Fundamentalistički nazori o svijetu su dogmatski po tome što ne ostavljaju prostora za refleksije o njihovom odnosu prema drugim nazorima sa kojima dijele isti univerzum diskursa, kao ni prostora za “razložno neslaganje”
Jürgen Habermas jedan je od najznačajnijih (socio)liberalnih mislioca 20. stoljeća. Njegova filozofska i teorijska ostavština se kreće od teorija komunikacijskog djelovanja, javne sfere, rasprava o moderni, ali i ništa manje značajnih političkih rasprava o Europskoj uniji i budućnosti liberalne ustavne demokratije. Upravo kontekst budućnosti liberalne ustavne demokratije i njegov teorijski ogled o „Borbi za priznanjem u ustavnim demokratskim državama“ iz 1994. godine koji je preveo Ugo Vlaisavljević i priredio Međunarodni centar za mir u Sarajevo još 1996. godine, ima snažnu refleksiju na aktuelnu društvenu dinamiku u Bosni i Hercegovinu. U dijelu tog ogleda pod nazivom „Jednaka prava na zajednički život ili očuvanje vrste“ Habermas iznosi svoj uvid o efektima fundamentalističih pristupa u složenim državama i multikulturalnim društvima. U njemu ističe ranjivost javne sfere, te zaziva važnost razumnih i razložnih argumenata, napominje na opasnost isključivosti prema argumentima „drugog“, podvlači značaj utvrđivanja pravne dinamike u postizanju konsenzusa i zajedničkih principa prilikom donošenja ustavnih normi i daje smjernice u kojima, da bi opstale, kompleksne države moraju funkcionisati.
Danas kada svjedočimo suptilnom i političkom jačanju vjerskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini, kao i agresivnoj isključivosti u javnom prostoru koja dolazi iz propagandne mašine SDA, i navodnog univerzalizma zasnovanog na etičkoj isključivosti i neprihvatanju razumnih argumenata, SDA-ovog partnera Demokratske fronte sa Željkom Komšićem na čelu, značaj Habermasovih uvida je još veći. Ovaj kratki uvod niže priloženom fragmentu Habermasovog ogleda završit ću pesimističkim upitom i sebi, ali i čitaocu: Da li je kombinacija bošnjačkog fundamentalizma i pseudouniverzalne „probosanske“ isključivosti bio dugoiščekivani i konačni potpis na društveni i teritorijalni raspad Bosne i Hercegovine, kojeg su agresorsko-separatistički srpski i prepredeni hrvatski nacionalizam dugo čekali?
– Faris Šehović
„U multikulturalnim društvima zajedničko postojanje životnih formi sa istim pravima pretpostavlja da je svakom građaninu osigurana mogućnost da odraste unutar svijeta kulturalne baštine i da njegova djeca također odrastu u njemu, ne trpeći zbog toga nikakvu diskriminaciju. To znači mogućnost da se ova kultura suoči sa svakom drugom i da se ustali u svojoj konvencionalnoj formi ili da se preobrazi; a tako i mogućnost da se ravnodušno okrene od svojih zadanosti ili da se samokritički osvrne i da onda živi potaknuta svjesnim raskidom sa tradicijom ili čak sa raspolućenim identitetom. Ubrzani tempo promjena u modernim društvima rastače sve ovještale forme života. Kulture preživljavaju samo ako izvlače snagu iz svojih preobražaja postaknutih kritičnošću i raskolom. Zakonska jamstva mogu biti zasnovana samo na činjenici da svaka osoba unutar vlastitog kulturnog miljea zadržava sposobnost obnavljanja ove snage. A ona se razvija ne samo držanjem po strani, nego makar isto toliko i razmjenom sa strancima i razmjenom za tuđe stvari.
U modernom dobu životne forme podliježu entropiji. Fundamentalistički pokret može biti shvaćen kao ironični pokušaj da se nečijem životnom svijetu pruži ultrastabilnost putem sredstava restauracije. Ironija se krije u načinu na koji se tradicionalizam pogrešno razumijeva. U stvari, on izbija iz vrtloga društvene modernizacije i oponaša supstancu koja je već rastučena. Kao reakcija na silni zamah modernizacije, on je i sam sasvim moderan pokret obnove. I sam nacionalizam se može preobratiti u fundamentalizam, ali se ne smije pobrkati s njim. Nacionalizam Francuske revolucije se udružio sa univerzalističkim načelima ustavne demokratske države; u to doba su nacionalizam i republikanizam bili srodne duše. S druge strane, fundamentalizam obuzima ne samo društva u propadanju, nego čak i potvrđene zapadne demokracije. Sve svjetske religije su stvorile svoje vlastite oblike fundamentalizma, što ne znači da svi sektaški pokreti pokazuju takve crte.
