Mi imamo jedno historijsko i egzistencijalno iskustvo koje potvrđuje da se možemo osloniti samo na sebe i svoje kapacitete. Naše najjače oružje su uvijek bili ljudi i njihova svestranost, hrabrost i vjera da kao sinovi ove države imamo pravo na svoj mir, državotvornost i suverenitet.
Razgovarao: Sead Numanović
Ismet Fatih Čančar je renomirani analitičar bosanskohercegovačkih, regionalnih i globalnih kretanja na ne samo političkoj, ali ipak primarno političkoj sceni.
U vremenima kada sve može biti političko pitanje par excellence, Čančar se pokazuje kao dobar poznavalac brojnih pitanja.
U intervjuu za politicki.ba on analizira i neka globalna energetska pitanja i njihov utjecaj na političku scenu svijeta, Evrope, ali i malene Bosne i Hercegovine. Iskustvo koje je stekao tokom izučavanja energetske sigurnosti za svojmagisterij u Londonu čini ga kredibilnim sagovornikom i na ovu temu.
Sjeverni tok 2
Ovog ljeta SAD i Njemačka postigle su dogovor o plinovodu Sjeverni tok 2. Kakvim vidite i ocjenjujete ono što je, kao dogovor Vašingtona i Berlina, objavljeno?
– Uprkos velikom negodovanju, kako istočnih država EU, pa tako i velikog broja zapadnih, SAD i Njemačka su krajem jula došli do dogovora oko kontraverznog Sjevernog toka 2. Sam dogovor je ocijenjen kao jeftin trošak njemačkoj vladi da napokon dovrši posljedne kilometre gasovoda koji je do ove godine bio pod sankcijama SAD, a koje je Biden uklonio sa ciljem popravljanja odnosa sa Evropom, a posebno Njemačkom.
Prema dogovoru, na globalnom nivou, a uz pomoć “US-EU High Level Dialogue”, Sjedinjene Države i EU će odgovoriti na moguću rusku agresiju kroz nove alate i mehanizme, a Njemačka se obavezuje da će djelovati na nacionalnom nivou (uključujući i sankcije) ukoliko Rusija bude koristila gasovod kao energetsko oružje sa ciljem destabilizacije Ukraine.
Uspostavlja se i novo američko-njemačko partnerstvo u oblasti klimatskih promjena i energije koja će imati zadatak smanjiti ovisnost o ruskoj energiji te ubrzati tranziciju ka obnovljivim (zelenim) izvorima u srednjoj i istočnoj Evropi.
Da bi pomogli Kijevu u toj tranziciji, osnovali su i takozvani “Zeleni fond” u kojem će Berlin izdvojiti početnih 175 miliona dolara, sa ciljem stvaranja (najmanje) dodatnih milijardu dolara. Ukrajina će od Njemačke dobiti i 70 miliona dolara kroz podršku bilateralnih energetskih projekata.
Pored toga dogovereno je imenovanje specijalnog izaslanika koji će voditi pregovore produživanja rusko-ukrajinskog sporazuma o tranzitu plina do 2034. godine, a Njemačka se obavezala da će uz to pokrenuti proces cyber-zaštite ukrajinske kritične enegertske infrastrukture.
Dogovor u ovom obliku ima posljedice po istočni blok zemalja EU. Pored političke, vojne i energetske prijetnje koja je sada povećana ruskim potencijalom za destabilizacijom sigurnosne situacije u Evropi, ovakav dogovor komercijalno ugrožava Ukrajinu. Država koja je služila kao kontinentalni branik protiv ruskog gasnog monopola, izgradnjom Sjevernog toka 2 će izgubiti skoro tri milijarde dolara tranzitnog prihoda na godišnjem nivou.
Tako je Njemačka, uz svesrdni blagoslov SAD, za nepunih 250 miliona dolara uspjela obezvrijediti Ukrajinu koja se grčevito borila sa ruskim energetskim oružjem, a sebi obezbjedila nastavak i unaprijeđenje komercijalnih veza sa Moskvom.
Koliko novi plinovod i dogovor koji je postignut s njim u vezi pomaže ili odmaže energetskoj sigurnosti Evrope? Je li njim Stari kontinent pod još većom energetskom ovisnošću od Rusije ili ipak nije?
