Suprotno povremenim zabludama, Rusija se u ovom regionu ne može uspješno takmičiti ni sa NATO-om ni sa EU
Prošlo je skoro trideset godina od početka rata u Bosni i Hercegovini. Pa, ipak, tri etničke zajednice te zemlje – muslimani Bošnjaci, pravoslavci Srbi i katolici Hrvati – još se ne mogu dogovoriti ni o mjesecu, a kamoli o danu kada je sukob zapravo počeo.
Da li je to bilo 1. marta 1992. kada je Srbina ubio Bošnjak?
Ili je to bilo 5. aprila 1992. kada su dvije mlade žene – jednu Bošnjakinju, drugu Hrvaticu – ubili srpski snajperisti tokom mirnih demonstracija u Sarajevu, u kojima su se uhvatili za ruke ljudi svih društvenih slojeva i nacionalnosti?
Kakav god bio odgovor, Bosna se još suočava s posljedicama raspada Jugoslavije nasiljem i ratom, najkrvavijim sukobom u Evropi od 1945.
PRVA ARENA LIBERALNOG INTERVENCIONIZMA
Uprkos nizu diplomatskih i konačno vojnih intervencija međunarodne zajednice – od kojih je Dejtonski sporazum iz 1995. bio najistaknutiji – era nemira u regionu nikada nije okončana. Uspostavljanje mira na zapadnom Balkanu ostaje jedan od najvažnijih izazova za Evropu.
G. 2021. došlo je do daljeg pogoršanja odnosa, kako unutar tako i između nekoliko jugoslovenskih država nasljednica. Obrazloženje za raspad Jugoslavije – “ne možemo živjeti zajedno” – odavno je ušlo u njihovu lokalnu politiku. Uočene drevne podjele postale su dio domaće politike i daju metafori balkanizacije sumnjivo novo značenje.
Ističu se ostaci dva historijska sukoba: prvi, Daytonom pacificirana BiH, i drugo, otcijepljena pokrajina Kosovo, koja se nalazi u mitskom srcu Srbije. Sa skoro devedeset posto stanovništva etničkih Albanaca, Kosovo je jednostrano proglasilo nezavisnost od Srbije 2008. Međutim, njegova državnost do danas nije priznata od Srbije i skoro polovine zemalja članica UN-a, uključujući članice EU: Kipar, Grčku, Rumuniju, Slovačku i Španiju.
BIH I KOSOVO – NEDOVRŠENI POSLOVI
Ova dva neriješena problema, ostaci iz jugoslovenskih ratova 1990-ih, još proganjaju vlastito stanovništvo i Evropu. Od 2011. pitanje statusa Kosova uokvireno je u dijalogu Beograda i Prištine uz posredovanje EU. Naizgled nerješivo pitanje Kosova će – uprkos moći veta Moskve u UN-u – na kraju biti riješeno zajedničkim naporima EU i SAD-a. Dok je približavanje pet EU zemalja koje nisu priznale Kosovo, sa navedenom politikom Bruxellesa, daleko, kosovska NATO-opcija je realnija. Tako bi istovremeno zaštitilo svoju nezavisnost i unaprijedilo regionalnu bezbjednost.
Suprotno povremenim zabludama, Rusija se u ovom regionu ne može uspješno takmičiti ni sa NATO-om ni sa EU. Što je još važnije, evropska budućnost Srbije zavisi od rješenja kosovskog pitanja.
Bosna, međutim, predstavlja daleko složeniji izazov. To nije iznenađujuće budući da se najkonsekventniji sukob jugoslovenskih ratova odigrao tamo u periodu između 1992. i 1995. Rezultati su bili veoma šokirajući: više od 100.000 žrtava, sistematsko etničko čišćenje, prisilno raseljavanje više od pedeset posto stanovništva Bosne, skoro ukupno uništenje njegove ekonomske infrastrukture i nepovratni raspad njenog jedinstvenog multietničkog i multireligijskog, a ipak sekularnog, društvenog tkiva.
