Bosanskim starinama i njihovu očuvanju nije se prije okupacije obraćala nikakva pažnja, a nije bilo bolje ni prvih godina iza okupacije. Što bi se u zgodama nalazilo vrijedno već prije, to se preko Dalmacije prodavalo u inozemstvo, a u prvim godinama okupacije slali su se nalazi veće vrijednosti u dvorski muzej u Beč, a nešto i u Zagreb.
Tako je glasoviti nalaz brončane dobe iz Krehina gradca došao dijelom u Beč, dijelom u Zagreb, dok su iskopine sa Crkvine na Glasincu, s osobito vrijednim votivnim kolima u obliku ptice, poslane u Beč. Mnogo toga su raznijeli i privatnici kao uspomenu na Bosnu, te je i tim načinom mnogo izgubljeno. Ali je bilo sabirača koji su iz Bosne izvozili znamenite zbirke.
Tako me je jednom upozorio kanonik Jagatić da je još prije okupacije biskup Strossmayer poslao u Bosnu povjerljive fratre da obiđu samostane, pa ako tamo nađu vrijednih starina, neka gvardijane sklonu da mu to predadu na čuvanje, jer postoji mogućnost da bi to, dok je Bosna pod turskim jarmom, moglo propasti, kako je već mnogo toga propalo; on će to čuvati kao amanet, a čim se Bosna oslobodi turskog gospodstva, vratit će prijašnjim vlasnicima.
Da je biskup u svojoj zbirci u galeriji doista imao nekoliko bosanskih starina, paramenata i oružja, vidio sam uređujući galeriju, a osobito mi je ostala u pameti slika kralja Tome, komu se ukaza Isus pokazujući mu svoje rane, što je po predaji ponukalo kralja da prijeđe na katolicizam. Na leđima je te slike bio prilijepljen list pergamene, a na njemu rodoslovlje bosanskih kraljeva naslikano rukom onog istog Petra Istije Ohmučevića, za koga sam utvrdio da je autor fojničkog grbovnika.
Pošto se tu radilo o važnim povijesnim i umjetničkim spomenicima Bosne, nastojao sam najprije utvrditi da li su Jagatićevi podatci vjerodostojni i ustanoviti da li po njegovu sjećanju postoji negdje u franjevačkoj pismohrani izvorna potvrda, sastavljena prigodom predaje rečenih spomenika.
Još točnije sam podatke dobio od tadašnjega gvardijana i župnika u Jajcu fra Ive Kneževića, kojega sam cijenio kao poznatoga bosanskog povjesničara. Njegovi su podatci bili toliko važniji što je Strossmayer njega glavom poslao u Bosnu da mu dobavi te slike i starine. Sve to mi je rekao ne samo usmeno nego i u opširnom pismu, u kojem potanko opisuje razgovor što ga je imao s biskupom u Đakovu o toj stvari, te me na kraju poziva da nastojim kako bi se ti predmeti vratili na svoje mjesto. Kako je i provincijal pristao da se zauzmem za to, napisao sam Strossmayeru pismo i zamolio ga da one slike i umjetnine vrati na staro mjesto, jer im sada ne prijeti sa strane Turaka nikakva opasnost.
Morao sam čekati na odgovor dok ga ne dobih od biskupova tajnika mons. Cepelića, koji mi u biskupovo ime javlja da je ovaj predao sve te stvari zajedno sa svojom galerijom slika jugoslavenskoj akademiji i neka se za to obratim njoj.
Pisao sam, dakle, predsjedniku dr. Franji Račkom, koji mi, ne obazirući se nimalo na nepovoljno svjetlo koje bi, u slučaju da odbije, palo na njegova pokrovitelja, odgovori da je akademija te stvari dobila od biskupa bez ikakva ograničenja, da ih smatra svojom svojinom i da nema govora da bi to akademija vraćala.
I tako sam se našao pred alternativom da spor predam javnosti, zbog čega bi biskupova osoba došla u neugodno svjetlo, ili da čitavu stvar u interesu njegova ugleda prešutim. Odlučio sam se na potonje.
Tek oko četrdeset godina poslije dospjelo mi je ono pismo fra Kneževića opet u ruke i ja sam ga kao kulturno-povijesni dokumenat priopćio u Narodnoj starini, a čudnim je slučajem i Šišić u Strossmayerovoj korespondenciji priopćio jedno pismo koje se odnosi na istu stvar, prema kojemu se čini da je mislio da me je na onu akciju potakao Kršnjavi, i nas obadva zove “nevaljalcima”. Mene to naravski nije ozlovoljilo, s tim manje što me je stavio u isti red s Kršnjavijem, čije će se ime još dugo spominjati u povijesti hrvatskoga kulturnog preporoda, ali pitanje povratka tih starina i umjetnina još je i danas otvoreno, pa držim da su nadošli i vrijeme i ljudi koji će poraditi oko toga da se ono konačno riješi i da se franjevcima vrati njihova starina, a s imena jednog mecene da se skine sjena koja ga zamagljuje.
Ćiro Truhelka (Osijek, 2. 2. 1865 – Zagreb, 18. 9. 1942) stekao je velike zasluge za osnivanje i uređenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu; bio je njegov prvi kustos (1886) i direktor (1905), te niz godina urednik muzejskoga Glasnika. Od 1926. bio je univerzitetski profesor u Skoplju. Osim prethistorijom, bavio se klasičnom i srednjovjekovnom arheologijom, paleografijom, numizmatikom, historijom, etnografijom… Objavio je golem broj radova, od kojih su mnogi fundamentalno važni. Među značajnije radove spadaju: Bosančica; Slavonski banovci; Die Nekropolen von Glasinac; Sojenica u Donjoj Dolini; Kraljevski grad Jajce; Das mittelalterliche Staats-und Geschichtswesen in Bosnien; Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive; Die geschichtliche Grundlage der bosnischen Agrarfrage; Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prethistoričko; Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne; Starokršćanska arheologija; Studija o podrijetlu; Uspomene jednog pionira (memoari) i dr.
Piše: Ćiro Truhelka
Izvor: www.zurnal.info
