Eugen Böhm-Bawerk – ČOVJEK KOJI JE ODGOVORIO MARXU
Sigurno se može reći da za svaki milion ljudi koji su čuli za Karla Marxa, ne više od jednog ili dva mogu se sjetiti imena Eugena von Boehm-Bawerka. Generalno, to je veoma loše, jer je Boehm-Bawerk bio čovjek koji je odgovorio Marxu.
Ipak, sasvim je razumljivo. Marx je prvenstveno bio propagandista, polemičar, nadaren sloganizator. Njegova životna priča iz vremena kada je bio urednik radikalnih novina u Njemačkoj do godina u kojima se borio za kontrolu Prve internacionale, imao je namjerni pokušaj da utječe na umove ljudi. Bio je političar u vidu novinara, filozofa i ekonomskog mislioca. O svemu ovome, Boehm-Bawerk nije mario. Bio je posvećen naučnik koji traži istinu. Razvio je ekonomske ideje i koncepte na način koji je malo drugih ikada uradilo ili moglo. Tamo gdje je Marx pozajmio mnogo – i nekritički – od bilo kog prethodnog ekonomiste čije bi ideje mogle pomoći mu da nešto dokaže, Boehm-Bawerk bi se odvojio od njihovih laži, nikada se nije bavio ničime osim dostizanja suštine esencijalne istine.
Bilo je, naravno, prirodno da bi se na kraju suprotstavio idejama koje je Karl Marx promovisao. Oni su započeli svoju rastuću krivu tokom vremena kada je Boehm-Bawerk rastao u zreloj dobi i počeo razmišljati o obliku svijeta i principima na kojima se zasnivaju ljudska sloboda i prosperitet.
Eugen von Boehm-Bawerk je rođen 1851. godine. Tri godine ranije, Marx (i njegov saradnik, Friedrich Engels) objavili su Komunistički manifest koji sadrži zvučnu deklaraciju:
RADNICI SVIJETA UJEDINITE SE! MOŽETE IZGUBITI SAMO OKOVE. Godine 1867., kada je Boehm-Bawerk imao samo šesnaest godina, pojavio se prvi tom knjige Das Kapital, knjiga koja je postala biblija takozvanog naučnog ili modernog socijalizma.
Mnogi mladi evropski intelektualci bili su prožeti marksističkim idejama, ali ne postoji zapis da je Boehm-Bawerk ikada bio. Djelimično, ovo je vjerovatno zbog njegovog nastavnika i mentora, poznatog Karla Mengera, koji je, između ostalog, formulisao važnu teoriju marginalne upotrebljivosti. U početku, Boehm-Bawerk je bio samo jedan u grupi sjajnih, mladih ekonomista okupljenog oko Mengera, a koji su poticali iz renomirane austrijske ekonomske škole. Ali, vremenom, on ih je prevazišao, postajući gospodar, čovjek čiji rad je ostavio najveći uticaj. Historijski gledano, on i ostali austrijski ekonomisti izvodili su dvije važne i vitalne funkcije. Prvo, napravili su ispravke u nepravilnostima koje su vidjeli u radu klasičnih ekonomista, čak ne suzdržavajući se djela gospodara iz prošlosti kao što su Adam Smith i David Ricardo. Drugo, oni su bili glavni ekonomski kritičari Marxa i njegovih sljedbenika u poslednjim godinama devetnaestog stoljeća i početnim godinama ovog (20. stoljeća).
Postoji još jedan čudesni paradoks između Karla Marxa i Eugena von Boehm-Bawerk koji treba pomenuti. Željan političke moći, Marx nikada nije obnašao neku javnu funkciju. Nije mogao ni da zadrži sve svoje sljedbenike, sve muškarce koji su općenito mislili poput njega, zajedno u jednoj enklavi, za koju je znao da je neophodna za brzo preuzimanje moći. Pierre-Joseph Proudhon je polemisao s marksistima tokom promjenjivih dana Pariske komune. Marksisti su protjerali Bakunina iz Internacionale. Ferdinand Lassalle se razišao s Marxom kako bi formirao svoju Socijalističku partiju.
Nepolitički Boehm-Bawerk je postavljen za ministra finansija u tri različita austrijska kabineta (1895., 1897-98. i 1900-04) Ali u svakom slučaju, to je bila kancelarija koja traži čovjeka. Boehm-Bawerk nije imao političke ambicije, ali politički lideri Austrije u tom periodu znali su da je bez premca u oblasti ekonomije i finansija. Mjesto koje je najviše uživao bilo je ono koje je on dugo držao kao počasni profesor političke ekonomije na Univerzitetu u Beču.