Dejtonski ustav BiH – koji nije u stanju da kvadratira etno-građanski krug – stvorio je nefunkcionalan sistem upravljanja. Većinski muslimani Bošnjaci (50,1%), pravoslavni Srbi (30,8%) i Hrvati katolici (15,4%) – na osnovu popisa stanovništva iz 2013. – još nisu pronašli svoj zajednički modus vivendi unutar međunarodno garantiranih granica svoje zemlje.
Dok etničko albansko stanovništvo na Kosovu ostaje snažno posvećeno državnosti – prečesto na štetu manjinskih Srba – Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini tek treba da se dogovore o zajedničkom raison d’être za svoju osakaćenu državu. Trenutna politika sugerira na to da bi većina bosanskih Srba zapravo više voljela još veću odvojenost od države i konačno ujedinjenje sa Srbijom. Bošnjaci se pak bore za prilično centralizovanu bosansku državu u kojoj bi oni činili većinu. Konačno, etnički Hrvati, od kojih je većina već opremljena hrvatskim EU putovnicama, i dalje su podijeljeni između potrage njihovog etnonacionalističkog vodstva za neustavnim trećim entitetom i stvaranja federalnije države, koju uglavnom preferiraju oni Hrvati koji žive izvan zapadne Hercegovine.
Postjugoslovenski region je i dalje u stanju nesigurnosti: uprkos ogromnim finansijskim, ekonomskim i političkim investicijama, prvenstveno iz Evrope, zajedno sa ponovljenim diplomatskim intervencijama SAD-a i EU u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, ireverzibilni napredak u tzv. zapadnobalkanskoj šestorci (WB 6) i danas je nedostižan.
Zaista, istina je sasvim suprotno: sa ponovnim izbijanjem nove vrste hladnog rata između Rusije i EU/SAD-a (potaknut hibridnom agresijom Moskve kao odgovorom na širenje NATO-a na istok i prozapadne obojene revolucije u Ukrajini i Gruziji), uparen sa pojavom Kine kao novog asertivnog aktera na evropskom tlu, jugoistočna Evropa je postala novo geopolitičko bojno polje.
BOSANSKA MOČVARA
U BiH, lokalni akteri poput Milorada Dodika, separatističkog člana Predsjedništva u ime bosanskih Srba i potpornika u Putinovoj strategiji spojlera, sada udaraju daleko iznad svoje stvarne moći. Zauzvrat, Dragan Čović, lider bosanskih Hrvata, dobio je regionalnu težinu kroz članstvo Zagreba u EU i prešutnu podršku Moskve njegovim destruktivnim akcijama. A Bakir Izetbegović, predsjednik većinske muslimanske stranke SDA, dok se pretvarao da favorizuje građansku državu, našao je veliku podršku u neoosmanskoj Turskoj za svoju korumpiranu mrežu pokrovitelja.
U čitavom regionu obećanje o članstvu u EU – osnovno načelo politike proširenja Bruxellesa od 2003. – izgubilo je svoj sjaj. Razlozi su višestruki. Čini se da EU, savladana vlastitim problemima, jednostavno nema odlučnosti da djeluje strateški.
Krajem 1995. američka intervencija zaustavila je pokolj, ali su se odredbe Dejtonskog sporazuma vremenom izrodile iz prsluka za spašavanje u luđačku košulju za BiH. Davno zakašnjele promjene diskriminatornog ustava BiH (usklađena inicijativa EU/SAD za reformu izbornog zakona i uvođenje jednakosti i nediskriminacije za sve građane je na ivici kolapsa), zajedno sa racionalizacijom njene vizantijske birokratije, sada zavise od malo vjerovatne koalicije Srba i Hrvata, dok ni centralistički Bošnjaci nisu od pomoći. Zaista, bosanski ustav može biti izmijenjen samo uz podršku dvotrećinske većine u Domu naroda Parlamentarne skupštine zemlje.
