Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić

IZ ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAKA autora dr. Nazifa Veledara :

Povodom 645. godišnjice krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića u Arnautovićima kod Visokog (srednjovjekovni lokalitet Mile) :

KOTROMANIĆ (KOTROMAN), Tvrtko I (1338 – 1391), posljednji bosanski ban 1353 – 1377, prvi bosanski kralj iz dinastije Kotromanića (Kotromana) 1377 – 1391.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić (Kotroman) nasljednik je bosanskog bana Stephana / Stjepana II Kotromanića (Kotromana) (preselio na ahiret 1353, nije imao živih sinova). Bosanski stanak mu je dodijelio bansku čast 1353. godine nakon smrti bosanskog bana Stephana / Stjepana II Kotromanića. Sin je Vladislava Kotromanića, brata bosanskog bana Stephana / Stjepana II Kotromanića. Vladao je Bosnom od 1353. do 1391. godine. Prvih deset godina vladavine proteklo je u stabiliziranju unutarnjih prilika u državi. Nakon toga nizao je uspjeh za uspjehom, da bi 1377. godine došlo do proglašenja Bosne kraljevinom. Bosanska vojska porazila je vojsku Ludovika I kod Sokola (kod Jajca) 1363. godine. Preživio je Tvrtko I i pobunu vlastele 1366. godine, koja privremeno dovodi na bosanski prijesto Tvrtkovog brata „malog bana“ Vuka. To je bio posljednji kritični momenat u njegovoj vladavini. Bosanski kralj Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) proširuje bosansku državu na: Podrinje, Polimlje, Konavle, Trebinje i Dračevice kod Dubrovnika. Priključio je Bosni dijelove Zete i južne Dalmacije koji do tada nisu bili u sastavu bosanske države. Potpisuje se na dokumentima, „milošću Božijom gospodin mnogim zemljam, Bosni, i Soli i Usori i Donjim Krajem i Podrinju i Hlmski gospodin“.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) oženio se (1374) Dorotejom, kćerkom Strašimira Aleksandrovića, brata bugarskog cara Ivana Šišmana. Doroteja mu je rodila sina, kasnijeg bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića Kotromanića. Pored sina Tvrtka II imao je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić i sina Ostoju. Obnovio je kralj Tvrtko I Kotromanić i dobre odnose s Dubrovnikom i 1375. godine, izdade im povelju pod Bobovcem, na osnovu koje oslobodi njihove trgovce svake carine u Bosni. Dubrovčani su plaćali kralju Tvrtku I Kotromanu (Kotromaniću) i njegovim nasljednicima za slobodu svoje trgovine u Bosni, godišnje 500 perpera, na dan Sv. Vlaha.

Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) krunisan je 1377. godine za „kralja Bosne, Srbljem, Primorja i Zapadnih strana“, u mjestu Mile kod Visokog (današnje selo Arnautovići kod Visokog), gdje je početkom dvadesetog stoljeća otkriven arijanski krunidbeni sakralni objekat (sljedbenika Isaa, a.s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, budući da se u IV stoljeću n. e. Aristoteloaleksandrov monoteizam nadgradio Isa-ovim, a. s., monoteističkim učenjem, pa su građeni arijanski sakralni objekti /Arije/ u kojima su se odvijali vjerski obredi, ali su se koristili i za ustoličenje arijevskih vladara, op. a.) i grobnica bosanskih Kotromanića. (Vidi: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo, 1973.) Taj objekat (i sve druge arijanske hramove po Evropi zapadni evropski historičari tvrde da su ih gradili ortodoksni kršćani, jer nisu arijanizam smatrali monoteističkim učenjem) kršćanski historičari imenuju kao sakralni objekat Bosanske crkve. Termin Bosanska crkva koristili su kršćani kada su željeli da stare Bošnjane okarakteriziraju kao kršćane dualiste. Međutim, Ćiro Truhelka piše; “Bosanski narod je u istom periodu došao u dodir i s islamom, po mnogo čemu sličnom iskonskom kršćanstvu koje je njegovala Crkva bosanska.” (Vidi: Ćiro Truhelka, O porijeklu bosanskih muslimana, Sarajevo: Nova tiskara, Vrček i dr., 1934. p. 12)

Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U Arnautovićima kod Visokog otkrivena je grobnica prvih bosanskih banova i prvih bosanskih kraljeva, među njima u kraljevskom mauzoleju pronađeni su posmrtni ostaci bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića (1909), između ostalog, pronađeno je i nekoliko prstenova, od kojih jedan ima promjer 3,5 cm, što će reći da je kralj bio rastom krupna stasa tj. pravi div. Lokalitet je proglašen spomenikom nulte kategorije, to jest spomenikom nacionalne kulture. Taj lokalitet su svakodnevno posjećivale škole, studenti, građani, državne delegacije i dr. Nažalost, taj lokalitet u Arnautovićima je devastiran u vrijeme mandata gradonačelnice Visokog Amre Babić, bez obzira što se radi o nacionalnom spomeniku i najvažnijem spomeniku bosanske državnosti, i što je projektom zabranjena svaka gradnja u širem sektoru. Za nepovjerovati je, da je izgrađena i asvaltirana cesta koji metar od grobnice kralja Tvrtka I Kotromanića. Tokom radova bageri su razorili grobove prvih onovremenih ličnosti Bosanskog kraljevstva koji su se nalaziuli oko grobnice kralja Tvrtka I. Bager je iskopao i kosti tih ličnosti. Umjesto da se lokalni put izmjesti, da bi se lokalitet zaštitio i ogradio, napravljen je još jedan put s druge strane grobnice, odnosno mauzoleja, i na taj način je lokalitet definitivno devastiran. Federalni zavod za zaštitu spomenika kulture, a posebno Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine nisu reagirali, nijedna državna institucija nije reagirala, šutili su i Visočani, iako su svi znali, jer su ih stalno mediji upozoravali i izvještavali šta se radi u Visokom, to jest da se u Visokom uništava najvažniji spomenik bosanske državnosti. Treba li neko za ovu devastaciju da krivično odgovara? Da li će novo rukovodstvo općine Visoko shvatiti značaj ovog lokaliteta i poduzeti potrebne mjere da se zaštiti? Da li će Visočani progovoriti ili su im piramide “udarile u glavu” i blokirale mozak?

Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić je nosio kraljevsku krunu ukrašenu ljiljanima (zambacima), a ljiljan (zambak) je još iz doba Aleksandra Makedonskog (356 – 323. p. n. e.) prihvaćen kao simbol monoteizma (Na Ilidži kod Sarajeva je pronađena zemljana posuda stara 2000 godina na kojoj je utisnut znak ljiljana, op. a.), što nam govori da je Tvrtko I Kotromanić nosio Aleksandrovu krunu, koju su nosili monoteistički kraljevi. Analogno tome, Tvrtka I Kotromanića je krunisao pročelnik sljedbenika Isaa, a.s., kao Božijeg Vjerovjesnika, a ne kao Isusa Boga, u krunidbenom arijanskom sakralnom objektu u Milama (današnje selo Arnautovići na području kraljevskog grada Visokog u Bosni i Herrcegovini), u kojem su se krunisali arijevski vladari. U tom vremenu dominantna religija Bošnjana u Bosni bio je arijanizam, sa kojima su živjeli i pripadnici drugih duhovnosti. A, to što neki povjesničari arijanizam ne promatraju kao monoteističko vjersko učenje, i svoje povijesne stavove provlače kroz neke druge “matrice”, nema povijesno utemeljenje. Interesantno je navesti, da je vjerska knjiga iz vremena bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića pronađena u Sofiji, i još jedna, također, vjerska u Dublinu u Irskoj.

