Predsjednik Društva pisaca BiH, akademik i profesor, Dževad Karahasan u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) ocjenjuje da je bosanskohercegovačka kultura puno bolja od same države.
“Nije bilo nikada političkog pokreta, partije, stranke koji su htjeli Bosnu. Bosnu je stvorila i održava kultura”, rječi su Karahasana.
Sa cijenjenim književnikom razgovaramo o (ne)kulturi u Bosni i Hercegovini, ali i o značaju upravo završene međunarodne manifestacije, 56. Sarajevskim danima poezije.
RSE: Tokom pet dana, koliko su trajali, Dani su okupili 50 gostiju, vrhunskih pjesnika iz Irana, Turske, Njemačke, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Rekli ste da volite da uvijek bude drugačije. Šta ste ove godine ponudili drugačije na Sarajevskim danima poezije?
Karahasan: Mislim da smo ponudili barem tri programa koja su u tradiciji ovog festivala, ili jednim dijelom ili potpuno nova.
Prvi programski iskorak su radionice posvećene prevođenju stiha i književnoj kritici. Mislim da je prevođenje već jako dugo jedan od ozbiljnijih problema, jedan od većih nedostataka naše književnosti. Nema dobre, ozbiljne književnosti, bez prevođenja. Prevodioci su mnogo više od posrednika, prevodioci kreiraju jednu kulturu.
Jezik se uspostavlja prevođenjem, koliko i pisanjem. Ne može jezik biti ozbiljan, ako nije prevedeno dovoljno iz drugih jezika. Sarajevo, kao grad, jeste školovao mnogo romanista, germanista, anglista, ali među njima nije bilo dovoljno prevodilaca. U posljednjih 10-15 godina se počinje nadoknađivati i mijenjati. Mi ovom radionicom želimo dati svoj mali doprinos.
Druga radionica je književna kritika. Svjedoci smo da književne kritike nemamo. Kritika je važna. Kritika je autor refleksije jedne kulture. Kritičar je bitni sugovornik piscu, često neugodan, možda neželjen, ali užasno važan. Kritika uspostavlja u jednoj književnosti dijalog. Dijalog nikada nije udoban i mnogo zahtijeva. Dijalog znači sresti se da svojom slikom očima drugoga. To je kritika. Bez toga nema književnosti jer književnost je eminentno razgovor.
Ostale novine su pokušaj Festivala da, ostajući u starim, etabliranim prostorima književnih večeri i književnog razgovora, ode i u nove prostore, da ode u općinu Novi grad, na Dobrinju, Alipašino polje, u potpuno nove prostore, u kojima općina Centar ili općina Stari grad, nastojati okupiti ljude, početi neki razgovor. Vjerujemo da se Festival mora prilagođavati žamoru vremena. Vjerujem da poezija mora težiti tome da obnovi razgovor, da se uključi u razgovor koji traje u jednom društvu.
Najzad, treći veliki programski iskorak, je serija književnih večeri pod zajedničkim naslovom Kratki rezovi. Te večeri su posvećene ljudima, uglavnom mladim, ali ne nužno samo mladim, koji poeziju nastoje otvoriti prema novim medijima, prema popularnoj muzici, stripu, ulici, ljudima koji žele, hoće da poeziju vrate u svakodnevni život.
RSE: Interesantno je da ste za Kratke rezove, kao moderatore, izabrali mlade ljude koji se bave neobičnom poezijom, to je bend Helem Nejse. Da li je to ono čemu težite, da i mlađim ljudima i novim tokovima otvorite ovaj festival?
Karahasan: Upravo tako. Trud bi bio potpuno uzaludan da sam moderator tih književnih večeri ja ili neki moj vršnjak. Ako se do 65. godine niste etablirali, niste se morali baviti tim poslom. Mi moramo sanjati o tome da naš festival otvorimo upravo onim mladim ljudima koji ozbiljno vjeruju da je važan dio književnosti i psovka i vrisak, da je umjetnički čin pljunuti na ulicu, kako je Majakovski (Vladimir, op.a.) govorio, opaliti šamar društvenom ukusu.
