Budimo zajedno na putu ljubavi

Midhat Hajdarević 2020-05-14

Bono Vox počasni građanin Sarajeva

Miss Sarajeva

Vi kažete da rijeka
Pronalazi put prema moru
I kao rijeka
Ćete doći k meni
Izvan granica
I žedan zemljišta
Vi kažete da je kao rijeka
Kao rijeka
Ljubav će doći
Ljubav
A ja ne mogu moliti više
A ja se ne mogu nadati u ljubavi više
A ja ne mogu čekati na ljubav više

U2 – L. Pavarotti

O „Gospođici“ Ive Andrića

Svijet nas uvijek sudi po plodovima, a nikad po naporima i težnjama i zato će uvijek u čovjeku biti živa misao i želja za Bogom koji bi sve vidio, sve razumio i sve oprostio. I samo ona umjetnost koja sadrži ma nešto i u ma kom obliku od te težnje, ostaće, a sve će ostalo proći kao modni žurnal, napisao je negdje, Ivo Andrić. Možda se ova Andrićeva misao najlakše može naslutiti u njegovom romanu Gospođica, ali je ona prisutna i drugdje i nije loše ovo uvijek imati na umu i od ove njegove pametne i korisne misli uvijek polaziti.Na primjeru romana Gospođica se može raspravljati o nekoliko bitnih tema – neke od njih su problemi kruženja novca i povijesti. Sam roman Gospođica zahvata nekoliko decenija historijskog vremena, prije svega u Sarajevu, koje je bilo tada, kao i uvijek kroz stoljeća, veoma trusno, i u kojem je povijest vrila kao u kotlu. Kada iz današnje perspektive gledamo na to vrijeme, odnosno stotinu godina nakon događaja koji se opisuju u Andrićevom romanu Gospođica, kao bitan problem se nameće zapravo problem osmišljavanja koncepcije same historije. Čovjek svoju prošlost razumijeva linearno, kao neku liniju koja ima svoj početak i svoj kraj. Međutim, povijest se na ovoj planeti Zemlji odvija kroz ciklično kruženje. Sve se vraća na početak, samo jedan kružni žig na stablu drveta svjedoči o tome da je jedna godina prošla. Kada tako shvatamo povijest, kao vječito kruženje istih činjenica koji su zasnovani na vječitom kruženju, onda se Andrićev roman Gospođica nama predstavlja u novom svjetlu, odnosno on postaje nekako zlokobno aktuelan. Život u jednoj državi i jednom gradu je tako dobro predodređen za shvatanje povijesti kao jednog pravolinijskog toka, ostvarivanje društvenog života samo podupire takvo shvatanje povijesti. Međutim, kao što je ukupna priroda zasnovana na kruženju, tako je i čovjekov život jedno beskrajno kruženje. Tu dolazimo do druge teme koja je bitna za razumijevanje Andrićeve Gospođice. Također je riječ o kruženju, samo što se sada radi o kruženju novca u današnjoj civilizaciji, odnosno o značaju novca za društveni život. Andrić je na početku prošlog stoljeća na primjeru svoje Gospođice na tako maestralan način obradio problem kruženja novca u odnosu na tok povijesti. Baš kao i historija, i novac kružno kola našim društvima. Međutim, taj isti novac koji ima, moglo bi se reći, demonsko porijeklo, u stanju je da, ulazeći u ljudske odnose i postajući mjerilo ljudskih veza, iste te odnose između ljudi degeneriše, odnosno on je u stanju da degeneriše ukupno čovjekovo biće. O takvom jednom degenerisanom karakteru je pisao i Andrić u svojoj Gospođici, s tim da su svi ljudi pomalo ta Andrićeva Gospođica, jer naša su društva totalno ustrojena na monetarnom principu. Roman Gospođica se odvija u dva grada, u Sarajevu i Beogradu, i pored toga što je to priča o posebnom i individualnom životu jedne junakinje, to je i hronika povijesnih zbivanja u ta dva tako važna grada u ovom dijelu Evrope, preko kojih se svjetska istorija tako zlokobno lomi. Međutim, u pozadini se odvija