Nermana Suša: Ko govori istinu i ko je zapravo marginaliziran?

MSŠ Hazim Šabanović Visoko je, možemo slobodno reći, centralna škola u gradu. Najveća je u Zeničko-dobojskom kantonu. Zbog toga priča kreće baš iz tog kuta grada.
Navikli smo da se učenici žale na profesore i obrnuto. Tako je od davnina. Međutim, marginalizacija učenika kada je u pitanju relacija „selo – grad“ vrlo je izra-žena u Visokom.
Od 100 anketiranih, 73 osobe misle da postoji razlika, tj. da se daju privilegije djeci iz grada, iako ne bi trebalo biti tako.
Takve izjave demantira profesorica ekonomske škole Belmina Beganović.
Iako u savremenom svijetu postoji i pravi se razlika između djece iz grada i ove sa sela, kao prosvjetna radnica i neko ko je također i roditelj, smatram da toga u našoj školi nema. Učenici u našoj školi su jednaki. Pratimo ih isključivo i samo prema znanju i postignutim rezultatima.

Na ovu izjavu u razgovor se uključuje profesor Islamske vjeronauke Tarik Omerdić koji tvrdi suprotno.

Ne samo u našoj školi, nego u bilo kojoj drugoj, siguran sam da postoje razlike. Prije svega, ja sam roditelj, građanin, pa tek onda profesor jedne ovako velike i ozbiljne ustanove. Godinama radim sa djecom, ali kako koja godina prolazi, razlike su sve izražajnije, posebno u Visokom.

Dva profesora iste škole tvrde suprotno, a dugo rade u ovoj školi. Govori li to možda o njima kao osobama koje prave razliku pa pokušavaju sve prekriti dobrim izjavama, izjavama koje potvrđuju ili pak negiraju pojam marginalizacije učenika na način svrstavanja u kategorije po prezimenima ili mjestu iz kojeg dolaze, najbolje nam mogu reći učenici škole kojima su ovi profesori predavali ili i danas predaju, kao i sami roditelji koji svakodnevno dobivaju pritužbe učenika.

Profesor Tarik i profesorica Belmina su zaista stručni i nikada tokom svog obrazovanja u ekonomskoj školi nisam primijetio da prave razliku među učenicima, ali potvrđujem pojam marginalizacije učenika po toj osnovi. Ja sam iz grada, ali su moji prijatelji kod pojedinih profesora, da ih ne imenujemo, dobivali znatno lošije ocjene ili prozivke, za razliku od nas, rekao je bivši učenik škole Faruk Trako (20) koji je trenutno student Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Bio je aktivan u nenastavnim aktivnostima i upućen u rad škole. Bio je učenik ove škole prije dvije godine. Ipak, nemaju svi takva iskustva. Razlika je uvijek bilo i uvijek će ih biti, mi tu ne možemo ništa, rekla je Enisa Hadžavdija, majka čija kćerka ide u ovu školu, a i ona je sama završila ovu školu prije mnogo godina. Trenutno radi u drugoj srednjoj školi na prostoru općine Visoko.

Ja sam sa sela. Kada sam došla u prvi razred, jedan predmet sam učila bez prestanka. Sve petice sam imala, ali tu, i kad sve znam, dobijem 3, dok moji drugovi izađu, pričaju o privatnim stvarima i dobiju 5, samo tako. Ipak, izborila sam se protiv toga radom u vannastavnim aktivnostima pokazujući pojedinim profesorima da, ako sam sa sela, nisam glupa i nesposobna, rekla je učenica 3. razreda Amina Hodžić.

Učenici koji su iz grada i koji nemaju problema staju u odbranu takvih profesora i uvjerljivo tvrde da razlike ne postoje.

U ime svih svojih kolega mogu sigurno reći da ovakav ili bilo koji drugi vid klasiranja ne postoji u ovoj školi. Nama je bitno mlade ljude potaknuti da zapravo marginaliziran? uspiju, a ne sputavati ih na takve načine, zaključila je prof. Beganović.

Istina, to je sputavanje mladih ljudi koji nisu birali ime roditelja, mjesto boravka ili nešto treće, a zbog svega toga ih marginaliziraju.

Bude mi krivo kada mi autobus kojim dolazim do škole kasni pa dođem desetak minuta nakon početka nastave, a profesor mi ne dopusti da uđem ili dobijem neopravdani.

S druge strane moje kolege, čija je kuća tri minuta hoda udaljena od škole, kasne svako jutro, namjerno, jer znaju da neće biti zapisani. Mislim da je to jedan vid marginalizacije nas sa sela. Mi, znači, moramo stići u školu, a neko drugi može i kasniti, zaključuje Aldina Goralija, učenica 2. razreda ove škole.

I tako stalno, na hodnicima ove škole slušamo suprotnosti, žalbe… Svi se žale, ali niko ništa ne poduzima. Da bi se takvo stanje promijenilo, postavljena je kutija u koju učenici mogu ubaciti svoje pisane komentare, a ostati anonimni. Vjerujemo da je to dobar način da se ukaže na problem i da se on riješi.

Potrebno je više edukacije, više tolerancije, više samopoštovanja i više poštovanja prema drugome, poruka je prof. Tarika Omerdića.

www.magazinplus.eu – Nermana Suša