Ko su naši ublehaši ???

Ostrašćeni skorojevići, raznorazni mediokriteti i intelektualni diletanti došli su na svoje? U savremenom svijetu informatičke dostupnosti, malodušni egocentrici ubiše se dokazujući svojevrsnu zavjeru protiv zdravorazumnosti, a u stvari zanemaruju elementarnu činjenicu koja je polazna referenca i u životinjskom carstvu!
Božijom voljom uspostavljeni hijerarhijski slijed, jednostavno je neizbježna činjenica u svakom egzistencijalnom sistemu, pa čak i svijetu biljaka – a nama se svakodnevno nude analitičke opservacije u kojima se isčitava čuđenje – ibret “što sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu”.
Relativizirat se može sve, takav pristup je uzrokovao sva civilizacijska dostignuća.  Ali za takav pristup je nužno niz preduslova osim “dobre volje” – kompetnetnost i kvalificiranost prije svega.

Dekonponiranje argumantacije u segmentarnu poluinformiranost – komponiranje vlastite informacije, prilagođene vlastitom htijenju i namjeri, nije stvar intelektualne oskudnosti takvih autora, prije će biti svjesno fabrikovanje “istina” s ciljem pothranjivanja vlastitog ega do nedosegnutih ambicija. Diletantska samouvjerenost te vrste ublehaša, ne samo da impresionira – naprotiv, vrijeđa sve oni koji su uspjeli izaći iz animalnog egzistencionalnog minimuma. Proizvođači “vlastitog ega” ciljano “pucaju” na sebi slične, a takvih je, mora se priznati, u ovakvim društvenim okolnostima i previše.
S aspekta socioloških i društvenih znanosti, takve kategorije građanstva se tretiraju kao oboljeli. Na žalost, politički prozvedeni ublehaši, danas su postali društveno poželjan stadndard u ponašanju, korišten u jednokratne svrhe kao manipulativno sredstvo, prije svega onih koji kontroliraju financijske – privredne tokove novca i njihove nadgradnje – političkih operativaca upakovanih u političku hijerarhiju, kao društveni poredak.
Današnji i ovdašnji ublehaši: politički diletanti i mediokriteti su proizvod istih onih kojima danas najviše smetaju. Okuraženi u trenutcima kada nisu imali niti jedne elementarne vrijednosti da bi se našli, ne svojom voljom niti svojom zaslugom, u prilici i na mjestu koje se smatra društveno poželjnim i referentnim – taj nus produkt, doskorašnji “glagol trpni”, ubi se dokazivajući sebi i drugima u prvom licu jednine, kao osnovni, fundamelntalni i temeljni osnov društvene zajednice.
Budale, kolokvijalnim žargonom kazano, danas i ovdje glavnu riječ vode. Cirkusantskim manirima pokušavaju ovldatai zbiljom, a da baš niti jedan argument ne ide im u prilog. Igrajući svoju igru na periferiji društvene zbilje, ilustrativno se demistificiraju kao društveni nus produkt. Takvo spoznanje ih vrijeđa, i još više ostrašćuje sve do konačnog ishodišta – dok se sami ne iskompromitiraju, i spoznaju u vlastitoj nebitnosti.
Ali ta vrsta njihove bolesti ostavlja društvene posljedice. Afirmiše površnost, diletantizam kao društveno poželjan način ponašanja.
Znanstvenici i društveni analitičari bi to definisali neoliberalizmom, običan svijet nedostatkom elementarne kulture – kućnog odgoja i intelektualne skromnosti.

U čemu se ogleda takva sorta ublehaša?

U prvom licu jednine “zakovana su sva polazišta i konačna ishodišta”. “Istina” je jedino autorsko mišljenje, a usljed nedostatka sigurnosti i sumnje u vlastitu “pamet”, pod plaštom anonimnih i neidentificiranih se multiplicira isto viđenje stvari. Pokušaj da se na takav način stvori kritična masa istomišljenika, obično završava hiperproduktivnišću u koju i začetnik sve te ujdurme, i sam počne sumnjati.
Ali, kako je ta sorta ublehaša u svom esencijalnom bitisanju pozicionirana kao nus produkt – PRDAC, i ciljevi iste imaju takve domete, da kratkoročno i trenutno “usmrde” vlastito okruženje.
Svoju objektivnost crpe iz laičke pasivnosti, pozivajući se na ljudska prava i građanske slobode.
Zamislimo okolnosti u kojima doktor stomatolog kaže da želi obavljati ginekološe preglede ili hiruške zahvate zbog činjenice da je doktor, i da je bolje gledati ženske polne organe nego truhle zube.
Zamislimo okolnosti da trebate zidara da vam ozida garažu a odete i pronađete stolara, te od njega tražite i da vam ozida i postavi stolariju.
Zamislimo da … bezbroj drugih prilika u kojima od ljudi koji nisu kvalificirani za određene stvari koje vi od njih tražite – kako bi se aktere takvih okolnosti tretiralo?
Odakle onda svakoj budali kompetentnost i kvalifikacija da se bave društveno odgovornim poslovima kao što su politika ili bilo koji drugi društveni poslovi.

Beznađe je njihovo sjemenište a glupost uporište.

Pred porazom zdravorazumnosti pametni se cinično povlače svjesni da lijeka, argumenta ili repcepta protiv gluposti nema. Da je to uzaludno gubljenje vremena.
Ostrašćeni takvom spoznajom, crpeći snagu iz vlastite osionosti, ublehaši nas uvijek i vazda žele impresionirati. Oskudni razumom i iskustveno lijeni, takvi se uvijek služe argumentom drskosti a nikada snagom argumenata. Uvijek i vazda, usiljeno i agresivno nameću vlastiti sud kao konačni meritum društvene zbilje.
Zbog činjenice da o takvima ne vrijedi polemizirati. Da ih se ne može učiniti društveno odgovornim. Da nisu spremni a niti voljni vratiti se u vlastite kompetencije – nužno i obavezno ih se treba i mora društveno marginalizirati. Samo tako im se može pomoći, i na takvom mjestu imaju društvenu opravdanost.
Prdac u ljudskom mehanizmu nije egzistencionalna nužnost već produk mehaničke nadgradnje. Takvu ulogu imaju i društveni ublehaši, i jedino kao PRDAC imaju društvenu opravdanost, jer svako društveno okruženje ima mehaničke osobenosti svojstvene biljnim, životinjskim ili ljudskim vrstama.
Istu takvu cjelovitost imaju i svi mehanički konglomerati – da proizvode društvenu vrijednost ali u tom procesu proizvode i izvjesne nus produkte.

Toliko o visočkim političkim i medijskim prilikama, kao odgovor svima onima koji sugerišu da se oglasim kritičkim osvrtom na ovdašnje političke i društvene prilike.

Midhat Hajdarević – magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close