Proglašenje Tvrtka I Kotromanića kraljem Bosne značilo je za Bosnu dobijanje jednog višeg stupnja suverenosti, a u njegovom dobijanju kraljevskog dostojanstva važnu ulogu, između ostalog, imala je i činjenica što je pripadao bosanskoj banskoj porodici Kotromanića, koja je Bosnom vladala od njezinog postojanja. Banovina Bosna je postala nezavisna Kraljevina Bosna (Кϸɖʌьєвнɴɖ Босɴɖ , Bosansko kraljevstvo, Regnum Bosnae). Titula u pomen novoga bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića zabilježena je i sačuvana u povelji napisanoj 10. 4. 1378. godine u Zrnovnici. Svoju vladavinu, bosanski kralj Tvrto I Kotromanić, je obilježio kovanjem 24-karatnog zlatnika teškog 14.05 grama, sa lavom kao simbolom kraljevske moći na aversu, te krunom i grbom sa ljiljanima na reversu, a sa strane je još po jedan ljiljan (heraldički znak bosanske kraljevske dinastije Kotromanič, op. a.). Zlatnik je promjera 2,5 cm, pun simbolike vladara, jedinstven po ljepoti i izgledu (Unikatni primjerak zlatnika bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića danas se nalazi u Americi, op. a.) Ustvari, prvi put vidimo na novcu heraldički simbol ljiljana (simbol monoteizma) koji će postati znakom bosanskih kraljeva. “Riječ je o zlatniku kralja Tvrtka iz 14. stoljeća koji je pronađen 1937. godine uz obalu rječice Mileševke u okolici Prijepolja, oblasti koja je u srednjem vijeku (a i nekoliko stoljeća nakon toga) pripadala Bosni. Iskovan je 1377. godine povodom krunjenja bana Tvrtka za kralja. Zbog svoje veličine (promjer 2,5 cm), težine (14,05 gr), debljine (1 mm) čistine (24 karata), i likovne ljepote, na samom je vrhu evropske srednjovjekovne numizmatike. Već je davno u stručnoj literaturi dobio epitet umjetničkog remek-djela.

Njegov značaj je i taj što u odnosu na dukate drugih zemalja ima njihovu četverostruku vrijednost. Dok npr. mletački i turski dukat toga vremena teži 3,559 gr, a takav je slučaj i s dukatima ostalih zemalja, bosanski je težak čak 14,05 gr. Zbog visoke čistoće zlata (24 karata) bio je veoma tražen pa je malo nakon što je iskovan „razgrabljen“. To je jedan od razloga da se sačuvao samo jedan primjerak za koji se zna.

Tvrtkov zlatnik je posebno značajan za političku historiju Bosne i Hercegovine. Njime se potvrđuje državnost, autonomnost i autohtonost srednjovjekovne Bosne. Na prednjoj strani nalazi se grb Bosanske države, koji je s nekim dodacima ujedno bio i grb bosanske vladarske dinastije Kotromanića. Sastoji se od štita plave podloge sa šest ljiljana raspoređenih u dva polja. Iznad njega je kaciga i veo s raskošnom perjanicom. Sa svake strane grba je još po jedan ljiljan. Na drugoj strani prikazan je propeti lav što simbolizira vojnu i ekonomsku moć onovremene Bosne. Na prednjoj strani je natpis na latinskom jeziku: „GLORIA TIBI DUES, SPES NOSTRA“ koji u prijevodu na bosanski jezik znači: ‘Slava tebi Bože, naša nado“, objašnjava prof. dr. Enver Imamović.

Na državnom pečatu iz vremena bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića uz grb je prikazana i bosanska državna zastava sa šest ljiljana. “Ljiljan je u srednjovjekovnoj Bosni upotrebljavan u tolikoj mjeri da je u pravom smislu postao zaštitnim znakom bosanskog naroda, onovremenih Bošnjana. Rado su ga stavljali na grobne spomenike (stećke), izrađivali nakit s njegovim likom (naušnice, dijademe, pojaseve i s1.), njime ukrašavali knjige, utkavali ga u platno kao dezen, uzimali ga kao dekorativni element u arhitekturi i sl. Čak je opjevan u pjesmama srednjovjekovne Bosne. U jednoj poemi napisanoj 1330. godine od nekog Završanina, stoji: ‘Lilije (ljiljan), cvijetu ime je krin”, kaže Imamović.

