-TopSLIDEKultura

Massimo Recalcati: Hrabrost izgubljenoga sina da se suprotstavi ocu

Otac iz ove prispodobe je otac koji je sposoban voljeti i zbog toga je sposoban oprostiti, odnosno sposoban je prekinuti automatsku primjenu Zakona u ime postojanja jednog drugog Zakona

Kakva je snaga evanđeoske prispodobe o izgubljenom sinu? Ona nas uvodi usred kompleksnog odnosa između očeva i djece. Njezina izvanredna aktualnost očita je od samoga početka: mlađi sin traži da odmah po pravu dobije dio baštine koji mu pripada, postavljajući se otvoreno protiv židovskog Zakona koji je propisivao da se baština može dijeliti tek poslije očeve smrti. Drsko se suprotstavlja nedodirljivosti oca; nema straha, niti uzmiče. Njegovo traženje sadrži neodgodivi zahtjev i isključuje svako posredništvo. Njegov način je zapovjednički, kako prenosi evanđelist Luka. Naime, sin se obraća ocu govoreći: „Daj mi!“ Otac postaje prisiljen na čin koji je protiv Zakona: dati mlađem sinu dio baštine koji mu pripada, iako je on (otac) još živ. Nije li ovo oznaka našega vremena, kako u odličnom komentaru o ovoj prispodobi – Otac koji bijaše majka (Gabrielli editori, 2010) – podsjeća Paolo Farinella? Zar nisu naša djeca pokretana zapovjedničkim zahtjevima, poticajem da se što prije domognu užitka, koji ne trpi ikakvo odugovlačenje? Uzvik „Daj mi!“ ne poznaje duga, nego ga pretvara u bezgranično potraživanje.

Biti djeca ne podrazumijeva ulaganje života u lanac generacija koje su nam prethodile, ne implicira ikakav simbolički dug, nego jedino bezgranično potraživanje. Mlađi sin ne preuzima nikakvu odgovornost osim za svoje nestrpljivo traženje. I upravo je taj neodgovorni sin, koji krši Zakon, koji napušta očevu kući odlazeći u daleki kraj, jedini sposoban izvršiti čin koji je izvan osigurane očeve zaštite. Od dvojice očevih sinova, mlađi je slobodniji, manje obvezan dugom da učini prikladan iskorak izvan obitelji. S druge strane, stariji brat ostaje prignječen odgovornošću koju razumijeva samo na žrtvenički način, kao pasivnu i poslušnu odanost ocu. U svojoj kratkovidoj i mrzovoljnoj optici pravedni baštinik je onaj koji se ograničava na ponavljanje očeva izbora.

Lukina prispodoba na ovaj način predočuje dva suprotstavljena grijeha koji čini se opisuju dva različita promašaja u odnosu prema nasljedstvu. Mlađi sin griješi zbog nepoznavanja duga, dok prvorođeni griješi u tome što se prema dugu postavlja jedino žrtvenički. Prvi izabire neproduktivnu pobunu prema ocu, dok drugi izabire jednako neproduktivnu poslušnost koja se odriče sebe i koja je mrzovoljna. Pristup pravoj baštini za obojicu ostaje zapriječen. Ali, ipak, između dvojice braće, samo je mlađi sposoban promijeniti se. Poznajemo pripovijest: spiskat će svoj dio baštine u dalekoj zemlji, osiromašit će boreći se sa svinjama za žir. I kada se bude odlučio vratiti kući, još neće biti sposoban razumjeti dubinu očevog čina što mu je dopustio da otiđe, i što se sada priprema za proslavu njegova povratka. U bíti ni jedan ni drugi sin ne znaju što može biti očeva usamljenost. Pobunjenički nemir mlađeg sina i mrzovoljna vjernost starijega samo dvije su neurotične interpretacije očinskoga dara. Ali jedino sin koji je riskirao da bude izgubljen, moći će ga doista upoznati. Otac ne kažnjava sina koji se vraća, ne primjenjuje na njemu Zakon, ne prekorava ga. A to je prije svega bilo razočaranje starijeg brata. Otac zanemaruje Zakon, trči u susret sinu, grli ga, odijeva ga i saziva slavlje u njegovu čast. Zašto? Izabirući put opraštanja nudi sinu mogućnost da upozna novo tumačenje Zakona, koje nije za kažnjavanje i osuđivanje. Otac iz ove prispodobe je otac koji je sposoban voljeti i zbog toga je sposoban oprostiti, odnosno sposoban je prekinuti automatsku primjenu Zakona u ime postojanja jednog drugog Zakona. Otac prima sina koji se vraća i samo u tom činu može ga ponovno imati kao sina, ili, još bolje, dopušta mu da se drugi put rodi kao pravi sin. Ovo je najdublja srž prispodobe: zar izvanredna snaga opraštanja ne omogućuje čudo uskrsnuća mogućim? Dopustiti ponovni povratak onome tko se izgubio, znači li to dati mu drugu mogućnost?

To je evanđeoska slika pastira koji je zabrinut za nemirnu iznimnost izgubljene ovce, zanemarujući spokojnu normalnost ostatka stada. Pastirovo ponašanje čini se bez kriterija sa stajališta razuma: zašto riskirati cijelu baštinu po cijenu spašavanja samo jedne ovce? On se međutim alarmira zato što želi posvjedočiti činjenicu da „ljudi nisu stvoreni radi Zakona“, nego je „Zakon stvoren radi ljudi“. Otac dobro zna da slavlje u sinovu čast ostavlja po strani svaku propisanu primjenu Zakona, otvarajući vrata uvijek mogućem događaju milosti. Ne bismo li onda u ovom nepredvidivom, ali mogućem očitovanju iznimnosti trebali čitati razliku između biblijskog Boga i onoga poganskog boga koji nemilosrdno kažnjava sina-Edipa zbog njegove neopozive sudbine kao izgubljenog i incestuoznog sina i kao oceubojicu? Zar to nije razlog da se kršćanski Bog uvijek više brine za ateiste nego za vjernike? I nije li njegova radost veća „zbog jednog grešnika koji se obrati, nego zbog devedeset devet pravednih kojima ne treba obraćenje“ (Lk 15,7.10)?

Autor: Massimo Recalcati, jedan od vodećih talijanskih psihoanalitičara. Tekst je objavljen u talijanskom listu La Repubblica. Prijevod: J.Š., polis.ba


11 Izgubljeni i nađeni sin (Lk 15,11-32)

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. 12 Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. 13 Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
14 »Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. 15 Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. 16 Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
17 »Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! 18 Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! 19 Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
20 »Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. 21 A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ 22 A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! 23 Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo 24 jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
25 »A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru 26 pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. 27 A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ 28 A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. 29 A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. 30 A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ 31 Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. 32 No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Tekst prispodobe preuzet iz: Biblija. Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb 1997. str. 1001-1002.

Naslovna: Rembrandt, ‘Povratak izbubljenog sina’

polis.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close