Najveće političke tragedije ne počinju uvijek tenkovima na granicama. Ponekad počinju riječima. Jednom rečenicom koja susjeda pretvara u prijetnju, građanina u pripadnika vjerske skupine, a državu u zamišljeno bojište velikih identiteta. Historija nas uči da se društva rijetko raspadaju zato što među ljudima postoje razlike. Ona se raspadaju kada političke elite odluče da te razlike pretvore u oružje. Bosna i Hercegovina danas ponovo svjedoči upravo takvom pokušaju.
Piše: Dino Mustafić
Takav je karakter Rezolucije usvojene u Hrvatskom saboru gdje se kroz devet točaka poziva Vlada Hrvatske da nastavi pružati potporu ostvarivanju pune političke ravnopravnosti Hrvata u BiH u okviru reforme političkog sustava kojom bi se osigurali “pošteni izbori” i na kojima bi svaki konstitutivni narod imao mogućnost birati svoje legitimne predstavnike. Pri tome, navodi se, sabor podržava izborne modele koje predlažu legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH kojima bi se osigurala legitimna politička zastupljenost Hrvata.
Foto: Hrvatski sabor
Usvajanje ovakvog sadržaja Rezolucije u Hrvatskom saboru predstavlja opasan presedan jer otvara prostor za logiku prema kojoj susjedne države polažu političko pravo da tumače unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine kroz prizmu zaštite “svojih” naroda.
Takav pristup slabi princip suvereniteta i građanske jednakosti, jer Bosnu i Hercegovinu ne tretira kao međunarodno priznatu državu sa vlastitim institucijama, nego kao prostor podijeljenih interesnih zona. Posebno je pogubno što se ovakvi politički potezi lako uklapaju u narative koji etničke i vjerske razlike pretvaraju u trajne političke granice. Umjesto da doprinesu stabilnosti i evropskoj budućnosti regije, oni hrane nepovjerenje, jačaju nacionalističke elite i vraćaju jezik podjela koji je Bosnu i Hercegovinu već jednom doveo do katastrofe.
Naravno, takav politički narativ snažno promovira Milorad Dodik.
I nije to samo još jedna epizoda u beskonačnim političkim sporovima o Bosni i Hercegovini. Sve predstavlja opasan povratak ideji da susjedne države imaju historijsko ili moralno pravo da govore u ime pojedinih zajednica unutar međunarodno priznate države.
U evropskom poretku nakon Drugog svjetskog rata upravo je princip suvereniteta postao temelj mira. Nije savršen, nije bez izuzetaka, ali bez njega bi se kontinent vratio u logiku carstava, protektorata i “zaštite sunarodnjaka” preko granica. A ta je logika u prošlosti gotovo uvijek donosila nesreću.
Foto: Denis Kapetanović / Pixsell
Najveća opasnost nije samo u političkim zahtjevima, nego u jeziku kojim se oni opravdavaju. Kada se građani Bosne i Hercegovine prestanu nazivati Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i ostalim građanima, nego se počnu predstavljati isključivo kao muslimani, katolici ili pravoslavci, tada se otvara prostor za jednu od najopasnijih političkih manipulacija – svođenje čovjeka na samo jedan identitet.
Amin Maalouf je pisao o tome kako su tragedije našeg vremena često posljedica “ubilačkih identiteta” – trenutka kada jedna pripadnost proguta sve ostale. Čovjek više nije ono što jeste u svoj svojoj složenosti, nego postaje simbol kolektivne pripadnosti koju mu politika dodijeli. Upravo takav proces danas pokušavaju nametnuti oni koji Bosnu i Hercegovinu žele prikazati kao vječni sukob kršćanstva i islama.
Ali Bosna nije nastala kao sukob civilizacija. Ona je stoljećima bila dokaz njihovog susreta.
U Sarajevu su kroz historiju stajale džamije, crkve i sinagoge na udaljenosti koju je moguće preći za nekoliko minuta hoda. Taj prizor nije anomalija, nego evropska vrijednost. On pokazuje da različitosti nisu nužno prijetnja, nego kulturno bogatstvo jednog društva.
Svijet poznaje brojne primjere u kojima različite vjerske i kulturne zajednice dijele istu političku sudbinu. Švicarska je izgradila stabilnu državu uprkos dubokim historijskim razlikama između katolika i protestanata. Kanada je opstala sa snažnim francuskim i engleskim identitetom. Indija, sa ogromnim brojem religijskih zajednica, svoju je modernu ideju zasnovala na sekularnoj državi, a ne na dominaciji jedne vjere. Evropska unija sama je nastala iz pepela ratova koji su stoljećima vođeni u ime nacije i religije, da bi se pronašao model zajedničkog života.
Nijedna ozbiljna demokratija ne tvrdi da katolici trebaju političku zaštitu Zagreba, pravoslavci Beograda, ili muslimani bilo kojeg drugog centra moći. Građani imaju prava zato što su građani, a ne zato što iza njih stoji vjerski ili etnički pokrovitelj izvan granica njihove države.
Foto: Sarajevo
Zato je posebno opasan Dodikov pokušaj da politički sukob predstavi kao vjerski sukob. Takva retorika nije zaštita tradicije, nego njena zloupotreba. Vjera pripada čovjekovoj savjesti, a ne geopolitičkim projektima. Kršćanstvo nije ugroženo time što u jednoj državi žive muslimani, niti je islam ugrožen time što u istoj državi žive kršćani. Ugroženi su samo oni politički projekti koji ne mogu opstati bez stvaranja straha.
Bosna i Hercegovina nije problem zato što ima različite narode i religije. Problem nastaje onda kada političari odluče da razlike moraju biti zidovi umjesto mostova.
Najopasnija laž svakog nacionalizma jeste tvrdnja da on štiti ljude od drugih ljudi. U stvarnosti, on ih često prvo zatvori u kaveze identiteta, a onda im objasni da su ti kavezi njihova sudbina.
Budućnost Bosne i Hercegovine neće odrediti oni koji proizvode strah, nego oni koji razumiju da je njena najveća vrijednost upravo ono što njeni neprijatelji pokušavaju predstaviti kao slabost – njena složenost.
Bosna i Hercegovina nije nedovršena država zato što u njoj postoje različitosti. Ona je evropska država upravo zato što različitosti postoje. Njena tragedija nikada nije bila u tome što su se ljudi razlikovali, nego u tome što su neki političari povjerovali da se na tim razlikama može graditi vlast.
A historija je bezbroj puta pokazala: kada politika počne dijeliti ljude prema krvi i vjeri, na kraju svi izgube – i oni koji su mislili da će pobijediti.
tačno.net