Šanse za demokratski kompromis trenutno ne postoje, jer su tri etnonacionalistička lidera ujedinjena u nastojanju da održe i dodatno učvrste neodrživ status quo kako bi zaštitili svoju korumpiranu političku moć i ekonomsko uporište. Pod sve manje budnim okom međunarodne zajednice, Bosna je postala zarobljena država čiju klijentelističku politiku de facto finansiraju evropski poreski obveznici. Potpuno pogrešno rukovanje pandemijom je primjer za to. Uprkos pozamašnoj finansijskoj i medicinskoj podršci EU, BiH se nalazi na vrhu svijeta po broju smrtnih slučajeva uzrokovanih Covid-19.
Čini se da su zajednički napori EU/SAD da razbiju birokratski zastoj predodređeni da naiđu na sve dublje poteškoće.
Što najviše zbunjuje, neke američke i evropske nevladine organizacije i think tanks – popunjeni akterima ujedinjenim u fleksibilne mreže s preklapajućim ličnim i institucionalnim programima – dodaju konfuziju gurajući prijedloge koji nisu funkcionisali u prošlosti i koji očito neće bolje funkcionisati u budućnosti.
Jedan veteran iz Washingtona je čak pozvao oružane snage svoje zemlje da ih “stigne na stotine padobranom izvan Banje Luke” u entitet gdje su većinski bosanski Srbi, pokazujući kako je naoružanje retorike izvršilo invaziju na međunarodne komentatore.
U međuvremenu, Carnegie Europe pozajmljuje svoje prestižne stranice da se žali na “ponižavajući neuspjeh EU u Bosni”. Šta se dogodilo? U novembru 2021. SAD, UK i jedna članica EU, Francuska, nisu – u Vijeću sigurnosti UN-a (!) – glasale prema želji ovog njemačkog autora.
Neuspjeh EU, zaista?
Dosta je bilo ovog ludila!
Koliko god se to moglo poželjeti, direktan sistem jedna osoba – jedan glas bez dužnog uvažavanja etničke zastupljenosti ostaje anatema za bosansku konsocijacijsku tradiciju grupne podjele vlasti.
Ne pomaže ni to što balkanski jaki sindrom postaje energičniji zbog korumpiranih ekonomskih prepada Rusije, Kine i Turske, zajedno sa izvozom njihovih autoritarnih praksi.
Princip vladavine prava EU – koji nikada nije pustio duboke korijene u regionu – progresivno je zamijenjen vladavinom moći kao dobrodošlom alternativom liberalnom demokratskom sistemu.
Nažalost, i neprijatelj je unutra. Autoritarno iskušenje moglo bi biti još privlačnije za bosansku etnotrojku koje dolazi iz članice EU Mađarske, nego iz dalekog Pekinga. Neugodne zavrzlame mađarskog premijera Viktora Orbána u regionu – on je obećao 100 miliona eura finansijske pomoći Dodikovom feudu – nanose više štete kredibilitetu EU nego kineska diplomatija dužničke zamke kakva se praktikuje u Crnoj Gori, koja otplaćuje skoro četvrtinu BDP-a Pekingu za njegov – bukvalno – autoput za nigdje.
10 PRIJEDLOGA EU:
ŠTA MOŽE UČINITI?
1. EU-Reforma: Ključ za odlučujući zaokret u briselskoj politici prema zapadnom Balkanu je davno zakasnjela institucionalna reforma same EU. Hoće li trenutno francusko majstorsko predsjedavanje EU gospodariti evropskim turnirom, dok predsjednik Macron traži reizbor u Francuskoj?
Iako su temeljne reforme od opšteg značaja za budućnost EU, četiri tačke se posebno ističu u pogledu proširenja:
• Potreba da se reformiše princip jednoglasnosti u CFSP-u (Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU). Samo najnoviji primjer: Bugarska, najsiromašnija članica EU, trenutno blokira početak pristupnih pregovora sa susjednom Sjevernom Makedonijom. Tamo demokratija cvjeta nakon što je njen osuđeni bivši premijer našao azil u Orbánovoj Mađarskoj.