Kao što nas Rushdijev slučaj upozorava, fundamentalizam koji vodi praksi netolerantnosti nespojiv je sa ustavnom demokratskom državom. Takva praksa je zasnovana na religioznim ili povijesno-filozofskim interpretacijama svijeta koja polažu isključivo pravo na povlašteni način života (i(li) teritoriji – dodao Faris Šehović). Takvim učenjima nedostaje svijest o varljivosti njihovih zahtjeva, a također i poštivanje “bremena umnosti” (Rawls). Dakako da religiozna ubjeđenja i sveobuhvatne interpretacije svijeta nisu obavezni da prihvate onu vrstu varljivosti koja danas prati hipotetičko znanje eksperimentalnih znanosti. No fundamentalistički nazori o svijetu su dogmatski po tome što ne ostavljaju prostora za refleksije o njihovom odnosu prema drugim nazorima sa kojima dijele isti univerzum diskursa i spram čijih suparničkih zahtjeva za važenjem oni mogu braniti svoje pozicije samo na osnovu umnosti. Oni ne ostavljaju nikakvog prostora za “razložno neslaganje”.
Tome nasuprot subjektivizirani “bogovi i demoni” modernog svijeta razlučeni su refleksivnim stavom koji ne ostaje samo pri pružanju modusa vivendi – pri nečemu što može biti zakonski osnaženo s obzirom na vjersku slobodu. U duhu tolerancije a la Lessing, nefundamentalistički nazori o svijetu koje Rawls karakterizira kao “ne nerazborite obuhvatne doktrine” dopuštaju civilizirane rasprave među ubijeđenima, u kojima jedna strana može prepoznati u drugoj sličnog borca u potrazi za autentičnim istinama, a da time ne žrtvuje svoje vlastite zahtjeve za važnošću. U multikulturalnim društvima narodni ustav može tolerirati samo životne forme artikulirane u krilu takvih ne-fundamentalističkih tradicija, jer zajednički život sa jednakim pravima za takve životne forme pretpostavlja međusobno priznanje pripadnika različitih kultura: sve osobe moraju također biti priznate kao pripadnici etničkih zajednica ujedinjenih oko različitih shvaćanja o dobru. Otuda etnička integracija grupa i supkultura sa njihovim vlastitim kolektivnim identitetima mora biti odijeljena od apstraktne političke integracije koja sve građane uključuje na jednak način.
Politička integracija građana osigurava lojalnost zajedničkoj političkoj kulturi. Ova potonja je ukorijenjena u interpetetaciji ustavnih principa sa stanovišta historijskog iskustva nacije. U toj mjeri ova interpretacija ne može biti etički neutralna. Moda bi bilo bolje govoriti o zajedničkom horizontu interpretacije unutar kojeg tekuća pitanja potječu rasprave o političkom samorazumijevanju građana. “Rasprava historičara” iz 1986-1987. u Njemačkoj je dobar primjer za to. Međutim, rasprave se uvijek vode o najboljoj interpretaciji istih ustavnih prava i načela. One sačinjavaju čvrsto uporište za svaki ustavni patriotizam koji sistem prava smješta unutar historijskog konteksta neke pravne zajednice. One moraju biti trajno povezane sa motivacijama i ubjeđenjima građana, jer bez ove motivacijske ukotvljenosti ne bi mogle postati potisna snaga dinamički shvaćenog projekta stvaranja udruženja pojedinaca koji su slobodni i jednaki. Otuda je objedinjujuća politička kultura u kojoj se građani kao pripadnici svoje političke zajednice također prožeta etikom.
Istodobno, etička supstanca ustavnog patriotizma ne smije okrnjiti neutralnost pravnog sistema spram zajednica koje su etički integrirane na subpolitičkoj ravni. Prije će biti da ona treba da izoštri osjetljivost na raznolikost i povezanost različitih životnih formi koje zajedno postoje unutar nekog multikulturnog prostora. Veoma je važno održati razliku između ova dva nivoa integracije. Ako se survaju jedan u drugi, većinska kultura će uzurpirati državne prerogative na uštrb jednakih prava drugih kuturnih formi života, narušavajući njihov zahtjev za međusobnim priznanjem. Neutralnost zakona spram unutarnjih etičkih diferencija dolazi otuda što u složenim društvima građanstvo kao cjelina ne može biti okupljeno na osnovu supstantivnog konsenzusa o vrijednostima, nego samo na osnovu konsenzusa o procedurama legitimnog provođenja zakona i legitimnog provođenja vlasti. Građani koji su politički integrirani na ovaj način dijele racionalno zasnovana ubjeđenja da nesputana sloboda komunikacije u političkoj sferi javnosti, demokratski proces razrješavanja i konflikata i ustavno usmjeravanje političke moći zajedno pružaju osnov obuzdavanja nelegitimne moći i osiguravaju da se administrativna moć koristi u jednakom interesu svih. Univerzalizam zakonskih načela se odražava u proceduralnom konsenzusu koji mora biti usađen u kontekst historijski specifične političke kulture putem izvjesnog ustavnog patriotizma.“
– Jürgen Habermas. Borba za priznanje u ustavnim demokratskim državama, Sarajevo, Međunarodni centar za mir, 1996. Str. 42 – 46
prometej.ba