KAPITAL I KAMATA
Čak i da Boehm-Bawerk nije izložio marksističke greške, njegov rad bi imao veliki značaj. Bio je među prvima koji su istraživali složen lavirint fluktuacija cijena. Iako su mnogi pokušali, niko nije uspješno zamijenio njegove dvije teorije kamate. Ovdje je jedino pošteno naglasiti da su obojica pronašli poticaj u Nassau William Senioru, engleskom ekonomisti iz 1836. godine. Međutim, stariji su ih ostavili u nezavršenoj državi, a djelo Boehm-Bawerka ukazivalo je na njihov značaj.
U teoriji apstinencije, on je pokazao da je kamata bila kompenzacija za odlaganje ili čekanje zadovoljenja želja čovjeka. Iako ova ideja možda danas izgleda uobičajena, to nije bila u vrijeme Boehm-Bawerka. Njegova druga teorija bavila se važnošću kamate za proizvodni proces. Insistirao je na tome da je to najefikasniji način da se obezbijede kapitalna ulaganja, navodeći da bi čak i socijalistička država morala to da iskoristi, ili nešto sično tome, kako bi ekonomski opstala. Iskustva sovjetske Rusije u godinama neposredno nakon ruske revolucije pokazala su da je bio u pravu.
1894. godine posthumno su objavljena posljednja dva toma Marksovog Das Kapitala. Iz Marksovih bilješki uredio ga je njegov dugogodišnji saradnik, Friedrich Engels, i mi, naravno, nemamo načina da saznamo koliko su različiti mogli biti da je Marx bio živ pa da ih sam uredi. Međutim, šanse da bi se dvije verzije razlikovale u nekoj značajnoj mjeri, izrazito su male. Marx i Engels su bili intelektualni blizanci. Zajednička nit kroz sve njihove ideje bila je eksploatacija rada. Prema njima, svaki ekonomski proces slobodnog društva je bio dizajniran da iskoristi radnika.
Sa uobičajenom logičnom temeljitošću, Boehm Bawerk je odbacio ovaj argument u bilo kojoj marksističkoj teoriji. Marx je tvrdio da je kamata ostvarena samo eksploatacijom rada. Boehm-Bawerk je odgovorio na ovu tvrdnju ističući da, ukoliko bi kamata bila pravedna kompenzacija za štednju, kako je on dokazao u svojoj teoriji apstinencije, i apsolutno neophodna za proizvodne procese moderne industrijske nacije, ne bi mogla biti eksploatativna u marksističkom smislu.
Još jedan uzorak marksističkog obrazloženja bio je da su svi dobici preduzetnika i kapitalista višak vrijednosti stvoreni radom. Ako se rad ne bi eksploatisao, ne bi bilo profita. Pri tome je, naravno, bilo da se sav takozvani višak vrijednosti vraća radniku.
Boehm-Bawerk je istakao da sve dok se veliki dio viška vrijednosti ponovno investirao u industrijski kapacitet nacije – a nije se koristio za zadovoljavanje ličnih želja kapitalista ili preduzetnika – vratio bi se ljudima u sve većem rastu životnog standarda. U još jednom od svojih nevjerovatnih predviđanja, on je predvidio da se pod socijalizmom višak vrijednosti ne vraća radu ništa više nego kapitalizmu. Da se vraća, socijalističkom narodu bi nedostajala sredstva za izgradnju ili održavanje industrijske ekonomije. Opet su iskustva i sovjetske Rusije i komunističke Kine pokazala da je u pravu. Zapravo, i Rusija i Kina eksproprijirale su toliko proizvoda radnika da su milioni ljudi bili namjerno izgladnjeni kako bi se mogla postići brza industrijalizacija.
RADNIČKA TEORIJA PRIKAZANE VRIJEDNOSTI
Ali, na marksističku radnu teoriju vrijednosti Boehm-Bawerk je okrenuo punu snagu svog snažnog uma. Ideja da vrijednost “stvorena” radom nije proizašla od Marxa. Ser Vilijam Petiti je razvio nešto slično dva stoljeća ranije, a Ricardo je izmislio sličnu teoriju. Marx pozajmio je Ricardianov koncept i dodao nekoliko sofisticiranih dodataka na njega. Sam je priznao da je njegova cijela teorijska struktura zasnovana na radnoj reoriji vrijednosti i da ako bi se to moglo poreći, naučni socijalizam bi bio nevažeći.
Nakon što je Boehm-Bawerk završio s obaranjem toga, nije postojao ni jedan jedini veliki ekonomista koji bi prihvatio radnu toriju vrijednosti kao bilo šta drugo osim zanimljive historijske pojave. Čak i mnoge grane svjetskog socijalizma, poput socijalista Fabijana u Engleskoj, odbacile su je kao neodrživu.
