Sanja Vlaisavljević: Plagijatori plagiraju plagijate
Ljetos sam u tekstu “SDP mašinerija plagira i nevladin sektor” malo načela priču o plagijarizmu, ali nisam se detaljnije bavila tom temom. No kako je vrijeme odmicalo postajala mi je sve interesantnija pa sam počela istraživati na slučajnom uzorku. Redovnom profesoru Filozofskog fakulteta UNSA koji je kroz svoja zvanja prohujao poput daška vjetra. Bez ikakvih prepreka. Pomislih, onda tu neće biti posla za mene. Ali, ne lezi vraže. Otvoriše mi se vrata plagijarizma, poput kule do oblaka, velika. No već na samom početku suočila sam se jadnim golemim razočarenjem. Netko je već uradio posao za mene i oduzeo mi istražiteljsku draž. Onda sam odlučila istraživati po već istraženome. Nekako istovremeno sa ovim malim istraživanjem UNSA je konačno objavio prvi dokument u kojem se opisuju primjeri plagijarizma u kojem između ostaloga vele: da je plagijarizam složenac od doslovno prepisanih rečenica izvornog teksta, uz poneku riječ, promijenjenu tek ponegdje, bez navodnika i bez navođenja autora izvornog teksta. Kažu i da je to mješavina doslovno prepisanih riječi do prihvatljivog parafraziranja gdje se nakon prve prepisane rečenice sve ostalo smatra plagijatom. Plagijat je još i priznato i nepriznato citiranje u kojem možemo pomisliti da je jedan dio rečenice originalna misao autora a zapravo je izvorni tekst. Napominju da citati moraju biti jasno i pod navodnike smješteni. Plagijarizam je i kada ponešto prepričamo, ponešto stavimo pod navode a ostalo direktno koristimo kao svoje. Plagijarizam je i dosljedno imitiranje strukture rečenice iz originalnog teksta, korištenje sinonima za većinu riječi, te nejasno navođenje autora izvornog teksta.
___________piše: Sanja Vlaisavljević I poskok.info
Dobro, evo sada imamo u vidu najčešće zamke u koje upadaju plagijatori. Vratimo se našem slučajnom uzorku. Kako izgleda njegova magistarska, a kako doktorska teza? O, radovi su to puni posuđenica. Kakvih? Autor posuđuje tuđi prijevod i to ne bilo kako nego doslovno. U jednom trenutku on postaje i sam Martin Heidegger, čuveni filozof. Malo kasnije Richard Rorty, drugi poznati filozof. Ali hajde nema veze. Ali očekuje se da autor zna barem temljeno učenje filozofa Fridricha Nietzschea kojemu je posvećena njegova doktorska disertacija. No, uslijedilo je još jedno otkriće istraživača. Slučajni uzorak je prepisao domaće prijevode plasirajući ih kao svoje prijevode.
Istraživač je sada već bio vidno zainteresiran za nastavak svog, izgleda plodonosnog rada. Još malo se zadržao na tezama koje su bile uvjet da uzorak napreduje u akademskoj karijeri, ali je sada već dotakao i prvu knjigu. Opet uspjeh. Uzorak je sada proširio polje plagiranja pa je počeo posuđivati i od domaćih mislilaca koji su ponajviše stvarali u predinternetskoj eri. Ovdje bi tragovi posudbe trebali biti prikriveni, ali, eto, ipak nisu. Iako obilato posuđuje misli starog akademika, akademikovo djelo se nigdje u bibliografiji ne spominje. Možda se ovdje uzorak toliko stopio sa originalom da je sebe uvjerio da su to, zapravo, izvorno njegove misli?!
Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da članovi akademske zajednice treba da objavljuju i u stručnim časopisima. Tako je radio i objekt našeg istraživanja. U časopisu za društvena pitanja “Pregled” koji izlazi pri UNSA objavio je rad koji je potpisao svojim imenom zaboravivši da zapravo nije on autor teksta nego ugledni filozof John Dewey. Ili je možda ipak posrijedi Deweyovo plagiranja uzorka?!
https://antiekran.wordpress.com/2014/09/07/samir-dewey-arnautovic/
Uzorak navodi u nekim svojim biografijama da zna engleski, njemački i dobrim dijelom francuski jezik. Pa i treba da zna. Nema tu ništa neobično. Redovni profesori današnjeg vremena bi i trebali da znaju najmanje jedan-dva strana jezika. Ali neobičnost se ispoljila u saznanju da on zapravo ne zna ni jedan strani jezik ili ne zna ove koje je naveo, a druge ipak zna.
Krenimo sa znanjem engleskog jezika. Postoje neke riječi u nematernjim nam jezicima koje nas u prijevodima odaju da li zaista znamo taj jezik ili koristimo google translate ili jednostavno pišemo šta nam se učini da bismo trebali napisati.
A kada govorimo o njemačkom jeziku koji je, prema navodima uzorka, najjači onda prevodi dobivaju tragikomičan ton ili su mislioci čije rečenice on prevodi čiste somnabulije.
A tek francuski jezik kojeg se uzorak ne odriče dobiva jednu sasvim novu notu svojstvenu samo njemu kao prevoditelju. Francuski jezik ponajviše se ističe u njegovoj posljednjoj knjizi plagiranog čak i naslova.
A u nedostatku prevoditeljskog žara uzorak prepisuje domaće prijevode potpisujući ih kao svoje.
I evo sada na kraju ove male riznice tekstova, pitam se da li je plagijarizam široko prihvaćena pojava u našim znanstvenim redovima? Je li je netko i kako mogao prolaziti kroz znanstvena zvanja sa tuđim rečenicama, tuđim prijevodima, tuđim mukotrpnim znanstvenim radom? Možda i jeste. Možda su ovi redovi samo čista kleveta. Možda nisu nikakva kleveta jer plagijarizam nije devijantni oblik stvaranja nego uobičajeni obrazac krojenja djela koje mi samo u konačnici potpišemo. Može li ovaj tekst kod bilo koga izazvati duševnu bol? Čisto sumnjam jer samo vjerno oslikava napisano i prepisano. A i nije pojava koja nekome može nanijeti štetu. Naprotiv! Može ga promovirati u neko novo znanje, recimo emeritus plagijatorus. I konačno, zar ne treba govoriti uvijek istinu i samo istinu? Treba, uvijek. I treba slobodno govoriti, kako to jednom reče predsjednik Udruge za razvoj akademskih sloboda (URAS) !- Prvi pravac je doprinos internacionalizaciji akademskih zajednica u BiH, jer bh. univerziteti liče na sve drugo osim na univerzitete. Drugi pravac je oštra borba i suprotstavljanje nepravilnostima i narušavanju akademskih sloboda, jer želimo pokazati da u BiH postoje intelektualci koji su spremni da se bore za ovu zemlju. Budućnost ove zemlje može biti samo u znanju, a nikako u trgovini – zaključio je Arnautović.” Mogla bih i njima poslati ovaj tekst, pa da se združeno borimo!
Tags: plagijatori u bosni i hercegovini, sanja vlaisavljević
