Christiane Amanpour: Srebrenici – To nije bio rat dviju vojski, već pokolj nejaći

IZ PERA CHRISTIANE AMANPOUR Masakr u Srebrenici: To nije bio rat dviju vojski, već pokolj nejaći

Slavna novinarka Christiane Amanpour osvrnula se u četvrtak u velikom tekstu objavljenom na CNN-u na genocid u Srebrenici.

(The Bosnia Times)

Slavna novinarka Christiane Amanpour osvrnula se u četvrtak u velikom tekstu objavljenom na CNN-u na genocid u Srebrenici. Amanpour nas u priču uvodi s generalom Rupertom Smithom, inače zapovjednikom Zaštitnih snaga UN-a u Bosni, koji je u proljeće 1995. godine počeo upozoravati kako će bosanski Srbi ubrzo početi s pokušajem da vrati kontrolu nad zonama koje su Ujedinjeni narodi proglasili ‘sigurnima’. Skoro pa niko generala Smitha nije doživljavao ozbiljno.

Ali, njegova su se upozorenja počela ostvarivati, a 11. juli 1995. godine zauvijek će ostati upamćen. Zbog masakra u Srebrenici. “Nakon godina ravnodušnosti, svijet više nije mogao okretati glavu”, piše slavna novinarka. Srebrenica je bila najgori zočin na europskom tlu još od Drugog svjetskog rata, a brojevi su, čak i do danas, zapanjujući.

Više od sedam hiljada muškaraca i dječaka zaklano je iz jednostavnog razloga – jer su bili muslimani. Tokom rata, biti će ubijeno oko 100 hiljada muslimana, u sklopu kampanje etničkog čišćenja, pojašnjava. Ratko Mladić, vojni vođa bosanskih Srba, neposredno prije masakra, viđen je kako se smije sa svojim vojnicima, te dijeleći slatkiše civilima poručio da se ne brinu. Amanpour priznaje kako je to jedna od najjezivijih videosnimki koje je vidjela u životu.

Pokolj hiljada ljudi, genocid u srcu Europe, trebao je kako bi američke i europske vlade ozbiljno shvatile ultimatum Slobodana Miloševića, srpskog vođe koji je bosanske Srbe koristio kao vlastiti smrtonosni instrument. Konačan okidač bio je minobacački napad na sarajevsku tržnicu mjesec dana kasnije. Dvije je sedmice trebalo da NATO bombardira srpske položaje. Clintonova administracije zadužila je pokojnog doplomata Richarda Holbrookea da sukobljene strane dovede u Dayton i dogovore mir, koji je na snazi do danas.

Najbolje i najgore od čovječanstva

Amanpour, koja je izvještavala o ratu, napominje kako je taj rat promijenio sve. “Vidjela sam najbolje i najgore od čovječanstva”, piše. Najgori prizori bili su oni u kojima bosanski Srbi, naoružani i potpomognuti Miloševićem, kolju civile – žene, starce, malu djecu. Amanpour i dalje podsjeća kako to nije bio rat dviju vojski, već namjerni pokolj civila. “Cilj bosanskih Srba bio je terorizirati i ubijati te etnički očistiti civile sa teritorija na kojem su željeli izgraditi sviju etnički čistu državu. Čak su imali snove i o pridruživanju Srbiji”, sjeća se.

Omjer snaga bio je potpuno neravnopravan. Smješteni na planinama koje okružuju Sarajevo, snajperima i granatama su gađali muslimansko stanovništvo Sarajeva, Srebrenice i ostalih opkoljenih gradova. Ništa im nije bilo sveto – opskrba hljebom, vodom, bolnice, škole, ceste. Svi su bili mete. “Bilo je teško, Sarajevo – taj etnički mješovit, sofisticiran i liberalan grad samo je deset godina ranije bio domaćin Zimskim Olimpijskim igrama”, piše.

Amanpour se sjeća stadiona na kojima su se osvajale zlatne medalje, a taj je stadion te 1995. godine bio groblje. Umjesto muzike koja je pratila Olimpijske igre, tada su se mogli čuti samo hici iz minobacača i snajpera. Ali, napominje Amanpour, rat iz nekih donosi i ono najbolje.

Najbolje je izvukao iz onih koji su preživjeli, koji su se držali vjerovanja da će se moći vratiti starom životu u multikulturnom gradu kada sve završi, koji su zadržali dostojanstvo, ljudskost i nadu. “Bila je privilegija i velika lekcija svjedočiti herojskoj borbi i svijetu ispričati ovu priču”, kaže Amanpour.

Prava objektivnost

U vrijeme rata u Bosni Amanpour je bila mlada novinarka i tamo je, kaže, pronašla svoj glas. “Kao osoba koju su učili vrijednostima slobode, demokracije, ljudskih prava, vjerske i etničke toleracije – vidjeti sve to umotano u smrtnu prijetnju u Bosni – Sarajevu, Srebrenici i svim ostalim selima – bilo je oblikujuće. Odlučila sam da ću napraviti ono što mogu. Boriti se – svojim riječima, slikama, na ogromnoj platformi”, piše.

Naglašava kako je borba značila jasan pogled – znati što je vidjela i izvještavati o istini o tome što se oko nje događalo. “Kristalno sam vidjela zlatno novinarsko pravilo: objektivnost. Tada sam shvatila da objektivnost znači svim stranama pošteno suditi, ali to ne znači prema svim se stranama ponašati jednako”, kaže Amanpour.

Objektivnost, ističe, ne znači izjednačavati žrtvu i agresora, pripisivanje lažne moralne ekvivalencije. “Ali, to je ono što naše Vlade pokušavaju učiniti”, dodaje.

Konfrontacijski trenutak

Godinu dana prije Srebrenice, sjeća se, prisustvovala je konferenciji za novinare predsjednika Billa Clintona, koji je istaknuo kako je velik posao Amerika radi po pitanju humanitarne pomoći. “Okrenuo mi se želudac”, kaže Amanpour koja je Clintona upitala zašto se ne suprostave ‘srpskom ratnom stroju’, te nije li ga strah da će postaviti vrlo opasan presedan.

To je pitanje Clintona prilično naljutilo. Taj je susret, sjeća se Amanpour, odjeknuo cijelim svijetom. “Bilo je to ozbiljno i dramatično pitanje zašto svijet nešto ne neparavi kako bi se zaustavio genocid”, zaključuje.