Kolumne

Ukrajina – tragičan gubitak nade

MASHA GESSEN

„Slušaš li Putina?“ Neočekivana poruka od prijateljice iz Moskve stigla je u ponedeljak, negde oko 20. minuta govora ruskog predsednika, u kom će on obznaniti priznanje dve istočne oblasti Ukrajine kao nezavisne države i praktično izložiti svoje razloge za lansiranje nove vojne ofanzive protiv ove zemlje. Da, slušala sam ga; u tom trenutku, Putin je rekao da Ukrajina nema istoriju legitimne državnosti. Kad je govor završen, prijateljica je na Fejsbuku napisala: „Ne mogu da dišem“.

Pre 54 godine sovjetska disidentkinja Larisa Bogoraz je napisala: „Postaje nemoguće živeti i disati“. Spremala se za očajnički protest: osmoro ljudi je izašlo na Crveni trg sa transparentima da osude sovjetsku invaziju na Čehoslovačku. Uvek sam ovu Larisinu belešku razumela kao izraz stida – bespomoćnog, nemog stida građanke koja ne može ništa da uradi da zaustavi agresiju svoje države. Ali u ponedeljak sam shvatila da te reči izražavaju još nešto, nešto što moja prijateljica u Rusiji oseća pored stida: tragediju koja je smrt nade.

Za neke sovjetske intelektualce, Čehoslovačka 1968. predstavljala je mogućnost drugačije budućnosti. Tog proleća pokazalo se da je Čehoslovačka deo šireg sveta, uprkos tome što pripada sovjetskom bloku. Rukovodstvo komunističke partije Čehoslovačke pokrenulo je reforme. Izgledalo je da bi, posle terora i Hitlera i Staljina, ipak moglo biti slobode govora, slobode okupljanja, slobodne razmene ideja u medijima, pa čak možda i izbora u istočnoj i centralnoj Evropi, a da se sve te promene mogu ostvariti mirno. Čehoslovaci su to zvali „socijalizam sa ljudskim licem“.

U avgustu 1968. sovjetski tenkovi su zaustavili Praško proleće u Čehoslovačkoj i slomili nadu širom sovjetskog bloka. Ništa ne sme da odstupa. Postalo je nemoguće živeti i disati. Tada je osmoro moskovskih poznanika, bez mnogo diskusije i koordinacije, izašlo na Crveni trg i razvilo plakate na kojima je pisalo „Za našu i vašu slobodu“ i „Dalje ruke od Čehoslovačke“. Svi su uhapšeni, a sedmoro je osuđeno na zatvorske kazne, psihijatrijsko lečenje i kućni pritvor.

Ukrajina odavno uliva nadu maloj manjini Rusa. To je zemlja koja sa Rusijom deli zajedničku istoriju tiranije i terora. Izgubila je gotovo 4 miliona ljudi u namerno izazvanoj gladi 1931-34, i još nebrojeno mnogo kroz druge oblike staljinističkog terora. Između 5 i 7 miliona Ukrajinaca umrlo je za vreme Drugog svetskog rata i nacističke okupacije 1941-44, što uključuje i milion i po Jevreja ubijenih tokom takozvanog holokausta streljanjem. Baš kao i u Rusiji, nije bilo preživele porodice koja na neki način nije bila pogođena užasima i staljinizma i nacizma.

Posle propasti Sovjetskog Saveza 1991. i Rusija i Ukrajina nastojale su da stvore nove identitete. Oba društva bila su pogođena siromaštvom, korupcijom i rastućom nejednakošću. Oba su imala lidere spremne da lažiraju izbore kako bi ostali na vlasti. Ali 2004. Ukrajinci su ustali protiv nameštenih izbora i nedeljama kampovali na Majdanu, kijevskom Trgu nezavisnosti. Najviši sud u zemlji naredio je ponavljanje glasanja. Devet godina kasnije, kada je predsednik prodao zemlju Rusiji i poništio dogovor o pristupanju Evropskoj uniji u zamenu za 15 milijardi ruskih zajmova – Ukrajinci različitih političkih uverenja ponovo su izašli na Majdan. Stajali su tamo danonoćno, po ledenoj zimi. Ostali su i kad je vlast pucala u njih. Preko 100 ljudi je izgubilo život pre nego što je korumpirani predsednik pobegao u Rusiju. Spremnost da se umre za slobodu postala je deo ne samo ukrajinske mitologije, već proživljenog iskustva.

