Precizno tačan, ironičan, sarkastičan, duhovit, ali prije svega iskren, jedan od najboljih novinara u BiH Senad Avdić otvoreno govori o zdravlju, o bitnom i nebitnom, o tome šta je radio 28 godina nakon Drugog svjetskog rata, šta misli o cijenama krompira, a šta o prijetnjama da neće biti plina… O Dodiku, Izetbegoviću, Čoviću, Komšiću, Radončiću, Suljagiću i mladim lavovima u politici
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ – interview.ba
U najnovijem podcastu iz serijala Čitaj više, misli više Senad Avdić priča kako je usljed bolesti otkrio samodisciplinu i da sada radi više nego ranije.
– Kada su mi rekli da moram uzimati tablete određenom dinamikom mislio sam da ću radije umrijeti, ali sada sam otkrio da može i s tim da se živi. Možda ponajbolji novinar s ovih prostora Igor Mandić je u knjizi Predsmrtni dnevnik govorio da su doktori glupi i da moli boga da ode s ovog svijeta, ali se ipak pridržava terapije. Tako sam i ja mislio da ću radije kapitulirati nego uzimatiu lijekove, ali… ima jedna pjesma I za ovakav život se vrijedi boriti, priča uz smijeh Senad Avdić.
Kaže da posljednnih dana njegovu pažnju posebno privlači ljudska glupost i nedostatak mjere u javnoj komunikaciji i to šta sve može da se govori u javnom prostoru.
Poplava i bujica nebitnog
– Govorilo se da je demokratija dobra jer svako ima pravo da govori, ali sad govori i svaka budala, pa i oni koji nemaju šta da govore i to predstavlja problem. Previše je medija, previše informacija i to me onespokojava. Pitam se šta u tome znači moja mala kap, odnosno neki moj tekstić koji napišem u poređenju s tom Nijagarom gluposti koje se valjaju – kaže Avdić i pojašnjavu da mu je nabitnije razlučiti bitno od nebitnog.
– Mi imamo poplavu i bujicu nebitnog. Ne mislim da su priče o ratu i posljedicama zločina nešto što bi sada trebalo imati prioritet i zauzimati najveću pažnju. Neki dan sam razmišljao čime sam se bavio 28 godina nakon onog rato – to je bila 1973-ća godina i ja o ratu nisam razmišljao, to je bilo jako daleko, ofanzive i to, ja sam imao 14 ili 15 godina, otkrivao rokenrol, kupovao prvu ploču Bijelog dugmeta… Bila je takva klima, tada je bilo pase gledati partizanske filmove poput Sutjeske i tek izašlog Valter brani Sarajevo – priča Avdić i naglašava da se mi i danas bavimo temama iz rata, ali ne i važnim životnim pitanjima.
– Ovo kako ne izlazim iz kuće, ali pratim mnogo medija i mislim da sve znam, ali sam prije neki dana bio zaprepašten kada sam čuo kolika je cijena krompira ili litra ulja i onda mi je dolazila prijateljica Florens Hartman, bivša glasnogovornica haškog Tužilaštva, nije bila jedno dvije godine u Sarajevu i pitao sam je šta primjećuje, šta joj je najviše privuklo pažnju i rekla je da je primijetila ogromnu skupoću i mnogo ljudi koji čaprkaju po kontejnerima. To je ona primjetila, ali to naši mediji ne vide, a političari pogotovo, kaže Avdić i napominje da se u vrijeme globalne energetske krize niko u BiH ne pita hoćemo li se grijati na zimu. – Ako ne bude grijanja u decembru meni možete odma’ hatmu proučiti – smije se Senad.
Smatra da je sve loše što sada živimo u BiH posljedica nekulture – saobraćajne, političke i svake druge.
– Koga više zanima hoće li Denis Bećirović biti član Predsjedništa BiH? Mislim da su nam nametali nevažne teme da bi nas skrenuli od tokova novca, nezakonite privatizacije i mialim da su nas skuhali kao onu žabu, većinu javnost – cijeni Avdić.
Priznaje da ga brine što u BiH nema elementarnog društvenog koncenzusa o tome šta je važno.
– Izborni zakon jeste važan jer se preko njega prelama mnogo pitnaje, ali ne možemo se deset godina iscrpljivati samo na tome jer izborni zakon će nama dati pravo da opet biramo (Halida-op.aut.) Genjca i njemu slične i ne vjerujem da išta bitnije može promijeniti. Evo ista Vlada FBiH osam godina i ništa se nije promijenilo – zaključuje Avdić.