– Sjeverni tok 2 je ogroman projekat, težak 10 milijardi dolara. Gasovod dužine 1.100 km praktično udvostručuje kapacitet isporuke gasa sa 55 na 110 milijardi kubika (bcm). Samim tim, po završetku izgradnje, Njemačka će postati najveći distrubuter ruskog gasa u Evropi. Ovim je Stari kontinent po defaultu u većoj energetskoj ovisnosti od Rusije nego ranije.
Međutim, da bi razumijeli posljedice po kolektivnu energetsku sigurnost Evrope moramo prije svega uvažiti historijske odnose između dvije države, Njemačke i Rusije. Objektivno je zapitati se, zašto? Kao neupitni lider EU, uprkos usvojenim rezolucijama u parlamentu EU koje zahtjevaju obustavu izgradnje Sjevernog toka 2, Njemačka revnosno brani ovaj projekat kao čisto komercijalan, ignorirajući kritike drugih članica EU-a koje sa pravom brinu o svojoj sigurnosti.
Odgovor možemo pronaći u političkim odnosima još iz doba Hladnog rata, gdje ideja Ostpolitik simbolizira Willy Brandtovu politiku kooperativnog odnosa Zapadne Njemačke prema Sovjetskom Savezu. Ovo se posebno ogledalo kroz energetsku saradnju, izgradnju gasovoda i trgovinu gasom. Tako je npr. već 1969. godine u Beču dogovorena izgradnja 2000 km dugog gasovoda između dvije obale. Do 1972. godine, Njemačka je postala najveći trgovinski partner SSSR-u. Iako kritizirani od ostatka zapadnih sila, odnos Zapadne Njemačke već tada je pokazao da je trgovina imala veći značaj od političkih sukoba, a trgovina energijom postala je strateška politika, korisna i za njemački narod, i za mir sa Sovjetskim Savezom.
Moderna teorija političke ekonomije je pitanje energetskog odnosa dvije strane uspjela objasniti i kroz amalgamaciju ideologija historijskih blokova elita, sa jedne strane Njemačke kapitalističke klase, sa druge – Oligarhije. Obje su bile spremne da iskoriste historijsko naslijeđe Ostpolika ispunjeno opsežnim ekonomskim vezama. Zato nas ne iznenađuje uloga bivšeg Kancelara Gerhada Schrödera čije je učešće bilo ključno za izgradnju Sjevernog toka.
Tako je i Sjeverni tok 2 ustvari nastavak tog historijskog odnosa. On je istovremeno i nepovratno postao simbol rusko-njemačkog prijateljstva, ali i evropske podjele. Dogovorom Bidena i Merkel ohrabruje se Kremlj, a države Baltika, Ukrajina i Poljska postaju slabije. Američki saveznici širom svijeta će pamtiti moć energetskog oružja kao izravnu prijetnju vlastitim sigurnosnim interesima.
Zbog toga sam mišljenja da će Sjeverni tok 2 u skorijoj i dugoročnoj budućnosti nastaviti biti destabilizator evropske energetske sigurnosti. Osim toga, postaje dio problema između zapadnog i istočnog bloka EU, zbog kojeg će unutrašnji razdor biti još izraženiji u međusobnim odnosima zemalja članica.
Refleksije na Bosnu i Hercegovinu
Da li se i u kojoj mjeri i na koji način dogovor o Sjevernom toku 2 odražava na Bosnu i Hercegovinu?
– Dogovor Sjevernog toka 2 nema direktnih posljedica za Bosnu i Hercegovinu, ali mi u tragovima možemo vidjeti posljedice energetskog oružja Rusije i u našoj državi. Već ranije sam pisao o Gazpromovoj promjeni snabdjevanja gasom BiH kroz novoizgrađeni Turski tok. Budući da novi gasovod i interkonekcija koriste drugačiju rutu snabdjevanja, naš nacionalni distributer nema kontrolne tačke za dotok plina u zemlji. Kompanije koje vrše snabdjevanje u BiH su ili u potpunosti ili većinski u rukama Srbije.