• Potreba za usvajanjem fleksibilnijih i više političkih procedura kako bi se omogućio pristup novom članstvu koji je više zasnovan na zaslugama i manje formalistički.
• Potreba da se oživi i održi faktor privlačenja Bruxellesa. Treba uvesti sofisticirani sistem postupnog pristupanja, ne samo da bi se ublažila zabrinutost nekih država članica zbog proširenja.
• Najvažnije: Potreba za sprovođenjem Kopenhaških kriterijuma kao imperativa za članice i kandidatkinje. Budućnost zapadnog Balkana – bilo kao liberalne demokratije ili mekog autorijatrianizma – jednako je ključna za budućnost EU kao i za budućnost samog regiona.
2. O Bosni i Hercegovini: EU se mora zalagati za racionalizaciju međunarodnog prisustva i preuzeti veću partnersku odgovornost za evropsku budućnost BiH.
Iako je u Bosni odgovornost za međunarodnu sigurnost sa SFOR-a predvođenog NATO-om prešla na EUFOR-Althea, a međunarodne civilne postkonfliktne misije su ugašene prije nekoliko godina, Ured visokog predstavnika (OHR), poslijeratna međunarodna civilna agencija koja nadgleda implementaciju Dejtonskog sporazuma, ostaje na snazi. Umnogome smanjen po veličini i značaju, kao i po svom utjecaju i ugledu (neki međunarodni predstavnici jednostavno su otišli u lokalne sredine, drugi su morali otići zbog sukoba interesa), OHR je zapravo postao dio problema.
Inače, bivši švedski premijer Carl Bildt, prvi poslijeratni nosilac te funkcije u Sarajevu, tek je nedavno izrazio podršku zatvaranju.
Dok EUFOR i NATO garantuju lokalnu sigurnost zajedno sa misijom EU koja pruža političku i socio-ekonomsku podršku, OHR je izgubljen u tranziciji i postao je simbol nefunkcionalnog protektorata.
Najnovija kriza je primjer za to: nju je izazvala nesretna odluka odlazećeg visokog predstavnika, koji je skoro desetak godina bio pasivan i dugo napušten od svojih gospodara.
Ovu krizu – vjerovatno najposljedičniju od kraja rata – sada moraju riješiti EU i SAD.
Rusija, koja ne priznaje novog visokog predstavnika Nijemca Christiana Schmidta – radosno gleda dramu koja je uslijedila. Moskva već godinama zloupotrebljava svoje članstvo u PIC-u (dejtonsko Vijeće za implementaciju mira) gurajući svoju spojlersku strategiju.
3. (Ne)naučene lekcije: Dok su temelji za demokratsku državu u BiH uspješno postavljeni u prvih deset godina međunarodne implementacije mira, proteklih petnaest godina bili smo svjedoci često besmislenog međunarodnog civilnog nadzora.
Reakcija je bila opipljiva. Više od četvrt stoljeća nakon završetka rata, stari instrumenti više ne rade.
Prije dvadesetak godina, dok sam bio na funkciji visokog predstavnika, pokrenuo sam proces lokalnog vlasništva, reformu postupne primopredaje odgovornosti na nivo bh. državnih institucija i osnaživanja građanskih zajednica.
Do danas je jasno da za Bosnu nema drugog puta naprijed. Ovaj pristup mora podrazumijevati odlučnu racionalizaciju međunarodnog prisustva zatvaranjem nekada moćnog OHR-a i dodjeljivanjem pune odgovornosti lokalnim demokratskim akterima. To bi zauzvrat uključivalo potpuno osnaživanje EU – koja već posvećuje svoje najveće civilne i vojne misije Bosni – da doprinese stabilnijem i sigurnijem političkom okruženju, preduslov za svaki budući ekonomski napredak.