Histerična scena za glasove Bošnjaka
Kaže da bi, da se bavi dnevnim novinarstvom, bio ambiciozniji od novinara koji sada rade.
– Ne bih se bavio prepisivanjem i nekritičkim pisanjem, nego bih objašnjavao događaje i tražio pozadine događaja. Ovdje događaji određuju novinarstvo umjesto da novinarstvo pravi selekciju događaja – kaže Avdić i zaključuje da nije nikada više radio i da se nekada boji da je upao u hiperprodukciju za koju nije najspremniji.
– Na neke stvari ne mogu ostati ravnodušan i ne reagirati kada me nešto dobro nasekira i iziritira, ali opet moram malo ohladiti glavu prije nego reagujem. Nisam u stanju da prešutim,– sliježe ramenima.
Pred izbore zakazane za oktobar cijeni da je scena ista.
– U RS je u osnovi razliku u malim i sitnim detajima: gradonačelniku Banjaluke Drašku Stanivukoviću je glavni adut spomenik i ne znam u čemu se razlikuje od Milorada Dodika, u hrvatskoj političkoj grupaciji imamo Hrvatski narodni sabor koji je ambalaža za autokratsku vlast Dragana Čovića koji je tu 20 godina i jedina pluralizacija je u onom dijelu BiH koju smo zvali teritorija pod kontrolom Armije BiH, ali tu imamo pluralistički monizam – more stranaka koje se međusobno gotovo ne razlikuju u ciljevima: suverena BiH, multietnička i ne vidim nikakvu razliku među njima s malim izuzetkom Naše stranke. Među onim što se zove ljevica i što bi šatro trebali predstavljati SDP ili DF i onoga što je desnica gdje je SDA, pa ova Silajdžićeva (Haris – op.aut.) dječurlija, Efendić (Semir – op.aut.) i to je pluralizam unutar iste matrice, nacionalističke koja se sada, zato što je brojnija i glasnija, predstavlja kao građanska i majorizira sve oko sebe. Stvara se jedna histerična scena gdje se svi bore za glasove Bošnjaka, a to podrazumijeva i udvaranje i nekritičnost i ovih stranaka koje su kao građanske i ja od ovih izbora ništa ne očekujem – kaže Avdić.
Zato građanima preporučuje da traže nove mlađe face.
– Neki dan sam gledao Željka Komšića koji kaže da nije uspio u prethodna tri mandata, pa će valjda u četvrtom. Pa stani, majka mu stara, nije uspio ni Halid Genjac u šest, ni Bakir (Izetbegović – op.aut.) u tri, pa će valjda sada. Ja ne znam da li je te ljude stid. Sada je nova snaga Denis Bećirović – nemam ništa protiv momka, njega je Nijaz Duraković rahmetli hvalio, a od tada je prošlo 27 godina – Nijaz je govorio da je mlad dečko, a on još uvijek mlad, omastio prste budčetskim parama… Ne moće on biti budućnost – kaže Avdić uvjeren da se mnogim ljudima gadi poliitka i da niko neće u kantonalne parlament gdje ga neko može udariti ili u druge institucije.
Zato, smatra treba ohrabriti ljude da se bave politikom i pokušati nekim novim snagama i idejama mijenjati paradigmu.
Zašto hodža otvara tržni centar?
Na pitanje šta ljude sputava da izađu s novim ideja, kaže da ima dosta komformizma i gađenja prema politici u BiH.
– Čestitom svijetu se gadi politika i s pravom postoji razlog za vjerovati da se ljudi u politiku upuštaju samo da bi došli do para, statusa i zaposlili familiju. Zbog toga ljudi, kako se kaže, drže lađu kraju jer ako imaš imalo ukusa i ličnog dostojanstva – nećeš se miješati s ljudima koji danas čine takozvanu političku elitu i koji su nekulturni, nemoralni, nepošteni i u najmanju ruku primitivni jer ulaziti u to znači da se i sam uprljaš, a što ti to treba– pita Avdić.
Slaže se sa ocjenom da su pošteni čestiti ljudi u BiH – pobijeđeni!
-Mi stalno pričamo iz perspektive Sarajeva, ali ako malo odmaknete… Prije 15-ak dana je u Visokom uhapšeno 15 mladića pod sumnjom da su bili narkodileri – negdje sam napisao da Visoko, koje je nekada bilo rukometni centar, danas nema 15 rukometaša, da ne govorimo o kožarima. Mi ne znamo šta se dešava na lokalnom planu, na mikro planu.. kako je u Loparama, kako je u… Svima je Sarajevo najvažnije, a mene tuga hvata kada vidim da u Bugojnu hodža otvara tržni centar i da je to je događaj. Kada sam bio novinar “Oslobođenja” premija je bilo kada dobiješ dopisništvo iz Bugojna – paze te privrednici, imaš posla i vijesti, a danas je vijest da hodža otvara tržni centar – upozorava Avdić.
