažnu obnovu, koju opisuje kao prilagođavanje previše svjetovnom karakteru. On upozorava na napore za obnovom koji umanjuju nadnaravne ili duhovne aspekte kršćanske vjere ili koji smanjuju one aspekte kršćanskog života koji se pokazuju teškima ili koji razlikuju kršćane od njihovih susjeda. Papa je svjestan da angažman Crkve sa svijetom mora uključivati pažljivu ravnotežu: Crkva živi unutar svijeta i mora se na neke načine prilagoditi, ali također mora održati svoj prepoznatljivi identitet i svrhu:
„Upravo danas pokazuje se u svoj svojoj suvremenosti ono Kristovo doduše teško provedivo načelo: biti u svijetu, a ne biti od svijeta.“
Opis dijaloga koji papa Pavao VI. daje u enciklici, jasno pokazuje da to nije samo taktika koja se treba prilagoditi samo kad je korisna, već je središnja za identitet i misiju Crkve. Objašnjava da je opredjeljenje Crkve za dijalog odraz onoga što on naziva „dijalogom spasenja“. Božje objavljenje čovječanstvu kroz Utjelovljenje je temeljni dijalog; Bog ljudima govori kroz svoju Riječ, na koju oni odgovaraju na ovaj ili onaj način. Kako dalje kaže:
„Čitava povijest spasenja govori zapravo o tome dugom i raznolikom razgovoru što ga Bog čudesno s ljudima započinje i na razne načine nastavlja.”
Ovaj dijalog između Boga i čovječanstva je sastavni dio onoga što znači biti ljudska osoba i što znači biti Crkva. Kao primjer načela da se dobro širi samo od sebe, papa Pavao VI. inzistira da „dobra, koja Krist Crkvi daje, sama po svojoj naravi zahtijevaju da ih ona onda i dijeli“, što znači da, budući da Crkva prima dar spasenja putem „dijaloga spasenja,” Crkva također mora obavljati svoje poslanje putem dijaloga.
Papa Franjo također naglašava važnost dijaloga s društvom u pobudnici „Evangelii Gaudium“ („Radost Evanđelja“) kako bi se prenijela poruka evanđelja na suvremen način.
„Sanjam o misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje“.
Naglašava da „evangelizacija uključuje i dijalog“, te navodi da „za današnju Crkvu postoje tri područja dijaloga“. To uključuje dijalog s državama, dijalog sa širim društvom te „dijalog s drugim vjernicima koji ne pripadaju Katoličkoj crkvi“. U dijalogu s državama i društvom Crkva ne pretpostavlja da posjeduje sve odgovore i rješenja, ali „uvijek jasno predstavlja temeljne vrednote ljudske osobe“ i zastupa „uvjerenja koja se zatim mogu pretočiti u politička djelovanja“.
U ekumenskom dijalogu papa Franjo potiče kršćane na međusobno povjerenje kao „hodočasnike koji hodočaste zajedno.“ On naglašava važnost vjernika da se uzdaju jedni u druge i ističe da je „povjerenje umijeće, a mir također“. Nedostatak kršćanskog jedinstva predstavlja prepreku širenju Evanđelja, osobito u regijama poput Azije i Afrike, te je stoga hitan ekumenski dijalog:
„Ako se usredotočimo na uvjerenja koja nas ujedinjuju i sjetimo se načela hijerarhije istina, moći ćemo odlučno kročiti naprijed prema zajedničkim oblicima naviještanja, služenja i svjedočenja“.
U dijalogu s drugim religijama, papa Franjo naglašava da se Crkva mora angažirati „u stavu otvorenosti istini i ljubavi“. Međureligijski dijalog, međutim, nikada ne smije skliznuti u relativizam koji bi proizveo „lagani sinkretizam“. Naprotiv,
„prava otvorenost podrazumijeva da osobe ostaju čvrsto pri svojim najdubljim uvjerenjima, s jasnim i otvorenim identitetom, ali u isti mah otvoreni »razumjeti … drugoga« i znajući da dijalog može obogatiti svakoga“.
Dijalog je mnogo više od pukog razgovora. To je put prema istini, razumijevanju i izgradnji boljeg društva. Drugim riječima, Crkva komunicira sa svijetom kako bi spasila ljudske osobe i doprinijela izgradnji humanijeg društva. Spremnost na dijalog je bitan kriterij vjerodostojnosti Crkve. Crkva koja odbija dijalog opovrgava samu sebe. Ovaj pristup odražava duh Drugog vatikanskog koncila, koji je naglasio važnost dijaloga i otvorenosti prema drugima. Dijalog nije kukavičko napuštanje sebe ili traganje za kompromisom. Nije ni apologetsko potvrđivanje. On pretpostavlja vlastiti identitet i iskrenost. Vjera sama je dijalog, jer raste iz slušanja i odgovaranja na Božju riječ. U dijalogu Crkve sa svijetom radi se o tome, kako kaže Koncil, „da se spasi ljudska osoba i da se bolje izgradi ljudsko društvo“ (GS).
Krajnji cilj dijaloga je istina, koja se očituje u svjetlu svih mogućih prigovora. Dijalog nas potiče da razmišljamo kritički, postavljamo pitanja i tražimo dublje razumijevanje. Samo tako se može doseći istinu i izgraditi mir i slogu među ljudima. Upravo zbog toga, dijalog nije samo sredstvo komunikacije, već i put prema spoznaji, razumijevanju i zajedničkom napretku. Bez obzira na naša različitauvjerenja, dijalog omogućava povezivanje, razmjenu ideja u zajedničkom nastojanju na izgradnji boljeg svijeta.
Nažalost, danas mnogi u Crkvi, uključujući i neke visoko pozicionirane crkvene velikodostojnike, gledaju nepovjerljivo, ili čak ne prihvaćaju stajališta, koja je u vezi s dijalogom, izrekao papa Pavao VI., a danas ponavlja papa Franjo kroz sinodalni pristup. Kao da to nije jedno od temeljnih poslanja Crkve, posebno naglašeno od Drugog vatikanskog koncila. Još uvijek je aktualan poziv pape Pavla VI.:
„Silno želimo da unutrašnji razgovor u krilu same Crkve postane gorljiviji, da bude bogat temama, da pronađe nove sugovornike tako da poraste životna snaga i posvećenje otajstvenoga Tijela Kristova ovdje na zemlji.“
Krešimir Cerovac, polis.ba