Nedavno predloženo stvaranje regionalnog unutrašnjeg tržišta koje podržava SAD – Otvorenog Balkana – od strane Beograda -Tirane – Skoplja, ima za cilj pripremu za još neuhvatljivije članstvo u EU. To bi moglo postati neka vrsta poligona za eventualno pristupanje. Iako je to samo najnoviji u nizu (manje nego impresivnih) aranžmana o regionalnoj saradnji, njegovo prihvatanje od preostala tri skeptika – BiH, Kosova, Crne Gore – imalo bi koristi od izrazito pravednog i inkluzivnog uređenja. S druge strane, prijedlog Bruxellesa za zajedničko regionalno tržište uredno bi se uklopio u najnoviju inicijativu EU, Zelenu agendu za zapadni Balkan.
4. Objedinjujuće teme: Postoji još jedna lekcija na koju treba obratiti pažnju. Previše vidljiva degradacija životne sredine i sveobuhvatna klimatska katastrofa – Sarajevo je među najzagađenijim gradovima u svijetu – nedvojbeno je tema od transetničke zabrinutosti i mogla bi pomoći da se ujedini inače razjedinjena regija. Sve veći broj lokalnih inicijativa svjedoči o hitnosti akcije.
Osim životne sredine, postoje i druga pitanja od zajedničkog interesa koja bi mogla potaknuti integrativni zamah regije i istovremeno ispuniti prioritete EU. Panevropska energetska politika i sveobuhvatna strategija migracija i azila još su dva primjera takvog pristupa.
ALI EU BI MOGLA UČINITI ČAK I VIŠE
5. Promijeniti narativ i tretirati lokalno stanovništvo kao građane: Za početak, dekonstruirati višegodišnji etnonacionalistički i kolektivistički narativ koji je naivno usvojila međunarodna zajednica pri izbijanju jugoslovenskih ratova i koji služi samo za to da građane pojedinačno zadrži pod kleptokratskom kontrolom lokalne političke nomenklature.
6. Razotkriti ekstremističku retoriku: Bilo da se radi o ozloglašenoj prijetnji secesijom od člana Predsjedništva iz reda bosanskih Srba ili o zahtjevu hrvatskog lidera za daljnje odvajanje unutar već podijeljene države, takva ekstremistička retorika samo maskira katastrofalne ekonomske rezultate – i endemsku korupciju – koju predvode ovi politički lideri.
7. Fokus na korupciju: Umjesto da reaguje na jezik zaraćenih strana, EU/SAD bi trebale brzo uspostaviti radnu grupu za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Kako bi promovirale veću finansijsku transparentnost i političku odgovornost, medijske platforme poput BIRN-a, žestoke nezavisne Balkanske istraživačke mreže i drugih građanskih inicijativa, trebale bi biti motivirane uspjehom Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ). Njihovi Panama i Pandora Papers mogli bi poslužiti kao inspiracija za usklađen pristup Balkanskim papersima.
8. Pametna moć: Dugotrajni spor oko toga kako reagovati na kršenje Dejtonskog sporazuma oscilirao je između izražavanja zabrinutosti zbog svakog prestupa, bilo velikog ili malog (samo pročitajte ustajale izvještaje OHR-a UN-u u proteklih dvanaest godina), i povremene prazne prijetnje ili očigledne greške.
Ova otrovna mješavina dovela je OHR u ustaljenu slijepu ulicu.
Dok bh. pravosudni sistem (podržan od eksperata OHR-a) nije doveo ni do jednog sudskog procesa na visokom nivou, samostalne sankcije su sumnjive vrijednosti, što pokazuje i činjenica da je član Predsjedništva iz reda bosanskih Srba Milorad Dodik izabran na najvišu državnu poziciju 2017. godine tek nakon što je stavljen na američku listu.
Hoće li nedavne kaznene mjere koje je poduzeo Washington dati opipljive rezultate – želja koju dijeli sve veći broj frustriranih građana svih etničkih zajednica – ostaje da se vidi. Bez snažnog praćenja evropske politike – po mogućnosti koju vodi Njemačka – takve sankcije neće preokrenuti silaznu spiralu. Nažalost, čini se da i EU i SAD još nemaju uvjerljivu pametnu strategiju moći.
