Podrazumijeva se da je, recimo, četvorka slabija karta od kralja. U aktuelnom sukobu unutar SDA slabiju kartu simbolizira pobunjenička četvorka predvođena Senadom Šepićem a jaču šef stranke Bakir Izetbegović.
Između dvije zavađene struje postoje nepomirljive razlike ne samo oko načina na koji Izetbegović vodi stranku već i oko same stranačke politike. Uklonjeni iz stranačkog vrha, Senad Šepić, Sadik Ahmetović, Salko Sokolović i Šemsudin Mehmedović postali su neukrotivi disidenti. Ova porodična svađa izbila je u javnost prije skoro godinu dana, kada je Šepić, gostujući u TV emisiji “Pošteno”, rekao: “Većina u vodstvu moje stranke smatra da je SDA vodila ispravnu politiku i da dosadašnju politiku treba nastaviti”. Poput pijetla koji je kukurikao prije nego što je svanulo, Šepić bi, figurativno rečeno, mogao završiti u političkom loncu. Njegova stranka, tvrde upućeni, učiniće sve da satre svoje disidente. U međuvremenu je odnos između Šepića i Izetbegovića prerastao u otvoreni sukob. Četvorka ima protiv sebe ne samo kralja stranke već i njen Glavni odbor. Ipak, ishod ovog okršaja nije lako predvidjeti. Iako čini izrazitu manjinu, disidentska grupa je u ofanzivi. Nezadovoljni poslanici u Parlamentu BiH ultimativno su napustili Klub SDA, tražeći da se njihovi zahtjevi – ukidanje nepotističkog rukovođenja strankom i promjena njene politike – do kraja ispune. Nepopustljiv je i Bakir Izetbegović, koji Šepića i društvo personalno ignoriše, pa je razgovor s njima prepustio tzv. Radnoj grupi u kojoj su Adil Osmanović, Safet Softić, Asim Sarajlić i Denis Zvizdić, sve ljudi iz samog stranačkog vrha. Nema razgovora dok Bakir Izetbegović ne ispuni naše zahtjeve i ne smijeni ljude koji su krali na Kongresu, poručuje četvorka.
Nepotizam je jedna od ključnih tačaka optužnice koju su Šepić i društvo adresirali na rukovodstvo svoje stranke. U siromašnom društvu kakvo je naše, sa stotinama hiljada nezaposlenih, nepotizam izaziva gnjev više i od samog siromaštva. U Bosni i Hercegovini ova pošast je poprimila začuđujuće razmjere. Politički protivnici Bakira Izetbegovića tvrde da bošnjačkim društvom feudalno upravlja pet familija, uključujući i njegovu, kojima interesi naroda i države nisu najvažnija stvar. U juče objavljenom saopćenju za javnost, Radončićeva stranka navodi kako “samo dvije rođene sestre, sa svojim sinovima i njihovim rođacima i prijateljima, imaju više premijerskih i drugih važnijih pozicija u vlasti nego cijeli SBB, kao druga najjača stranka u Federaciji BiH”. Neobjašnjiva je neosjetljivost Bakir Izetbegovića na svakodnevne medijske kritike ove vrste. Ili se naprosto radi o njegovoj odluci da u djelo provede ideju svog oca, koji je svojevremeno govorio da bošnjačkim dijelom BiH treba da upravlja nekoliko uglednih porodica? Bilo kako bilo, oktobarski izbori su pokazali da ugled SDA opada. Izgubljeno je čak sedam načelničkih mjesta, među kojima i u Srebrenici, znak da je nešto trulo u državi Danskoj. Tvrditi, poslije svega, da je stranačka politika bila ispravna i da je ne treba mijenjati, graniči se sa sljepilom. Tolika umišljenost u nepogrešivost vlastite političke prakse nije bila svojstvena ni nekadašnjem Savezu komunista. Ibrahim Hadžibajrić, koji je kao nezavisni kandidat izabran za načelnika Općine Stari Grad u Sarajevu, bio je pune 23 godine član SDA. Danas kaže: “SDA vodi dezorijentirana grupa moćnika”.
Pobunjena četvorka zahtijeva promjenu stranačke politike, ali nije jasno šta se pod tim konkretno podrazumijeva. “Mi nastavljamo provoditi politiku koju je trasirao rahmetli Alija Izetbegović, a njegova platforma bila je samo jedna riječ – Bosna i Hercegovina. Tu platformu nastavio je i rahmetli Sulejman Tihić svojom poznatom rečenicom: Korak po korak, ali uvijek naprijed”, objašnjava stavove četvorke Sadik Ahmetović. Ovo zvuči prilično maglovito. Pozivanje na Alijin autoritet svakom funkcioneru SDA dođe kao sigurna samozaštita od zlih jezika”. Gubi se iz vida da je politika Alije Izetbegovića bila proizvod njegovog intelektualnog i religijskog habitusa, manje ili više primjerena okolnostima koje su ga snašle, ali ona pripada vremenu potpuno drugačijem od ovog današnjeg. Niko ne može da kaže šta bi Alija konkretno učinio u nekoj od aktuelnih političkih kriza u Bosni i Hercegovini. Sigurno je samo to da on, za razliku od svojih nasljednika, ne bi bio tako brz na jeziku, niti bi stvari prelamao preko koljena. Nakon odlaska Sulejmana Tihića, Bakir Izetbegović izjavljuje u Tešnju da SDA treba da se vrati svojim izvornim idejama. Ali, šta to zapravo znači? Njenu radikalizaciju ili nešto drugo?
Možda jedan najnoviji politički gaf pruža odgovor na to pitanje – osnovna škola u Dobroševićima nedavno je dobila ime Mustafe Busuladžića, koji je 1945. osuđen i strijeljan kao ratni zločinac. Da li SDA, jer bez nje ovo ne bi moglo biti učinjeno, time šalje poruku koje vrijednosti ona želi preferirati u bošnjačkoj kulturi sjećanja?
Bošnjački narod, kao najbrojniji u Bosni i Hercegovini, i SDA kao njegova vodeća politička partija najodgovorniji su za sudbinu zemlje. To je aksiomatska činjenica. Niko od ljudi iz bošnjačkog političkog i intelektualnog establišmenta ne poriče ovu tezu. Nažalost, između deklarativnog prihvatanja takve odgovornosti i konkretne politike koja bi trebala da je slijedi postoji veliki jaz. Da je Milorad Dodik remetilački faktor broj jedan u procesu konsolidacije zemlje, oko toga smo se složili hiljadu puta, ali ne stoji Izetbegovićeva teza da je Republika Srpska veća prijetnja Bosni i Hercegovini nego terorizam!? Takvim i sličnim izjavama Bakir Izetbegović postaje Dodikov najkorisniji politički protivnik. Kao član Predsjedništva BiH, on se uspio posvađati i sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem i hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, a u zahlađenim je odnosima i sa svojim koalicionim partnerom Fahrudinom Radončićem.
Bakiru Izetbegoviću su političke karte date smrću njegovog karizmatičnog oca, ali ih on često troši na pogrešan način. A drugim, savremenijim kartama, ne umije da se služi.
Gojko Berić
Oslobođenje
