Čedo Jovanović otkrio detalje o svom bh. porijeklu, ali i dilemu

Prvi čovjek Liberalno-demokratske partije i omiljeni srbijanski političar u federalnom dijelu BiH, Čedo Jovanović po prvi put otvoreno govori o svom privatnom životu za jedan bh. medij. Između ostalog, za magazin Azra otkrio je i detalje o svom bh. porijeklu
Izvor: Magazin Azra/ Razgovarala: Amela Keserović
U decembru prošle godine, prema podacima Facebooka, Vi ste bili najpopularnija politička ličnost u BiH. Popularniji od Vas je bio još jedino Edin Džeko iz druge kategorije. Znači li Vam išta ovaj podatak?

 

Strašno me obavezuje, mada i bez njega ja ne bih imao dilemu u vezi s Bosnom. Ne mislim da bh. građani očekuju da ja njima pomognem, ali se oni na neki način identifikuju sa mnom, znači im sve to što ja mislim. To je jedan potpuno nevjerovatna situacija, kada bi se organizovali izbori, i kada bi se glasalo kao na Evroviziji, da ne može samo da glasa ovaj što je tvoj, ja bih bez problema pobijedio. Za mene bi glasali Slovenci, Hrvati, cijela Bosna, Kosovo, Crna Gora, Makedonija.

 

I gdje god se pojavim kažu mi: “Zašto nisi kod nas? Daj da napravimo neku stranku”. Moj problem sa Srbijom je u tome što bih ja da je promijenim. Mislim da mene ljudi izvan Srbije doživljavaju kao nekog ko bi da ih sačuva od, između ostalog, i te Srbije koja odbija da se mijenja.

 

Međutim, da živim negdje drugdje, u Bosni naprimjer, ne znam koliko bi neko razumio moje ekonomske ideje, koliko bi, naprimjer, jedna islamska zajednica razumjela moje stavove u vezi s paradom ponosa, koje ja otvoreno iznosim u Beogradu. Ta bliskost i to razumijevanja je proisteklo iz mog stava prema stradanju Bošnjaka u Bosni. Znam za taj Facebookov podatak koji spominjete, mene ta činjenica jako obavezuje i nikad nisam pomislio da takvo nešto smijem da zanemarim.

 

U kojem korijenu je Vaše porijeklo bosansko?

 

Moja majka je iz Bosanske Dubice. Ona je, zapravo, porijekom iz Boke. Naime, bila su trojica braće, jedan je bio trgovac, drugi moreplovac, kapetan, a treći mladi sveštenik. Iz nekog razloga sva tri brata su morala da odu iz Boke. Ko zna šta je tu bilo, to se dešavalo u 19. vijeku. Moreplovac je otplovio, trgovac je otišao, nikad se nije vratio i sveštenik isto tako. Vijeme je prolazilo…

 

Sjećam se jedne anegdote, igrao sam vaterpolo i jedne godine sam bio na pripremama u Risnu, malom mjestu u Bokokotorskom zalivu, ručao sam na terasi hotela s majkom, koja je došla da me obiđe, i prišao nam je čovjek. Izvinio se i pitao majku ko je ona. Rekla mu je svoje ime i prezime. Kroz priču se ispostavilo da je njegovo prezime Mršić, kao što je Mršić djevojačko prezime moje majke. I on joj kaže: „Pa, vi tako ličite na moju sestru”. Na kraju smo saznali da je on potomak onog kapetana koji se vratio u Boku.

 

Generacijama su tragali za potomcima. Veljko Mršić, kapiten Hrvatske reprezentacije u košarci, ta je linija, znači Hrvat 100 posto, ovaj Crnogorac 100 posto, ovi treći Srbi iz Bosne 100 posto. Rasijani smo po cijelom tom prostoru, ali moja majka je iz Potkozarja, a ja nosim ime po njenom najboljem prijatelju Čedomiru, koji je isto dijete iz Potkozarja.

 

Jesu li Vam oba roditelja živa. Čime su se bavili?

 

– Otac je završio arhitekturu i ekonomiju, umro je prošle godine. Majka je završila ekonomiju. Živi u Beogradu.

 

Ko Vam je bio veći autoritet tokom odrastanja, majka ili otac?

 

U njima sam imao super prijatelje, drugare, ali nikakvu vrstu autoriteta koji bi mogao da se pretpostavi u odnosu djeteta i roditelja. Moj jedini korektivni faktor nisu bili autoriteti, već opet neki lični osjećaj poštovanja vrijednosti koji je, naravno, proistekao iz vaspitanja i atmosfere u kojoj sam živio. Ko je mene mogao u bilo čemu, bilo kada da sputava ili da usmjerava? Meni roditelji nikada nisu rekli: „Ne, nemoj”. Koliko god da sam bio svojeglav i vrlo ekstreman, a politika je samo jedan dio te priče, oni nikada nisu pomislili da takvo nešto treba da mi kažu.

 

Ja se spakujem i prije dvije godine odem u Pakistan, tri nedjelje poslije mene je otišla još jedna ekspedicija koju su presreli talibani, od njih 12, talibani su ubili njih deset, tako što su ih svezali žicom i ispucali im metak u glavu. Kada gledam te snimke, shvatam da smo i mi u svakom trenutku bili u gotovo identičnoj situaciji kao i ljudi koji su nastradali.

 

U Beogradu sam ostavio četvero djece, supruga ni roditelji mi nikada nisu ni pomislili da kažu: „Hej, nemoj da ideš”. Oni su me razumjeli i možda jedna vrsta stabilnosti koju imam proizlazi iz te velike podrške koju mi oni pružaju.

 

Kompletan intervju sa Čedomirom Jovanovićem možete čitati OVDJE.