Budući da smo mi jedno malo tržište, ruski gas kao energetsko oružje neće imati težih komercijalnih posljedica po nas. Međutim, u kombinaciji nacionalnog i anti-zapadnog sentimenta, energetsko oružje se može geopolitizirati radi postizanja strateških ciljeva. To otvara prostor Moskvi da nastavi miniranje Evroatlantskog puta BiH kroz upotrebu energetskog oružja, dodatno uključi ruske kompanije u razvoj gasne infrastrukture, te inheretno poveća našu ovisnost. Za rezultat imamo geopolitički okvir koji prirodom djelovanja stvara i druge privatne interese koji produbljuju ekonomsku infiltraciju Moskve i povećava političku korupciju u zemlji.
U nekim od prvih reakcija, ističe se i stav da je “Zapad prodao Ukrajinu Rusiji”. Stoji li ta ocjena?
– Smatram da će političke posljedice dogovora SAD i Njemačke uveliko prevazići komercijalne benefite gasovoda iz nekoliko razloga. Prije svega, dogovor predstavlja ozbiljan udarac na odnose SAD-Ukrajina, gdje je Zelenskiy očekivao veću podršku Bidena u borbi protiv ruske agresije. Osim toga, Biden će se suočiti i sa ujedinjenom opozicijom u Kongresu, koja je do sada čvrsto podržavala nastavak sankcija prema Sjevernom toku 2 i kompanijama uključenim u njegovu izgradnju.
Sa druge strane, Bijela kuća je svoj fokus i prioritet djelovanja prebacila na Kinu, koju smatra najvećom prijetnjom SAD i liberalnom svjetskom poretku. Stabiliziranje odnosa sa Rusijom olakšava zadatak prema Kini, pa je tako Ukrajina postala kolateralna šteta.
Dogovor šalje i simboličku poruku ka istočnom bloku EU, koji će sada odgovore tražiti na drugim meridijanima. Svjesni činjenice da ne mogu u potpunosti vjerovati zapadnim susjedima, jedno od posljedica će biti i strateško partnerstvo između Poljske i Kine. Politička osovina između Rusije i Njemačke je takva da Poljsku ostavlja nezaštićenom, a Kinu predstavlja kao jedinu preostalu sigurnosnu opciju. Ostatak bloka, Baltičke države posebno, će pratiti ovakav razvoj.
Treba razumijeti da potpuno zaustavljanje Sjevernok toka 2 nije bilo realno. Gasovodu je falilo nekoliko desetaka kilometara do potpune izgradnje. Ali SAD su mogle i morale rezolutnije pregovarati sa Njemačkom u ime saveznika (poput Ukrajine) koji će podnijeti najveće gubitke iz ovog dogovora. Činjenica da je zalaganje tog tipa izostalo puno govori o odnosu zapada prema ranjivom istoku EU.
Koliko je dogovor Berlina i Vašingtona indikator odnosa unutar Zapada, ali i ukupnog odnosa Zapada i Rusije? Ispada da je Putin jači od svih zapadnih lidera, ali i američkih zakona koji predviđaju obavezu sankcija u ovakvim slučajevima?
– Bidenov potez je pokušaj da na jedan način stvori alijansu zapadnih sila koji će se moći zajedno suprostaviti prijetnjama demokratskom liberalnom poretku, prije svega od Kine, ali i Rusije.
Međutim, odnosi između zapada i Rusije su veoma slojeviti. Rusku vanjsku politiku, kroz historiju, obilježava konstantna imperijalna moć kao identitet (derzhavnost). Ona ima ambiciju biti značajnim dijelom svjetskog poretka, i afirmirati se kao globalna sila. Putin u tome nije suzdržan. Nadograđujući naslijeđe svoje imperijalne prošlosti, ova bitka identita je sve prisutnija u međusobnim odnosima.
Ako analiziramo svjetske događaje u posljednih nekoliko godina, možemo identificirati niz neuspjeha u zapadnoj politici koji su rezultirali jačanjem kremaljske strategije učvršćivanja i povratka na svjetsku scenu moći. Događaji u Siriji, Iranu, Libiji, Ukrajini, Bjelorusiji, zapadnom Balkanu su dokaz tome. U tom periodu, Rusija je uspjela efikasno izbjeći sve zamke i sankcije koje je zapadna politika proizvodila. Putinova istrajnost u posvećenosti interesima Rusije i vjernost partnerima u vremenima dubokih kriza donijela mu je pobjede. Na drugoj strani, kratkovidost zapada i nevjerodostojnost partnerstva nije mogla dati priželjkivane rezultate.
