Mudraci koji su vodili Bosnu i Hercegovinu decenijama do danas doveli su Bošnjake na ivicu opstanka, sveli ih na oko 23 posto teritorija i ostavili narod raseljenim, ekonomski iscrpljenim i bez perspektive. Oni koji su sebe smatrali vođama nacije i spasiteljima Bošnjaka žive kao faraoni, okruženi privilegijama i mrežama uticaja, dok običnom narodu nude samo sabur, strpljenje i čekanje, bez stvarnih prilika za bolji život.
Autoputevi koji bi povezivali gradove i regije, industrijski kompleksi koji bi pokrenuli privredu i turistički projekti koji bi donijeli prihod i radna mjesta sve su to šanse koje su prokockane. Nije trebalo biti nuklearni fizičar da se shvati da, ako Bosna i Hercegovina počne graditi autoputeve, posebno Koridor 5C, kroz našu zemlju će prolaziti trećina hrvatskih i drugih evropskih turista, što bi automatski ojačalo domaći turizam i stvorilo mogućnost razvoja planinskog turizma po uzoru na Sloveniju. Jahorina je, uz milionska ulaganja i strateško upravljanje, postala jedno od najposjećenijih skijališta u regionu, dok Bjelašicom godinama dominiraju privatni interesi i stanovi na planini, bez vizije razvoja koji bi koristio široj zajednici. I dok Bošnjaci gledaju i čude se, na Kupresu svake godine nikne novo skijalište sa modernom infrastrukturom i žičarama. Na Palama je, primjerice, niklo skijalište sa prvom gondolom, dok je izgradnja gondole u Sarajevu trajala nevjerovatnih 17 godina. Simbol promašene vizije, birokratske paralize i političkog oportunizma. Skoro smo čuli da je propala prilika da se autoputevi grade odmah poslije rata, kada je momentum bio najveći i kada bi infrastruktura mogla odmah pokrenuti zemlju. Prije nekoliko mjeseci jedan američki general je izjavio da ne bi napao Armiju BiH da je krenula dalje u oslobađanje, ukazujući na činjenice koje do danas tek izlaze na vidjelo. Pitanje koje se nameće je jednostavno, ali zastrašujuće: šta sve su naši “mudraci” prokockali i po čijem nalogu, a da još ne znamo?
Koridor 5C, iako najvažniji infrastrukturni projekt u historiji zemlje, decenijama se gradi sporije nego u susjednim zemljama. Nakon gotovo 30 godina od početka, kroz Bosnu i Hercegovinu je izgrađeno tek nešto više od trećine planirane trase, a rokovi završetka se pomjeraju u 2030. godinu i dalje zbog kašnjenja i administrativnih problema. EU je već uložila stotine miliona eura kroz grantove i kreditne aranžmane, ali domaće vlasti nisu iskoristile puni potencijal tih sredstava, ili su ih koristile fragmentarno, što je dodatno usporilo izgradnju.
Dok Hrvatska i Srbija strateški grade autoputeve i infrastrukturne mreže koje povezuju njihove luke, industrijske zone i turističke destinacije s evropskim tržištem, prostori sa bošnjačkom većinom ostaje u raljama nepotpunih projekata, birokratskih blokada i političkog oportunizma koji gubi dragocjeno vrijeme i prilike. Kreditne linije i ponude stranih kompanija koje su mogle transformirati zemlju ostajale su neiskorištene, često zbog partijskih interesa, lične koristi i straha od dugoročnih odgovornosti.
Najteža cijena ove politike plaćaju ljudi. Masovni odlazak mladih, prazne fabrike, neizgrađeni putevi i propali razvojni projekti nisu „sudbina“ već to su posljedice svjesnih odluka. Dok politički lideri govore o „državi“ i „nacionalnoj odgovornosti“, narod odlazi.
Ovi modeli upravljanja, koji ponekad podsjećaju na bliskoistočne političke obrasce, podrazumijevaju da narod trpi i živi u strpljenju, u nadi da će možda na ahiretu biti nagrađen, dok politička elita uživa u životu i bogatstvu ovdje i sada. Jasno je da institucionalna nesposobnost u Bosni i Hercegovini nadmašuje svaku razumnu mjeru. Stotine ministarstava i različitih nivoa vlasti nisu bile sposobne osigurati osnovnu ličnu i ekonomsku sigurnost za tek tri miliona ljudi, dok Bošnjački “mudraci”, umjesto da stvarno upravljaju državom i razvijaju infrastrukturu, zadržavaju privilegije i mreže uticaja, dok narod ostaje raseljen, ekonomski iscrpljen i prepušten improvizaciji lokalnih kapaciteta i vlastite otpornosti.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