Mnogi Rusi – i većina koja podržava Putina i manjina koja mu se protivi – pratili su ukrajinske revolucije kao da posmatraju odraz budućnosti same Rusije. Kremlj se još više uplašio protesta i još žešće udario na svoje protivnike. Neki iz opozicije su verovali da će, ako Ukrajinci osvoje slobodu, Rusi biti sledeći. To je bila ta nada, osećaj da naša istorija ne mora biti naša sudbina. Možda ipak budemo dovoljno hrabri i odlučni da osvojimo svoju slobodu.

U ponedeljak Putin je napao taj osećaj nade tokom svog jednočasovnog bulažnjenja. U ulozi istoričara amatera, koju je već igrao proteklih godina, Putin je rekao da je ruska država nedeljiva i da su principi na osnovu kojih je bivša sovjetska republika stekla nezavisnost 1991. bili nelegitimni. Praktično je proglasio kraj post-hladnoratovskog poretka, da je istorija sudbina i da Ukrajina nikad neće pobeći od Rusije.

Hana Arent je primetila da totalitarni režimi proglašavaju izmišljene zakone istorije i onda ih sprovode u praksi. U utorak je Putin od svog marionetskog parlamenta tražio ovlašćenje za korišćenje sile u inostranstvu. Njegov cilj je jasan: u svom govoru označio je ukrajinsku vladu kao radikalnu grupu koja sprovode volju svojih američkih gospodara. Kao samoproglašeni uterivač zakona istorije, Putin je stvarao uslove da iz Ukrajine ukloni postojeću i instalira vladu koja bi po njegovoj zamisli sprovodila volju Kremlja.

Putin očekuje uspeh jer je u stanju da savlada Ukrajinu vojnom silom i zato što zna da je pretnja silom delotvorna protiv nenaoružane opozicije. Putinov glavni protivnik, Aleksej Navaljni, nalazi se u zatvoru; vođe njegovog pokreta su iza rešetaka ili u egzilu. Broj nezavisnih novinara u Rusiji već je zanemarljiv, dok mnogi od njih takođe rade iz egzila, za malu publiku, jer država blokira pristup mnogim takvim sajtovima, dok druge označava kao strane agente. Putinovo zveckanje oružjem protiv Ukrajine izazvalo je malo protesta – manje od onih protiv aneksije Krima pre 8 godina. U nedelju je šestoro ljudi privedeno zbog protesta na Puškinovom trgu u centru Moskve. Jedna od njih držala je plakat na koma je pisalo „Dalje ruke od Ukrajine“. Drugi je bio 80-ogodišnji bivši sovjetski disident.

Putin ne može da zamisli razmere i vrste otpora koje bi mogle da ga dočekaju u Ukrajini. To su ljudi koji su bili na smrt rešeni da stoje na Majdanu, koji su se 2014. digli na oružje da odbrane Ukrajinu od ruskog napada. Neopremljeni i neobučeni, u rat su ušli dobrovoljci iz svih oblasti života. Drugi su se masovno organizovali u višegodišnjem prikupljanju opreme i potrepština za borce i one koji stradaju pod okupacijom na istoku. Kad se Putin suoči sa ukrajinskim otporom, odgovoriće na jedini način koji poznaje: razornom silom. Gubici života biće strašni. Pred tim prizorima biće nemoguće živeti i disati.

The New Yorker, 23.02.2022.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close