Tokom mandata Trumpa, američko liderstvo je oslabljeno u svijetu. Najevidentnije je to bilo u odnosima sa Evropom. Taj demokratski blok savezništva i kolektivne sigurnosti urušen je kroz konstantno podrivanje osnovnih načela multilateralizma, nepoštivanje ljudskih prava i ohrabrljivanja autokrata i nacionalističkih pokreta. Sve je to išlo na ruku Rusiji.
Biden pokušava ispraviti te urušene odnose, izgraditi novi front jedinstva, te je Berlin u tome očigledno prva adresa na Starom kontinentu.
.jpg)
S druge strane, dogovor Bidena i Merkel tumači se i kao veliki iskorak unutar Zapada na zbijanju redova i jačanju osovine Vašington – Berlin (Brisel). Stoji li ta tvrdnja?
– Cijenim da ne stoji. Barem ne u dijelu koji se tiče kompletnog zapada. Biden i administracija vjeruju, pogrešno po mom mišljenju, da mogu kooptirati Njemačku u svoju strategiju obuzdavanja Kine. Sam Sjeverni tok 2 će po svom djelovanju unijeti mir u odnosima Vašington-Berlin, ali će proizvesti još veći jaz između drugih EU članica i Vašingtona i Berlina.
Za Kinu, koja je davno prestala biti regionalna, a već posjeduje kvalitet i karakteristike globalne sile, osovina Biden-Merkel neće biti dovoljno jaka prepreka. Sveobuhvatna taktika protiv Kine, ukoliko je to cilj, jeste ona gdje SAD mogu okupiti sve, ili barem veliku većinu usklađenih demokratskih nacija u obuzdavanju prožimajućeg kineskog utjecaja. Uloga Njemačke u tome je neosporna, zbog čega je Biden i odustao od Sjevernog toka 2. No biti će mnogo teže uvjeriti druge zemlje da se pridruže tom planu kada je kredibilitet i Vašingtona i Berlina pod upitnikom.
Odlaskom Merkel, lice njemačkog korporativizma se neće promijeniti. Ko god bude naslijedio kancelarku, bio to Laschet ili Scholz, merkantilistička ideologija izvozno orijentirane privrede će nastaviti dominirati na unutrašnjem i vanjskom planu. Kina će na to biti spremna.
Balkan je vječna žrtva moćnika
A stoji li pretpostavka da je dogovorom o Sjevernom toku 2 izvršena raspodjela interesnih sfera – Ukrajina je ruska interesna zona, zapadni Balkan – zapadna?
– Pretpostavka takvog karaktera davno prethodi dogovor o Sjevernom toku 2.
Geopolitika pluralizma nakon Hladnog rata otvorila je vrata nastanku velikog broja novih država na prostoru Centralne Azije koje su težile da uspostave svoj nacionalni suverenitet, odvojeno od Sovjetskog saveza.
Sa druge strane, Rusija, kao nasljednik Sovjetskog saveza, nikad nije u potpunosti prihvatila nezavisnu egzistenciju Ukrajine, njenih granica i njen samostalni nacionalni identitet. Posmatrajući širu sliku, postulat “Near Abroad” (najbliže inostranstvo) se može tumačiti kao moderni koncept sovjetskog hegemonizma – rekonstrukcija imperijaličkog okvira koji za cilj ima Moskvu kao centar za donošenje odluka, u geopolitičkom prostoru koji je nekad činio Sovjetski savez. Samim tim, proces obnove te imperije bez Ukrajine je nezamisliv. Bez nje Rusija ostaje mnogo više “azijazirana”, nego “evroazijazirana”. Tako danas uviđamo postimperijalnu realnost kroz ruski dvogled: spriječiti nove države da gravitiraju ka velikim rivalima, te uz to zaustaviti bilo kakvu vrstu euroazijske regionalne kooperacije na koju će utjecati američka geopolitička moć.
Zapadni Balkan je “globalni Balkan”. To je prostor konstatne nestabilnosti kojeg odlikuje posredovanje moćnih centara, od kojih svaki za cilj ima uspostavljanje svoje hegemonističke dominacije nad regionom. Tako zapadni Balkan, dijelom zbog svog položaja, a dijelom zbog bogate historije borbe između istoka i zapada, postaje geopolitički prostor od značajne važnosti za obje strane.
