Svima je već prilično jasno da bez ispunjenja famoznog “5+2” programa nema zatvaranja OHR-a, niti realnog povlačenja međunarodnog upravljačkog mehanizma iz Bosne i Hercegovine.
I to nije politička želja, nego okvir koji je sam međunarodni sistem postavio kao uslov za tranziciju ka “lokalnoj odgovornosti”.
I upravo tu počinje paradoks koji danas gutaju i političke elite i javnost, umjesto ozbiljnog razgovora o tome kako ispuniti te uslove, BiH se opet vraća na nivo međusobnih optužbi i simboličkih ratova oko toga treba li OHR biti “jači” ili “ukinuti ga odmah”.
U tom vakuumu, i stranke koje traže ostanak OHR-a, kao i Milorad Dodik s druge strane nude dvije krajnosti koje, svaka na svoj način, djeluju haman nesuvislo.
S jedne strane, insistiranje da se Bosna i Hercegovina nalazi u trajnoj egzistencijalnoj krizi koja se može držati pod kontrolom samo uz maksimalno aktivan OHR, sa “punim Bonskim ovlastima” kao svakodnevnim političkim instrumentom, pretvara državu u prostor stalnog protektorata.
Moliti za opstanak takvog modela, bez ikakve jasne strategije kako se iz njega izaći, zapravo je priznanje političke nemoći domaćih institucija. I još više od toga, to je ponižavajuće za društvo koje je platilo visoku cijenu državnosti i ima formalni suverenitet, makar on u praksi bio krhak i ograničen. Ali ga ima, krvlju plaćen!
Posebno je osjetljivo kada se takav diskurs predstavlja kao jedina brana raspadu države, jer se time implicitno poručuje da bez međunarodnog tutorstva Bosna i Hercegovina ne može funkcionisati ni u najosnovnijem obliku. To je politička poruka koja dugoročno ne jača državu, nego je drži u stanju zavisnosti.
S druge strane, Milorad Dodik nudi jednako problematičnu, ali suprotnu krajnost, ideju da je rješenje u “mirnom razlazu”, uz diskreditaciju PIC-a i OHR-a kao birokratskih konstrukata bez realnog legitimiteta.
Takva priča ignoriše osnovnu činjenicu, da Dejtonski mirovni sporazum, bez obzira na sve njegove nedostatke, ne poznaje opciju jednostranog razdruživanja niti političkog “resetovanja” države.
I to je retorički pritisak koji već godinama služi za unutrašnju mobilizaciju i međunarodno testiranje granica tolerancije. I probao je Dodik sve. Shvatio da silom može pomjeriti granice, ali probosanska strana kao da ništa nije naučila.
Nisu naučili ni na grešci kada ga nisu uhapsili u momentu državnog udara, pravdajući se opet strahom!
Ali, Dodik, zapravo, vrlo dobro zna da “mirni razlaz” nije realna opcija u okviru postojećeg međunarodnog poretka u BiH. Zato se njegova politika i kreće u zoni stalnog podizanja uloga, gdje se svaka nova izjava koristi kao alat za pregovaranje, a ne kao stvarni plan. Prošlo je vremena kako je kolega Rasim Belko napisao ‘Kreni Milorade’, opisujući snagu koja ga čeka s druge strane.
Ali, politika još nije spremna uspraviti kičmu.
U tom sudaru dvije krajnosti, jedne koja se oslanja na stalni međunarodni protektorat i druge koja ga negira do tačke političkog apsurda, gubi se ono ključno pitanje, kako izgraditi funkcionalnu državu koja neće zavisiti ni od intervencionizma ni od prijetnji raspadom.
Na prijetnje treba odgovoriti jasno, Bošnjaci se ne boje Dodika niti njegovih priča, koje su posebno u izbornoj godini izražene, pa bi i politički predstavnici trebali takav stav zauzeti.
OHR postoji zato što politički sistem BiH još nije dostigao nivo samoodrživosti predviđen “5+2” uslovima. Ali jednako tako, politička odgovornost domaćih aktera ne može se vječno delegirati međunarodnim kancelarijama, niti se državna kriza može koristiti kao stalni instrument unutrašnje ili vanjske politike.
Dodikova poruka da “niko u BiH ne treba da se boji” možda zvuči kao politička retorika, ali ona zanemaruje činjenicu da se stabilnost ne gradi na uvjeravanjima, nego na institucijama.
Isto tako, insistiranje na OHR-u kao jedinom garantu opstanka države zanemaruje činjenicu da nijedna država ne može trajno ostati pod spoljnim upravljanjem bez erozije vlastite političke zrelosti.
U konačnici, Bosna i Hercegovina ne treba ni politiku straha od raspada, ni politiku zavisnosti od međunarodnog tutorstva.
Treba izlazak iz oba narativa i to kroz ozbiljan politički dogovor koji će, umjesto stalnog vraćanja na iste rovove, početi odgovarati na pitanje kako ispuniti uslove koji bi OHR jednog dana učinili suvišnim. A to je jedina tačka u kojoj se ova rasprava može vratiti iz propagande u politiku.
Ako je „mirni razlaz“ zaista plan, a ne politička predstava, onda je vrijeme da se prestane govoriti u šiframa. Neka se pokaže kako bi to izgledalo, na osnovu kojeg prava, kojeg sporazuma i uz čiju podršku. Odgovor na sva ta pitanja unaprijed je poznat.
Zato možda i jeste vrijeme za najjednostavniju poruku kreni, Milorade. Pokušaj. Pa da svi zajedno vidimo gdje završavaju političke fantazije (90-tih smo to pokazali) kada se sudare sa stvarnošću.
Amina Čorbo Zećo
nap.ba