Ako želimo da književni festival bude živi proces, moramo htjeti i biti spremni na to da se on uvijek obnavlja, da se stalno mijenja i da se ono, što se upravo zbiva, u njega može uključiti.
Ne mislim da nema književnosti bez psovke, ne mislim da je umjetnički čin pljunuti na ulicu. Mislim da ne treba pljuvati na ulicu i ne vidim razloga da opalim šamar društvenom ukusu, ali Festival mora biti otvoren i prema ljudima koji tako misle. Koliko god bio star, ne mogu se baviti književnošću bez sugovornika, a to su mladi ljudi. Sugovornik mi nije čovjek koji misli kao ja. Onog momenta kada smo se složili, razgovor je prestao.
“Književnost je jedan od najvažnijih magacina sjećanja”
RSE: Značajan dio Festivala posvećen je velikom pjesniku Mehmedaliji Maku Dizdaru. Koliko je značajno da se o ovim velikim ljudima govori na festivalima, iznova i iznova?
Karahasan: Mislim da je značajno onoliko, koliko nam je potrebno i značajno sjećanje. Književnost je jedan od najvažnijih magacina sjećanja. Književnost je čuvarica sjećanja u jednom društvu. Ako zaboravimo Maka Dizdara ili Skendera Kulenovića, zaboravljamo sebe, važan dio sebe samih. Upravo književnost je jedan od najvažnijih instrumenata za artikuliranje i uspostavljanje vrijednosti.
Književnost vam govori zašto je ponekada poraz mnogo bolji i plodniji od pobjede. Književnost vam govori da je mnogo važnije odgonetnuti zašto bih nešto uradio, nego to uraditi. Književnost vam govori zašto se ipak isplati živjeti.
Veliki Artur Šopenhauer (Arthur Schopenhauer, op.a.) kaže: “Kada bismo bili razumni, mi ljudi bismo se ubili najkasnije u 35 godini. Sve što me čeka nakon 35 godine je mnogo muke i rijetko možda malo radosti. Nema više iluzija, mogućnosti da se bude naivan, čekaju nas bolesti, razočarenja, umor”. A mi ipak živimo. Književnost nam možda objašnjava zašto se ipak isplati živjeti.
RSE: U kakvom je stanju kultura u BiH? Da li je kao i država?
Karahasan: Mislim da je puno bolja od države. To je razlog moga optimizma. Bosnu je stvorila kultura. Podsjećam vas na to da nije bilo vojske, koja bi stvarala Bosnu. Nije bilo nikada političkog pokreta, partije, stranke koji su htjeli Bosnu. Bosnu je stvorila i održava kultura. Naravno da je ovaj, uvjetno govoreći, organizirani dio kulture, u lošem stanju jer se Bosni nikako ne da da se konstituira kao država. U tom rasulu, kultura itekako funkcionira, živi, proizvodi i djeluje. Ovo malo Bosne, što još postoji, postoji zahvaljujući kulturi.
RSE: Cijeni li politički establišment u Bosni i Hercegovini to što je ova država nastala na kulturi? Da li uopšte treba to da cijeni?
Karahasan: Mi se zavaravamo da imamo neki politički establišment. Mi toga nemamo. Ne vidim zašto bi oni to cijenili?! Dvije trećine naših političara živi od proizvodnje zavada, nesporazuma. Oni će biti na vlasti dotle, dok nama u Bosni jezik služi za proizvodnju nesporazuma, a ne za sporazumijevanje. Ne vidim zašto bi oni poštovali kulturu?! Homo Novusi nikada nisu znali šta je kultura i nikada nisu znali čemu ona. Ne vidim ni jedan jedini razlog da ja svoju kulturu prepustim njima.
-
Marija Arnautović
U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.
RSE