Novoimenovani visoki predstavnik Christian Schmidt u svim svojim dosadašnjim javnim istupima stalno ističe sve snažnije veze Berlina i Vašingtona i jedinstvo Zapada kada je Bosna i Hercegovina i zapadni Balkan u pitanju. Vidite li Vi to? Ako vidite, kako se to manifestira?
– Uvijek je bitno imati podršku sa obje strane Atlantika, i uloga SAD trebala bi podrazumijevati okupljanje drugih evropskih država koji će koordinirano nastupati prema BiH. To je između ostalog i najveći izazov Vašingtona, sposobnost uigravanja svih relevantnih faktora na tom putu. Jednom se to ovdje već dogodilo prilikom vojne intervencije Atlantskog saveza pod američkim vodstvom neposredno pred Dejton. Mi smo svjedoci da je “Strukturalni dijalog” u BiH vođen od strane EU pokazao sve svoje nedostatke u prošloj deceniji, budući da je proizveo vrlo malo konrektnih rezultata ka EU integracijama.
Prošlosedmični događaji nas ne mogu ohrabriti u ovom pogledu. Neki od komentara visokog predstavnika ostavljaju gorak okus u ustima svih onih koji su donekle priželjkivali jedan novi pokret ka stabiliziranju odnosa i situacije u državi.
U tome je važno napomenti da je argument “legitimnog predstavljanja”, koji puni dnevne naslovnice, apokrifan. Kao takav on je protivan svim presudama Evropskog suda za ljudska prava, i suprotan je osnovnim načelima demokratskih normi, pravde i vrijednosti. Takvom mogućom odlukom OHR-a bi de facto legitimizirao nove podjele države kroz jedan diskriminatorni sistem i aparthejd. Do daljnjeg bi zaustavio i tranziciju BiH ka potpunoj demokratiji, ostvarivanju modela građanski orijetiranog društva, i ustava koji bi to pratio.
Neosporno je da je Njemačka uloga u BiH bila dio nekih pozitivnih pomaka koje smo napravili u post-Dejtonskom periodu. Međutim, ovakvi potezi bi kompromitirali kredibilitet njemačke politike koja je puno uložila u procese pomirenja i napretka. Vjerujem da će njemačka intelektualna i politička javnost ubrzo postaviti pitanje kako je kancelarka Merkel mogla sebi dozvoliti da završetak političke karijere obilježi na teritoriji zemlje koja negira genocid, i koja skriva i glorificira ratne zločince.
Bosanska javnost, i intelektualna i politička, hoće još uvijek vjerovati da su nedavno izrečeni stavovi visokog predstavnika rezultat neobaviještenosti, neznanja i nesnalaženja. Zbog toga je reakcija na takve stavove još uvijek jako blaga. Vjerujem da će visoki predstavnik moći razumijeti moguće posljedice takvih odluka, da će početi raditi na deblokadi institucija BiH, a da će kroz vrijeme u našoj državi imati konstruktivnu ulogu u razrješavanju najzamršenijih pitanja u BiH.
Nakon iskustva i s Sjevernim tokom 2, koliko se možemo, smijemo i trebamo oslanjati (samo) na EU?
– Mi imamo jedno historijsko i egzistencijalno iskustvo koje potvrđuje da se možemo osloniti samo na sebe i svoje kapacitete. Naše najjače oružje su uvijek bili ljudi i njihova svestranost, hrabrost i vjera da kao sinovi ove države imamo pravo na svoj mir, državotvornost i suverenitet. Ova zemlja je dovoljno široka i pitoma za sve one koji istinski žele graditi njen prosperitet i napredak.
Često se pokušava izjednačiti kriterij i argument da smo svi podjednako odgovorni zbog prošlosti, ali i trenutnih blokada. Takve premise su netačne.