Dvosmislenosti i kontradikcije na Marksovom jeziku uvrijedile su dobro razumijevanje, istakao je Boehm-Bawerk. Marx je tvrdio da je vrijednost proizvoda određena društveno korisnim radom koji je uključen u njegovu proizvodnju. Boehm-Bawerk je pronašao frazeologiju besmislenom i istakao da se malo razlikovala od razlikovanja Adam Smitha između produktivnog i neproduktivnog rada. Smith je koristio zanatliju kao primjer produktivnog rada i poniznog službenika koji ilustruje neproduktivnu radnu snagu. Boehm-Bawerk je izjavio da, ako napor sluge pušta njegovog gospodara da obavlja produktivan rad, onda je i njegov rad bio produktivan.
Univerzalna primjena Boehm-Bawerkove analize može se vidjeti uzimanjem slučaja udovice sa malom djecom koja ponovno ulazi u radnu snagu kao stenograf. Bez nekoga ko bi se brinuo o djeci ona ne bi mogla raditi, pa tako djevojka koju zapošljava kao dadilja svakako vrši produktivan ili suštinski posao.
KORISNOST, OSKUDICA I IZBOR
Da bi pokazao valjanost radne teorije vrijednosti, Marx je koristio dijamant, insistirajući na tome da je vrijedan zbog količine radne snage koja se troši da bi se iskopao. Drugim riječima, dijamant na dnu dubokog rudnika koji zahtijeva rad mnogih ljudi da ga iskopa bi vrijedio više od dijamanta koji se slučajno pronađe na površini zemlje. Sasvim očigledno, bilo koji trgovac dijamanata koji bi procijenio vrijednost kamena na ovom osnovu umjesto uobičajenih razloga kao što je broj karata ili njegove kristalne besprijekornose, bi ostao bez posla u kratkom vremenu.
Za Marxa, vrijednost je bila stvarni uslov kreiran na isti način na koji se proizvod može proizvoditi. Za Boehm-Bawerka, to je bio relativni sistem mjerenja koji zavisi uvijek od vanjskih faktora. Pokazao je da marksistički koncept nije uzeo u obzir dva važna elementa: korisnost (ili korist) i skoro jednako važan subjektivni kvalitet želje ili htijenja. Uprkos postojanju solidne radne teorije vrijednosti, bila je nebulozna, nejasna i nepredvidiva. Nedostajala joj je svaka karakteristika koju bi nauka trebala imati. Nasuprot tome, Boehm-Bawerkov zakon djelovao je s matematičkom preciznošću.
Može se sumirati u slijedeću formulu:
1.Korisnost je osnova vrijednosti.
2.Oskudica je mjerilo vrijednosti.
3.Cijena je dokaz vrijednosti.
Ništa nije vrijedno osim ako je na neki način ili stepen korisno. Smanjenje ili povećanje njegove vrijednosti zavisi od povećanja ili opadanja njegove ponude. Dragocjena dobra su skupa u smislu druge robe ili novca. Na to je dodao još jedan faktor za određivanje cijene: subjektivni kvalitet želje. Ako niko ne želi proizvod – bez obzira koliko bio oskudan – njegova cijena bi teško mogla biti sjajna.
Važnost želje ili htijenja je očigledna. Što više prodavac želi proizvod, to će biti veća njegova cijena koju traži za njega. Što više kupac želi ovaj proizvod, to je više voljan da plati za njega. Ovo, naravno, funkcioniše i u suprotnom smjeru. Što je niža lična procjena predmeta kupca, on će manje biti voljan da plati za to. Ako prodavac stavlja malo vrijednosti na predmet, on će biti voljan da ga proda po niskoj cijeni.
SUBJEKTIVNE PROCJENE VRIJEDNOSTI
Boehm-Bawerk pokrio je sve moguće kritike prije nego što bi se mogle pojaviti. Uradio je to tako dobro da su se marksisti od tada našli u poziciji da moraju odgovoriti na pitanja na koja se ne može odgovoriti. Uzmite za primjer način na koji je uklonio svaki budući prigovor na utilitarističku osnovu za vrijednost u njegovom monumentalnom radu, pozitivna teorija kapitala, na primjer. Nakon shvatanja da su takvi beskrajno korisniji predmeti kao što su hljeb i voda obično manje vrijedni od dijamanata ili bisera, on ističe da se čini da su to samo zato što su pod normalnim okolnostima u velikoj količini snabdijevanja dok su biseri i dijamanti relativno rijetki. Ali kada je hrana oskudna, vrijednost sendviča za gladnog čovjeka daleko je veća od one velikog i besprijekornog dijamanta. Čovjek koji umire od žeđi u pustinji, prvo će trčati prema bočici vode prije nego što uopće uzme u obzir vreću bisera koja leži nekoliko metara od njega.
Boehm-Bawerk je konačno zaključio: “Tako su one same činjenice koje su na prvi pogled izgledale u suprotnosti sa našom teorijom da, količina vrijednosti zavisi od količine stanja korisnosti, bližim ispitivanjem daju izvanrednu potvrdu toga.”
Piše: Dean Lipton
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
