DAMIR MILJEVIĆ: Prilog za raspravu o veleizdajnicima i čuvarima Republike Srpske
I dok nam presuđeni kriminalci u bjegstvu u udarnim terminima javnog servisa drže predavanja o zaštiti ustavnog poretka, domaći političari prepucavaju ko je izdajnik a ko patriota, a evropski zvaničnici bez ikakvih suvislih argumenata hvale tobožnji napredak u BiH, lagano se približava i desetogodišnjica vlasti SNSD-a u Republici Srpskoj.
(Impulsportal)
Za manje od 4 mjeseca navršiće se punih 10 godina otkako Dodik, potpomognut koalicionim partnerima, upravlja entitetom, prvo kao predsjednik Vlade a onda kao predsjednik RS. S obzirom da će se uskoro u Narodnoj skupštini RS odigrati igrokaz zvani posebna sjednica na kojoj će tzv. narodni poslanici između sebe utvrđivati ko je izdajnik a ko patriota pravi je trenutak da se analizira uspješnost vladavine „čuvara Srpske“.
Analizirani period obuhvatiće vrijeme od kraja 2005. godine do kraja 2014. godine i analiza će se zasnivati isključivo na podacima institucija Republike Srpske kako bi se izbjegla svaka mogućnost zloupotrebe podataka. Pri tome su korištena samo dva izvora i to izvještaji Ministarstva finansija RS i glavni ekonomski indikatori za RS objavljeni na sajtu IRBRS.
No prije nego što pređemo na analizu potrebno je da prije svega razumijemo neke specifične pojmove i njihovu ulogu u društvu. Koliko se god čitaocu može učiniti da je ovo nepotrebno i da se radi o pojmovima koje svi razumiju činjenica je da u svakodnevnom životu i u kakofoniji političkih prepucavanja često izgubimo iz vida suštinu.
Koliko god se činilo nepotrebnim smatram da je bitno odgovoriti na pitanje zbog čega ljudima treba država i vlast i zašto se država smatra najvećim dostignućem čovječanstva u domenu društvenog organizovanja? Odgovor je prilično jednostavan. Ljudi su zaključili da će puno lakše ostvariti svoje ciljeve ukoliko se organizuju u grupe, uspostave određena pravila ponašanja i prepuste onima koje smatraju najsposobnijima da ih vode ka ostvarivanju ciljeva koji se u prvom redu mogu definisati kao opstanak, rast i razvoj kako kolektiviteta tako i svake individue pojedinačno. Na navedenim temeljima nastali su svi oblici vlasti koji se u demokratskim sistemima definišu kao organizacija društva koja donosi političke odluke kojima je cilj da njeni građani i društvo u cjelini obezbjede opstanak, rast i razvoj tj. da žive bolje i kvalitetnije.
Mjera uspješnosti svake vlasti morala bi biti njena uspješnost u ostvarivanju društvenih ciljeva kojima građani teže i ostvarivanju njihovih prava koje im vlast garantuje Ustavom. Za uzvrat, građani od svog prihoda koji ostvaruju neposredno ili posredno kroz poreze i druga fiskalna i parafiskalna davanja odvajaju dio sredstava da finansiraju vlast kako bi ona mogla ispuni ciljeve i očekivanja građana koji su ih ovlastili da upravljaju u njihovo ime.
Ako je to tako, onda je logično zaključiti da se uspješnost svake vlasti kvantitativno može izmeriti posmatrajući ekonomske parametre i to na dva načina.
Jedan je relativna uspješnost tj. uspješnost u odnosu na druge gdje se prostim poređenjem istih ekonomskih parametara komparira uspješnost funkcionisanja jedne vlasti u odnosu na neku drugu sličnu vlast kao što je npr. poređenje visine društvenog bruto proizvoda (GDP-a ) po glavi stanovnika za različite zemlje i slično. Komparacija tj. mjerenje relativne uspješnosti je najčešće korišten ali i najčešće zloupotrebljavan metod mjerenja uspješnosti jer u suštini poredite nešto što nije uporedivo s obzirom na čitav niz specifičnosti (istorijskih, ekonomskih, populacionih, kulturnih, društvenih itd.).
Drugi način je sa stanovišta ekonomskog mjerenja puno egzaktniji i zasniva se na mjerenju apsolutne uspješnosti tj. mjerenju koliko smo dobili u odnosu na ono šta smo uložili u određenom vremenskom periodu jer nam on govori koliko vlast uspješno koristi naš (ili tuđi) novac da bi se ostvarili društveni ciljevi tj. da bi građani živjeli bolje. Za potrebe ove analize koristićemo drugi pristup i pokušati odgovoriti na pitanje koliko je ova vlast u prethodnih devet godina potrošila novca i kakvi su ekonomski efekti toga što je potrošeno.
Pa krenimo redom.