Bosna i Hercegovina nije nikad proizvodila krize, uvijek su iste uvezene nama. Iznimno je bitno nastaviti jačati ljude i njihove kapacitete, obogatiti pojam nacije i državnosti, i djelovati mudro i staloženo pred rastućim prijetnjama. Zato je nevjerovatno i neoprostivno da patriotski leadership ove zemlje neće ili ne umije da umreži i stavi u funkciju odbrane države stotine naših akademaca diljem svijeta koji su postali elita na najprestižnijim učilištima na svijetu. Zašto to ne urade sa prominentnim akademcima u Njemačkoj koji bi itekako mogli uticati na njemački politički odnos prema BiH? Korištenje bosanskih nacionalnih ljudskih resursa koji su razasuti širom svijeta podrazumijeva i razvijanje kolektivne sigurnosti, kako energetske, tako i sve ostale bez kojih se ne može očekivati stabilnost Bosne i Hercegovine, pa samim tim, stabilnost zapadnog Balkana.
Ovdje bih napravio digresiju i osvrnuo se na nedavne događaje u Crnoj Gori.
Dešavanja na Cetinju još jednom su potvrdile sve naše sumnje. Prije svega, svaki ustupak velikosrpskom nacionalizmu dovodi do trajnih kriza, paralizira društva i infiltrira otrovne ideje etnički čistih teritorija. U tome, SPC je instrument srpske iredentističke ideologije koja služi i kao alat ruskog geopolitičkog uticaja na destabilizaciju regiona. I ono najbitnije, bez NATO-a, Crna Gora bi danas bila okupirana država.
Iz toga treba izvući pouke.
Za Bosnu i Hercegovinu, egzestencijalni je imperativ postati NATO članica, a zatim raditi na putu EU integracija.
.jpg)
Dodikove blokade su sve skuplje i opasnije
Nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kojima se kriminalizira negiranje genocida i nagrađivanje ratnih zločinaca, tenzije su buknule. Čini se da će one biti kratkog daha i da će se BiH vratiti “normalnom stanju” stalne paralize. Koliko su reakcije, posebno Milorada Dodika, odraz: a) ozbiljnosti krize u BiH; b) dramatičnog stanja unutar vodstva bosanskih Srba čije brutalne reakcije na Inzkovu odluku manifestiraju neki mogući strah od nečega drugog negdje… Je li ovo početak kraja Milorada Dodika? Ili tek još jedan u nizu njegovih sve manje kontroliranih “performansa”?
– Niko ne zna koliko će period trenutne blokade trajati, ali što bude duže trajao, skuplje će nas koštati rješenje. To je nastavak ostvarenja ratnih ciljeva drugim sredstvima. Mišljenja sam da postoji jedno kolektivno potcjenjivanje Dodika i njegove politike, koji stvarno smatra da je period mirnog razlaza praktično otpočeo. Dijelom krivicu snosimo i mi. Zbog nedostatka adekvatnog (ne)odgovora, Dodik je posljednjih par godina iskoristio za pomjeranje praga prihvatljivog. Svaki put kad nismo odgovorili, on je dobio zamah za novu destabilizaciju.
Radikalizacija Dodikove ideologije kojom danas svjedočimo, a koja sadrži jasne obrise fašizma, je njegov prostor za repozicioniranje uveliko smanjila. U odsustvu alternative, a kao plagijat Miloševićeve politike, takva ideologija dehumanizacije je predodređena na nasilje. Srpski svet koji je postao centralno lice politike u Srbiji sversrdno podržava ovu ideologiju. Recepcija Bosne i Hercegovine u tom svijetu, srpskom političkom prostoru, jeste da je entitet RS – srpska država preko Drine, i da kao takva treba biti ili ujedinjena sa Srbijom, ili kapacitirana kao samostalna država. To je nepodijeljen stav srpske javnosti i main-stream medija. Ovaj stav nažalost ima podršku i određenih evropskih metropola, i ta želja za nastavak dehumanizacije bosanske države i politike muslimana kao nasljedno anti-demokratska, netolerantna i protivna „evropskim vrijednostima“ je nešto što će nas pratiti još dugo vremena.
Kada na to dodamo i razilaženje međunarodne zajednice u načinu pristupanja ovom problemu, u nedostatku istinske podrške koja je (često) samo deklerativnog karaktera, a koja je uspostavljena upravo radi sprječavanja ovakvih scenarija, onda treba računati na odsustvo bilo kakve međunarodne intervencije u slučaju novog sukoba.
Treba pomno pratiti šta će se dešavati u regionu, te biti spreman i na eskalaciju, makar to bilo i sa pro-bosanske strane.
Politicki.ba