prava egzistencija čovjeka, kao bića univerzuma, koji je dokaz da misli struje tom hladnom pustinjom vasione. Evo kako Andrić opisuje Sunce na nebu iznad Beograda: “Ona večernja rumen koja nad Beogradom, čini mi se, duže traje i jače žari nego nad drugim varošima, obasjava i njene prozore. Pri toj rumenoj poslednjoj svetlosti nevidljivog sunca može još lepo da se radi, samo kad se čovek primakne prozoru.” Međutim, tim stvarnim pokretačima mehanizama čovjekove egzistencije na planeti Zemlji Andrić se vraća samo usputno, njegov cilj je da opiše do detalja karakter čovjeka koji živi na ovim prostorima, jer on je ipak za nas nešto najstvarnije, nešto što se nas najviše tiče i što nam je na dohvat ruke. Problem novca je tako dobro i tako kompleksno obrazložen u Andrićevom romanu Gospđica,da je teško apstrahirati neki njegov segment, kako bi se o njemu nešto prozborilo. Evo kako Andrić govori o novcu na početku romana: “Nikad nije pravo razumela zašto ljudi prave toliku razliku između onog što je lepo i onog što nije, i šta je to što ih zanosi i opija da zbog toga što nazivaju lepotom gube zdravlje i troše novac, moćni, sveti, veliki novac koji je iznad svega i sa kojim se nikakva lepota ne može ni približno meriti.” Mi svi znamo da je novac jedna kapitalistička svetinja, i osnova na kojoj se zasniva današnja civilizacija. Međutim, bez obzira koliko je novac značajan za društveni život, on ne može pod svoje okrilje staviti sve činjenice čovjekovog života, pogotovo ne tu nepreglednu pustinju koja nas okružuje, a koja je za čovjeka i njegov demonski izum, koji se zove novac, nedodirljiva. Međutim, sve što je došlo u dodir sa čovjekovom rukom, sve što je iz te nepregledne svemirske pustinje uspio prevesti u svoj život, od religije pa nadalje, čovjek je tome odredio cijenu, i on je nešto što nema cijenu podvrgnuo logici kapitala. O tome uzgredno govori i Andrić: “Jer, i najveće pustinje imaju svoje proleće, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.” Sam Andrićev roman Gospođica zahvata vrlo bitna povijesna dešavanja u Europi i Svijetu, koja su se prelamala na ovim prostorima, pa tako i na jednoj maloj varoši kakvo je Sarajevo, gdje je Gospođica živjela. Andrić Sarajevo opisuje kao jedan grad koji je u svojoj srži istočnjački grad, koji je u sebe upio taj orijentalni duh, i koji ga njeguje generacijama i kroz vijekove, a koje se našlo na bedemima Zapadne civilizacije, koja je potpuno zasnovana na logici kapitala, i taj kapital je prodro i u tu orijentalnu čarsiju Sarajevo, i time je i zagospodario i njegovim životom. Evo kako Andrić o tome piše: “Sarajevo oko 1906. Godine! Varoš u kojoj se ukrštaju uticaji, mešaju kulturne sfere i sukobljavaju razni načini života i oprečna shvatanja. Ali sve te razne i različite klase, vere, narodnosti i društvene grupe imaju jednu zajedničku crtu: svima treba novca i svima mnogo više od onoga što imaju.” Novac ne bi bio tako bitan i njegov se uticaj ne bi tako mnogo širio među ljudima, da ne nasjeda na jednu vrlo bitnu čovjekovu osobinu a to je pohlepa. Andrić napominje da jedan američki milijarder kaže da je potrebno steći samo prvi milion, poslije ide lako, što nam govori da su čovjekove potrebe za novcem mnogo veće od njegovih stvarnih potreba. Postoji jedan dobar primjer u Andrićevom romanu: “A preko svega, kao slučajno prosuti, nižu se, sve u potiljak, četiri stotine i jedanaest amerikanskih zlatnika od po dvadeset dolara. Svi su jednaki: široki, teški, nekako topli i mesnati, kao da životni sok kruži u njima, kao da dišu i rastu. Samo oštri reljef pisama i likova na njima pokazuje da je to novac i mrtvi metal. Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše Liberta, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom Ex pluribus unum. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja. Tako se pružaju ti krupni Amerikanci u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota.” Zveket novca je muzika, iako opasna poput morskog demona, kadra je da njen ideal prenese u zvukove. To je prokletstvo opasnije ponekad od svih poroka zajedno. Ta melodija je u Gospođici našla dom i tu se ljuljuška pod širokim i lebdećim svodovima njene duše. U starom Rimu se nekada govorilo: “Ubi pater sum, ubi patria”. (Tamo gdje sam otac, tamo mi je otadžbina). I molitva “Oče naš” je zaboravljena. Ona je bacala svjetlost na putu. Ako ne ka vizijama i dalekim perspektivama onda sigurno prema unutarnjem miru i harmoniji. Pomama za novcem porodila je i novi životni kredo: “Tamo gdje je moj novac (ili moji projekti) – tamo sam i ja” ili Domovina mi je tamo, gdje mi je dobro. Kao omađijana je Gospođica gledala na gomilu novca razasutu po stolu. “Tu je još i povorka turskih dukata potamnelih od starosti koji daju od sebe više šum lišća nego zvuk metala. Prati je stotinjak Napoleona, sitnih, žustrih, francuskih petlića svetlog i jasno određenog lika. Oni su kao neka konjica čarkaških odreda i zaštitnica. Oni imaju lepo ime, dobar zvuk koga uvo ne može sito da se nasluša.” Rijetki su oni koji mogu odoljeti strasti za novcem. Za Gospođicu je to prozor u Svijet. To je njena lektira. Njen smisao života. Ali kao da ovaj ponoćni ritual ima još nešto skriveno. Neku tajnu. Neku tajnu vezu, čiji nas tragovi vode ka autoru. Postoji jedna Flauberova izjava: “Madam Bovari, to sam ja.” Jedne prilike Andrić je rekao da zagonetnu misao za kojom dugo tragamo obično pronađemo na tuđim usnama. Možda je ovo misao koju smo kao priznanje očekivali od Andrića, ali smo je pronašli na usnama ovog velikog francuskog pisca. Kada govorimo o povijesti i njenom cikličnom kruženju na planeti Zemlji, bitan datum je u ovoj Andrićevoj pripovijesti 28. Juni 1914. godine, odnosno praskozorje Prvog svjetskog rata, koje je nastupilo sarajevskim atentatom na austro-ugarskog prestolonasljednika. Eho tih velikih povijesnih dešavanja zapljuskuje i život Gospođice u Sarajevu, samo što ona njega shvata samo u odnosu na promjene koje može izazvati na njenim prihodima, odnosno na egzistenciji kapitala u čiji je posjed ona ušla. Svaki grad je podložan tom podmuklom dejstvu povijesti, ali Sarajevo koje egzistira na granicama svjetova je tom djelovanju podložno više nego što su to drugi gradovi u Europi. Evo kako Andrić o tome piše: “Taj sarajevski bes mrzosti, koji stolećima neguju razne verske ustanove, kome pogoduju klimatske i društvene prilike a podržava ga razvoj istorije, izbio je sada i sručio se na ulice modernog dela grada koje su građene sa drugim pretpostavkama, za drugačiji red i način ophođenja.” Međutim, kada povijest shvatamo kroz njegovo ciklično ponavljanje, mi zapravo shvatamo da sva zla kob povijesti koju Andrić opisuje posjeduje strahovito veliki potencijal svoga ponavljanja. Jer kao što novac kruži društvom, u vidu plime i oseke, koji posjeduje sposobnost preživljavanja u vidu prenošenja imovine iz generacije u generaciju, tako i zlokobna povijest kruži, s velikim potencijalom svoga ponavljanja.