Uobičajen je da se bogatstvo jednog društva mjeri društvenim brutom proizvodom. GDP je za Republiku Srpsku u 2005. godini iznosio 5,693 milijarde KM da bi na kraju 2014. godine bio 8,823 milijarde KM. Drugim riječima za navedenih 9 godina u ekonomskom i društvenom ambijentu koji je presudno kreirala vlast u RS ostvareno je povećanje GDP-a od 3,130 milijardi KM poredeći predmetne godine dok je stvarni kumulativni porast GDP-a bio 2,030 milijardi s obzirom da smo u dvije godine imali pad GDP-a. Na prvi pogled djeluje impresivno. No kad podijelite ostvareni rast na 9 godina onda dobijete podatak da je prosječno godišnje GDP rastao za svega 347,8 miliona KM ili 243 KM po glavi stanovnika godišnje.
Pri tome je važno napomenuti da se u navedenom vremenskom periodu broj stanovnika RS smanjio sa 1.446,4 hiljada na 1.421,3 hiljada odnosno za 251 hiljadu. Istovremeno i broj zaposlenih je sa 242.624 na kraju 2005. pao na 241.544 koliko je bilo zaposleno na kraju 2014.godine, dok je u istom periodu broj nezaposlenih manji samo za 5.680. (na kraju 2005. na birou je bilo evidentirano 151.599 nezaposlenih a na kraju 2014.godine 145.919).
U posmatranih devet godina prosječna isplaćena plata je porasla za 360 KM, a prosječna penzija za svega 144 KM. Nažalost, zbog loših ekonomskih politika u navedenom periodu i prosječna plata i prosječna penzija na kraju 2014. godine pokrivaju manji procenat potrošačke korpe nego što je to bio slučaj na kraju 2005.godine.
Da i pored navedenog povećanja plata i penzija građani ne žive ništa bolje nego 2005.godine govori i podatak da zaduženost fizičkih lica porasla sa 628 KM na čak 1670,50 KM po glavi stanovnika u navedenom periodu.
Da ni privreda ništa bolje nije prošla, pored podataka o zaposlenosti koja je manja nego 2005. godine, govori i podatak da su ukupni krediti privrede sa 878,3 miliona u 2005. godini dostigli cifru od 2,327 milijardi KM na kraju 2014.godine i to u prvom redu kao posljedica preraspodjele društvenog bogatstva kroz fiskalne i parafiskalne mjere vlasti s obzirom da je učešće budžetskih prihoda sa 34,10 % koliko je iznosilo u 2005. poraslo na čak 42,70% u 2014. godini. Dok su vlasti od stvorenog GDP u 2005. godini uzimale 1,941 milijardu KM, danas uzimaju 3,767 milijardi ili gotovo dva puta više u nominalnom iznosu.
Uz sve navedeno i ukupni javni dug Republike Srpske je u navedenom periodu porastao za preko 2.000.000.000 KM odnosno zaduženje na kraju 2014. godine iznosi 5.005.000.000 KM. Tako da je danas svaki stanovnik Republike Srpske domaćim i inostranim kreditorima, ne svojom krivicom, po osnovu javnog dugadužan 3521 KM.
Na sve to treba dodati i činjenicu da su vlasti RS pored dodatne 2 milijarde kredita u prethodnih 9 godina „uspjele“ potrošiti i 1,4 milijarde KM od prodaje Telekom Srpske i povećati dug i gubitak 16 državnih preduzeća u kojima upravljaju zajedno sa svojim koalicionim partnerima sa 363.694.972 KM na 1,262.329.252 KM odnosno za čak 884.408.456 KM. I tu nažalost nije kraj jer je Fond zdravstva u gubitku od preko 500 miliona KM.
Kada na sve to dodate i ukupnu vrijednost budžeta za prethodnih 9 godina kojima su raspolagale, a koja iznosi 14,598.600.000 KM dolazite do frapantne činjenice da je vladajuća struktura upravljajući Republikom Srpskom 9 godina ukupno potrošila preko 19 milijardi KM poreskih obveznika Republike Srpske.
Ukupno stvoreni dodatni kumulativni GDP-a za prethodnih 9 godina, iznad nivoa iz 2005.godine, iznosi 22,558 milijardi maraka koliko je dodatnog društvenog bogatstva stvorila Republika Srpska, cjelokupna njena privreda i svi građani pod vodstvom vladajuće koalicije. Na prvi pogled ne izgleda loše, jer je stvoreno bogatstvo za 3,558 milijardi veće od navedenih utrošenih 19 milijardi, da nije činjenice da javni dug trebamo vratiti. S obzirom da je javni dug 5 milijardi KM, ispade da nam je dodatno društveno bogatstvo manje za gotovo 1,5 milijardi od onoga što su vlasti u naše ime uložile trošeći pare poreskih obveznika i zadužujući se da bi nam obezbjedile bolji život.
Kako se u ekonomiji zove projekat u koji uložite 19 milijardi javnog novca i koji vam na kraju ne donese ništa nego vas ostavi u još većem problemu od onoga u kojem ste bili, nije potrebno govoriti.
S obzirom da novac, kao i materija i energija, ne može nestati, za kraj imam samo jedno pitanje: Gdje su naše pare?
Od odgovora na ovo pitanje zavisi i odgovor ko su izdajnici a ko tzv. patriote.
Impulsportal
