Bošnjačke incestuozne veze i vezice

Odjednom sablazan osvetoljubivih animoziteta kruži manjinskom zajednicom. Može li si to bilo koja mala građanska manjinska institucija dopustiti – gubiti na taj način samopoštovanje, to jest, dopustiti nerazumijevanje na blizinu?

Ovdje je riječ prije svega o bošnjačkoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj i odnosi se samo na pojedine aktivne aktere unutar nekoliko društava – onih nacionalnih, političkih, vjerskih i kulturnih. U vjeru se časopis Behar izravno ne miješa jer ona ima svoj ezanski radijus i šerijatski kanon za koji nismo mjerodavni, politiku također jer je se ne može uhvatiti za rep, ali nas zanima nacionalna kultura.

Međutim, još jednom počinjemo uviđati ono staro nametnuto pravilo da se politika nazire odasvud, da su joj pipci u društvu sveprisutni, pa tako i u kulturi. Želimo upozoriti na jednu drugu opasnost koja se nameće Bošnjacima u Hrvatskoj, krajnje političko polariziranje svih onih koji zastupaju samo i isključivo razne aspekte manjinskih kulturnih posebitosti – od folklora do kulturnih časopisa.

Nije, dakle, tajna da postoje vrlo ozbiljni polariteti unutar bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Budući da se časopis Behar, kao i dobar dio članstva KDBH Preporod, do sada držao postrance od neprihvatljivog političkog zastupanja pojedinih stranaka i pojedinaca, ne bi bilo dobro da se nađe na udaru onih koji bi kulturu, upravo ono što zastupamo, pretvarali u političku izbu i mjesto od kuda će sitničavo bildati svoje političke ambicije.

Ono što raduje jeste činjenica da se današnji muftija Aziz ef. Hasanović za sada vrlo uspješno i pohvalno kloni javnih političkih svrstavanja, što je preduvjet svake vrste izlječujućih procesa jedne zajednice. Uostalom, zar se uloga svakog imama, dakle predvodnika, ne sastoji od toga da predvodi džemat (zajednicu) a ne frakcije zajednice, u dosadašnjoj praksi političke frakcije zajednice. Dakle, više se ne bi trebalo događati da jedan hrvatski političar, dok iza njega stoji poredan njegov lični bošnjački janjičarski odžak, poklanja ruže ispred džamije. Vrlo mudro moglo bi se napokon zaključiti da se na taj način i politički i društveni prostor za bošnjačku nacionalnu manjinu nezamislivo širi.

Ono što se ovdje želi poručiti, bez da se za sada bavimo prozivkama bilo koga, jeste da se Behar ponaosob i općenito bošnjačke udruge zadužene za kulturu nikako ne bi trebale ticati incestuozne veze i vezice raznih političkih i financijskih kružoka, u kojima se pojavljuju i imena iz kriminalnih miljea. Nažalost, vrlo su grubo u njih uvučene te bi trebale unutar sebe pronaći snage da im se odupru.

Problem je u tome što bi vodeća mjesta trebali zauzimati oni koji djeluju integrativno i kohezivno unutar neke manjinske zajednice, potičući nemušte, ali s dobrim radnim raspoloženjem, te hvaliti uspješne na diku svih. Međutim, ostajemo zapanjeni. Kad se obično jednoglasno izabere vodstvo, ono pomisli da je neuzubillah vjerovjesničkog poslanja, postaje pragmatično i djeluje razarajuće. U bilo kojem manjinskom društvu, posebice kulturnom, ono mora biti čuvarom toga društva, a ne čuvarom vjere. No, to je samo varka. Egzegeza je takvog vodstva mimikrija jer je hipnotički vođeno ili ucijenjeno nekom daljinskom rukom koja bi da ruši dobro uhodane konstelacije jedne manjinske zajednice.

Takvi potom djeluju izvan objektivnih misli i razuma koji je u međuvremenu, na zaprepaštenje mnogih, postao tuđi implantant pa je odjednom bliži zluradoj robotici nego vlastitim moralnim načelima i inicijativama. Odjednom sablazan osvetoljubivih animoziteta kruži manjinskom zajednicom. Može li si to bilo koja mala građanska manjinska institucija dopustiti – gubiti na taj način samopoštovanje, to jest, dopustiti nerazumijevanje na blizinu? Kako ćemo se onda uopće uspjeti politički organizirati spram susjeda i kroz integraciju i razvoj bošnjačkog nacionalnog identiteta.

Izmišljati nepostojeće neprijatelje i zadržati koherenciju manjinske zajednice uzaludan je posao. Umjesto da se nadograđuju individualne i ine vrijednosti i postignuća, ona se bezočno i prozirno niječu i minoriziraju – ponekad čak (što je bogohulno) pozivajući se na Allaha dž.š. Naime, govori se započinju kao fenomen Eolove harfe (kada vjetar svira svoju glazbu), a odmah potom započinje ”haranga“ te se izdajnički izdaje bratstvo – lukavo i nemilosrdno. Obično se zaboravlja da je svatko zamjenjiv i da će u jednom trenutku snositi posljedice, jer ne dopušta i koči (za tuđi račun) afirmativnu samostalnost.

Mogu li postojati spektralne opcije kulturnih projekcija bez alter ego alternativa nečijih ambicija, ”nazovi“ reformatora, pitamo se?

O tome se je već, uostalom, na ovim stranicama pisalo, ali se piše opet jer s dolaskom svježih aktivista takve manjkavosti kulminiraju s onima koji šire rastrojstvo, a to zna biti nadasve ponižavajuće iskustvo. Uostalom, uz njih je (stječe se dojam da to zaista smatraju!?) i Samilosni, a oni vjeruju da su moralni vjerovjesnici iako su im magareće uši kao antene, a retorika graniči s nerazumljivošću i besmislenošću.

Umjesto da se “takvi“ kreću u smjeru kazaljke na satu sa zajednicom, oni kazaljku, na naše zaprepaštenje, zaustavljaju. Stoga se istinski plašimo da će prava koja svojataju i prisvajaju postati nepravda, iako istinski vjerujemo da neće prevladati maksima: ”jednom običaj, uvijek običaj“, jer nas naprosto neće uvijek biti na ovom svijetu. No, samoizgrađeni ”monopol“, bez građevinske dozvole većine u manjinskoj zajednici, bez obzira nudili ih neki Bošnjaci iz nečijeg većinskog političkog obora ili njihove prikolice iz bošnjačkih udruga, nećemo im otimati iz ruke. Pričekat ćemo još malčice da se saberu prije nego i mi pokažemo razvijene mišice. Takve je najbolje pokušati podići kad su već pali ili ih pridržati kad su tako posrnuli.

Sead Begović
behar.ba