Zato, dodaje i ne razumije kako političari razmišlju o budućnosti.
– Ne znam da li razmišljaju o svojoj djeci, da li se sjete da im ovdje odrastaju djeca i da li razmišljaju o njihovoj budućnosti u sistemu koji su stvorili, obrazovnom sistemu koji pravi kretene – ja gledam tu djecu i žao mi tuđe djece, ne znam da li njima žao njihove – imaju loše obrazovanje, lošu kulturnu ponudu, loš izbor svega… Ne znam kako se bar radi toga ne zabrinu jer oni su uzeli što su uzeli, ali neko mora u narednih sto godina povući ovu zemlju naprijed – kaže Avdić.
Priča da prati mnogo medija, mahom portale i da je prijatno iznenađen nezavisnom scenom i istraživačkim novinarstvom kakvog ranije nije bilo.
– Nikada nismo imali takvu vrstu novinarstva, i to me ohrabruje. Znam da za to treba vremena i novca, ali svaki put mi zaigra srce kada vidim dobar tekst ili prepoznam novog mladog filmskog kritičara – to me vrati u moja davna vremena i shvatim da nije sve propalo – kaže Avdić i napominje da gleda gotovo sve regionalne tv-kuće osim javnih servisa u BiH.
Nezaobilazna tema u razgovoru sa Senadom Avdićem su Fahrudin Radončić i Senad Pećanin s kojima je nerijetko imao turbulente komunikacije.
– U odnosu s Radončićem se ništa nije promijenilo jer se ni on nije promijenio. Iznenadi me da se ponekad, odjednom, nakon pola godine baražne vatre prema meni, pojavi neki moj tekst kao legenda novinarstva… Oni valjda na taj način hoće da pokažu kako sam ja propao. Pećanin nije više u novinarstvu i mislim da je način na koji se ispisao iz Dana nekorektan prema ljudima s kojima je radio, ali njegov sveukupni angažman u advokaturi i ovo što je piše je, za mene, pozitivno – kaže Avdić.
Slobodna Bosna nikome nije odgovarala
Sjećajući se printanog izdanja Slobodne Bosne kaže da se kao svaki pravi džentlmen uvijek bori za stvar koja je izgubljena.
– Nisam očekivao da svojim tekstovima mogu puno promijeniti, ali nisam ni očekivao da se baš toliko ništa ne može promijeniti, zaustaviti ili pokrenuti u kontra smijeru, ali to što smo radili smo radili pošteno i najprofesionalnije što se moglo u takvim uvjetima. Kada više nije bilo para ili nas tržište nije prihvatalo – časno smo se povukli. Ovaj portal sada služi da pomalo podgrijemo vatru – kaže Senad i prisjeća se da postojanje Slobodne Bosne nikom nije odgovaralo.
– Ima jedan aktivista, Emir Suljagić – on je nekada bio misnistar obrazovanja u KS i mi smo bili dobri, ali 2011. ili 2012.on je, to mi je pričao jedan zajednički prijatelj, a mi smo tada bili u sukobu s SDP – om i ja na sudu sa Zlatkom Lagumdžijom, tada kao dogovorio da će sve slavine u javnim preduzećima zatvoriti za Slobodnu Bosnu. Isto je govorila i jedna druga vlast – iz SDA-a su govorili da će STAV ojačati čim ugase Slobodnu Bosnu i čini mi se da je svim bilo u interesu da nas ugase – sjeća se Avdić.
I zaključuje kako se tek sada svode računi ispod afera o kojima je SB pisala prije više godina.
– Moj nikada prežaljeni prijatelj Mirsad Fazlić je šećer dobio i život dao na nekim temama i bosnalijecima. Sada gledam Zijada Blekića, majstora za mešetarenje – ima tri metra i dolazio je u kafanu i mog Mirsada koji je imao metar i nešto je podizao. U to doba je udariti na Blekića bilo kao udariti na Drinski korpus vojske Republike Srpske u aprilu 1992., ali – došla maca na vratanca. Žao mi je što ovo Fazla nije doživio jer to bi njemu bila satisfakcija – zaključuje Senad Avdić uz riječi da je sve ipak imalo smisla!
Cijeli razgovor možete pogledati na linku:
