Crkva u budućnosti neće djelovati s pozicije većine, nego s marginalnije pozicije i kroz umreženost. U tome, po mom mišljenju, leži prilika. Crkva “s ruba” može se iznova otvoriti drugim pokretima, razvojima i obnovama
Kao profesorica pastoralne teologije na Katoličkom sveučilištu Eichstätt-Ingolstadt, Katharina Karl istražuje suvremeni kršćanski život i vjersku komunikaciju. Na temelju rezultata najnovijeg istraživanja crkvenog članstva (Kirchenmitgliedschaftsuntersuchung, skraćeno KMU), u koje je prvi put uz Protestantsku uključena i Katolička crkva, ona u razgovoru za katholisch.de govori o tome što to konkretno znači za Crkvu u Njemačkoj, ali i za nove pastoralne ponude.
Profesorice Karl, prema KMU-u sve manji broj katolika se deklarira kao vjernici i bliski Crkvi, manje od polovice se osjeća povezano s Crkvom, ali mnoge stvari gledaju kritički. Povjerenje je gotovo nestalo. Jeste li iznenađeni ovim rezultatom?
Karl: Rezultat me ne iznenađuje. Povjerenje je prokockano ondje gdje su moralni standardi bili previsoki i nisu bili ispunjeni. Doduše, nakon istraživanja se vidi da je slaba točka studije u pojmu religije koji nije razjašnjen. Prikazuje se odnos prema institucionalnoj Crkvi, ali se ne pojašnjava pitanje kako ljudi shvaćaju religioznost. Ovdje polazim od vrlo različitih stilova vjerovanja i oblika izražavanja vjere.
Koji su to stilovi i izrazi vjere?
Karl: Vjera mnogih ljudi se izražava u duhovnosti stvaranja ili duhovnosti služenja. Mnogi se kršćani više ne označuju bliskima Crkvi, već se okupljaju u manjim skupinama ili u projektima zasnovanim privatnim inicijativama. Međutim, takvi oblici religioznosti rijetko su uključeni u empirijska istraživanja jer se pojam religije prvenstveno shvaća u okvirima crkvenih institucija. Biografski i etnografski pristupi možda omogućuju diferencirani pogled na vjerovanja ljudi.
Prijelom je došao brže nego što se očekivalo. Što je pridonijelo tome?
Karl: Ubrzanje nije toliko iznenađujuće, ali svakako je bilo pojačano situacijom pandemije i sporim suočavanjem s krizom zbog skandala zlostavljanja. No, ono je također dio složenih društvenih zbivanja i temelji se na činjenici da se pripadnost kršćanstvu više ne određuje kroz socijalizaciju, već se sve više temelji na odluci. No, ne slažem se s pretjeranom uporabom izraza manjina jer on pada ispod granice od 50 posto. Nisu većina i manjina te koje su suprotstavljene jedna drugoj, već pluralni oblici tumačenja svijeta i religijskih uvjerenja i različitih oblika povezanosti.
Koje zaključke Crkva mora izvući iz te studije?
Karl: Po mom mišljenju zanimljivo je pitanje društvene relevantnosti. Sadašnja studija KMU navodi da ljudi crkvama definitivno pripisuju društveno značenje. Važnost Caritasa i društveno-političke prisutnosti kršćanstva ne treba podcijeniti i treba ih ojačati kao opciju. Ostaje trn u tijelu što se socijalno ugroženi ljudi ne osjećaju da ih crkve zastupaju. Drugi podatak je pitanje kako se pozabaviti različitim grupiranjima koja postaju očita iz tipova orijentacije. Razlika između kršćana koji su blizu i onih koji nisu blizu Crkvi pobuđuje pozornost: može se uočiti da su ponegdje sve snage usmjerene prema skupini od 13 posto crkveno religioznih kako ih opisuje studija. Naravno, oni su važni jer čine jezgru angažiranih koji donose mogućnosti i potrebe. Ali treba uzeti u obzir i onih 25 posto koji su “vjerski distancirani” i najveću skupinu ispitanika od 56 posto, koji se nazivaju “sekularnim”.
Samo mali dio ljudi smatra važnim sudjelovati na misi. U usporedbi s rezultatima prethodnih studija, vjerska praksa više nije jako raširena. Na što se Crkva treba usredotočiti u budućnosti?
Karl: Već je neko vrijeme očito da posjećenost misi opada, a i prethodne studije također su dovele do diferenciranih rezultata. Institucionalna vezanost vjernika već je duže vrijeme u stalnom padu. To, međutim, samo po sebi ne govori ništa o vjerovanjima ljudi. Po mom mišljenju, vjerska praksa se ne može reducirati samo na misu i svakodnevnu molitvu – o tome je u studijama prvenstveno riječ. Jasno je da se pohađanje misa više ne može smatrati obaveznim ispunjenjem nedjeljne zapovijedi. Dakle, kako se s tim pastoralno nosimo? Može se recimo početi time da se liturgiju oblikuje na privlačan način tako da se ljudi u njoj mogu pronaći, da mogu sudjelovati i zapravo iskusiti poticaje i osnaženje za svoj svakodnevni život.
Što je onda s Drugim vatikanskim koncilom koji opisuje euharistiju kao “izvor i vrhunac”?
Karl: Ondje gdje se euharistija stvarno pokaže kao “izvor i vrhunac” crkvenog života, ona zrači u živote ljudi i moguće da ponovo zadobije vjerodostojnost. Vrijeme pandemije pokazalo je, po mom mišljenju, dvije stvari: prvo, da je za mnoge ljude ritualno suočavanje i mogućnost pristupa euharistijskom slavlju bilo vrlo važno i drugo, da solidarna odnosno “euharistijska” prisutnost nadizali pitanje liturgije i odlučuje o tome kako ljudi danas doživljavaju da je Crkva tu za njih.
Što to znači za nove pastoralne ponude i inovativne pristupe?
Karl: Vrijeme je da postanemo kreativni kako se pastoralni rad ne bi odvijao samo u niši. Spoznaja da je vjera također kulturni fenomen potiče sve inicijative koje otvaraju najrazličitije kulturne prostore za pastoralne ponude. Sada pitanje značenja i rituala te nove vrste inkulturacije postaje još akutnije. Važno je identificirati koje teme utječu na egzistencijalne kvalitete ljudi. Prema Johannu Baptist Metzu, vjera je također “prekid”, zbog čega ponude mogu biti iznenađujuće, a crkveni akteri također mogu dati otporan doprinos – u društvenim pitanjima i na nepoznatim mjestima.
Vi ste pastoralna teologinja koja istražuje vjersku komunikaciju i rad s mladima: Kako Crkva danas može doprijeti do ljudi?
Karl: S obzirom na mlade ključna su dva aspekta: orijentacija na subjekta i omogućavanje udioništva. Stvaranje prostora za iskustvo i ponude njegove interpretacije dio je prvog aspekta. Očito je da ljudi danas također žele oblikovati vlastite vjerske interese. Ovdje je pastoral mladih i seizmograf i laboratorij. U novim smjernicama Njemačke biskupske konferencije o pastoralu mladih fokus je na obrazovnom i duhovnom stavu u radu s mladima: cilj je promicanje razvoja osobnosti u svim područjima života. Razgovor o vjerskim ponudama i vjerovanjima važan je aspekt kojem se mora pristupiti s velikom osjetljivošću.
Studija također kaže da oko 96 posto katolika vjeruje da se Crkva treba temeljito promijeniti. Jesu li reformske ideje Sinodalnog puta dovoljne za “spas” Crkve?
Karl: Ne, nisu dovoljni, jer uzroci obrata i prijeloma se ne mogu preokrenuti ni provođenjem zakašnjelih reformi. Po mom mišljenju, nema načina da reforme zaobiđete. Nije dakle ni priopćivo ni teološki razumljivo odbiti ih. No, ne radi se pritom o tome da se spasi Crkva, nego o vjerodostojnom zastupanju Evanđelja i omogućavanju pastoralne i sakramentalne prisutnosti.
Što je potrebno da Crkva ima budućnost i ne potone u beznačajnost?
Karl: Još jednom: Ne radi se o budućnosti Crkve radi nje same, nego o tome kako Crkva sebe može vidjeti kao “znak i sredstvo spasenja [LG 1]” u službi ljudi i društva.
To znači?
Karl: Crkva u budućnosti neće djelovati s pozicije većine, nego s marginalnije pozicije i kroz umreženost. U tome, po mom mišljenju, leži prilika. Crkva “s ruba” može se iznova otvoriti drugim pokretima, razvojima i obnovama.
Razgovarao: Mario Trifunović; izvor: katholisch.de; prijevod za polis.ba: Mario Trifunović