9. Građanski i demokratski: EU mora fokusirati svoju politiku direktno na građanske i demokratske snage u Bosni i svugdje u regionu (da, postojale su i prije raspada Jugoslavije) i pratiti stvarne probleme.
Gladni smo na tri jezika bio je uvjerljiv slogan prve, i do sada jedine, nenacionalne pobune hljeba i igara u Bosni 2014. Kao i u drugim takvim slučajevima, spontani preokreti zahtijevaju dobro isplanirano građansko praćenje. Održiva demokratska promjena mora doći iznutra, postoje obećavajući znakovi širom zemlje, zaista.
Danas su pitanja vladavine prava rasprostranjena širom jugoistočne Evrope (kako unutar EU, tako i u njenom susjedstvu). Borba protiv korupcije na visokom nivou i samobogaćenja, angažovanje u reformi sektora pravde (kao što je EU uspješno uradila u Albaniji) je ključna.
Međutim, više od sankcija ili stavljanja na crnu listu, balkanske elite u sjeni strahuju od efekta Sanader. U toku pristupnih pregovora s Hrvatskom, Zagrebu je jasno stavljeno do znanja da ne može biti članica u EU uz ostanak navodno korumpiranog tadašnjeg premijera Ive Sanadera na vlasti. Gospodin Sanader je naknadno osuđen od redovnog suda za samobogaćenje, dok je Hrvatska postala posljednja članica Europske unije 2013.
10. I na kraju: “U pitanju je demografija, glupane!”: Svi napori će biti uzaludni ako se ne pozabave katastrofalnim demografskim razvojem na zapadnom Balkanu.
Dok se nacionalistički lideri pretvaraju da se bore za svoj narod, stotine hiljada obrazovanih mladih građana napuštaju svoje zemlje. Šestorka zapadnog Balkana pod velikim je demografskim stresom (kao i članice EU, Bugarska i Rumunija, pa čak i Hrvatska – ni članstvo nije panaceja).
Hajde da se suočimo sa problemima 21. vijeka. Prava prijetnja Bosni (i cijelom regionu) nije povratak u rat – koji često prizivaju etno-ekstremisti, pa čak i neki zapadni komentatori. To je egzodus mladih i obrazovanih. Više od šezdeset posto starosne grupe od petnaest do trideset godina ne može naći posao u svojoj zemlji. Gradovi, sela, ruralna područja se prazne, a za sobom ostavljaju stare i nemoćne.
Između 2014. i 2020. godine otišlo je više od deset posto njenog stanovništva, iskrvarivši zemlju sa prijeratnih 3,8 miliona građana na nešto više od tri miliona danas. Šokantno: Bosna i Hercegovina je za godinu izgubila više ljudi zbog migracija nego što je ubijeno u cijelom ratu 1992-1995.
EU – okružena nizom sukoba od Ukrajine do Bliskog istoka i Sjeverne Afrike – pred izazovom je da se u potpunosti posveti svom neposrednom susjedstvu. Tamo bi mogla početi usavršavati svoj koncept strateške autonomije i dokazati da je Bruxelles doista ozbiljan u vezi sa svojim najnovijim prijedlogom, Strateškim kompasom, za eru sve veće konkurencije moći.
Uz spektar oružanog sukoba u Ukrajini i vjerovatnih posljedica na Balkanu, brza akcija EU hitnija je nego ikad. Doista, predsjednica Komisije Ursula von der Leyen izjavila je ono što je itekako jasno kada je rekla da EU također mora naučiti jezik moći.
Učinkovitim rješavanjem relativno manjih problema u balkanskom dvorištu EU bi povećala svoj kredibilitet za vlastite pokušaje da zacrta nezavisniji kurs kroz rastući geopolitički vjetar.
(Tekst je napisan 14. februara 2022. godine, a nekadašnji visoki predstavnik u našoj zemlji izrazio je želju da u Oslobođenju bude objavljen povodom 1. marta i 30 godina nezavisnosti BiH)
Oslobodjenje