Godine 1910. prilikom iskopavanja arheolozi su na stećku, ispod kojeg je bosanski kralj Tvrtki I Kotromanić bio ukopan (u njegovom mezaru u Arnautovićima /srednjovjekovni lokalitet Mile/ kod Visokog), pronašli njegov kraljevski plašt. Plašt je ukrašen zlatom izvezenim grbovima sa ljiljanima. Zbog nestručnog rukovanja i nehaja plašt nije u cijelosti sačuvan. Ostaci plašta se danas čuvaju u zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Godine 1463. ulaskom Kraljevine Bosne u sastav Osmanskog carstva, ljiljan (zambak) Bošnjaci uzgajaju u avlijama, ljiljanom ukrašavaju deftere, stavljaju ga na nišane (ljiljani na nišanu iz okolice Tuzle iz XVIII stoljeća …) i džamije (Huseinija, džamija Zmaja od Bosne, u Gradačcu; Magribija džamija na Marijinom Dvoru u Sarajevu…). Na vrhu fasade ispod krova Gradske vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu u Sarajevu (građena u doba austrougarske vladavine u Bosni) nalazi se niz redova ljiljana, što govori da se tradicija upotrebe ljiljana nastavlja. Godine 1991. vraća se ljiljan kao državni simbol Republike Bosne i Hercegovine. Vodi se javna rasprava na tu temu (jer pravno-historijski gledano, ljiljani imaju status simbola države Bosne i Hercegovine, te ne predstavljaju obilježja ovog ili onog naroda, jer u srednjovjekovnoj državi Bosni nije bilo ni Srba, ni Hrvata, ni muslimana, nego je bio jedinstven bosanski narod zvani Bošnjani, op. a.), u novembru i decembru 1991. godine, u nacionalnim kulturno-prosvjetnim društvima: “Preporod” (bošnjačko), “Napredak” (hrvatsko), “Prosvjeta” (srpsko) i “La Benevolencija” (židovsko). Podršku daju tri društva, dok je srpska “Prosvjeta” to odbila. Godine 1992. početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, narod je spontano preuzeo ljiljan kao svoj simbol otpora agresiji od strane Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Bosanski ljiljan postaje ustavan 4. maja 1992. godine kada tadašnje Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine usvaja grb i zastavu sa ljiljanima za državna obilježja Republike Bosne i Hercegovine. Nakon toga, bosanski ljiljan, simbol Kraljevine Bosne i grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine, je zamijenjen nametnutim obilježjima po diktatu međunarodne zajednice. Tim činom je, svim građanima koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu, oduzeto autentično državno obilježje, a država Bosna i Hercegovina je dobila simbole koji nemaju nikakve veze sa njezinom hiljadugodišnjom tradicijom. Negiranje bosanskog ljiljana kao državnog simbola Bosne i Hercegovine posljedica je negiranja države Bosne i Hercegovine i velikodržavnih projekata njenih susjeda.

U Tvrtkovu vladarsku titulu ušle su Srbija, Hrvatska i Dalmacija, pa je tako srednjovjekovna bosanska država jedno vrijeme u svoj okvir obuhvatila i srpski i hrvatski politički etnitet. Kao pomorska zemlja Bosna je imala i svoju pomorsku flotu (još u desetom stoljeću) i svog admirala itd. I vladala je morem. Brodovi su građeni u vlastitim brodogradilištima (Brštanik na ušću Neretve i dr.), i tako su morima plovili brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima (zambacima). Kraljevina Bosna je u doba bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića imala krasno primorje koje se prostiralo od Boke Kotorske do rijeke Cetine. Godine 1385. postade Kotor, a s njime i cijela Boka Kotorska sastavni dio Kraljevine Bosne. U sastav Kraljevine Bosne ulazili su važni gradovi: Klis, Vrana, Ostrovica, Knin.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) uređuje svoju državu, osniva Novi (današnji Herceg-Novi), dobija Kotor, ratuje s Balšićem Zetskim (1376 – 1387). Pridružio je svojoj državi Bosni Travuniju s Trebinjem. Bilo je u to doba veoma nemirno na bosanskoj granici. Provaljuju Osmanlije u Bosnu 1386. godine (zaustavila ih je Bosanska vojska pod komandom Vlatka Vukovića) i ponovo u ljeto 1388. godine kada prodiru do Bileće, ali ih Bošnjani na čelu sa Vlatkom Vukovićem pobjeđuju, tako da se slavni komandant Osmanske vojske Lala Šahin-paša, pobjednik iz Bitke na Marici 1371. godine, morao povući uz velike gubitke. Ovom velikom pobjedom Bosanske vojske u Bitki kod Bileće, 27. augusta 1388. godine, obustavljeno je daljnje prodiranje Osmanlija ka Evropi. Zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti 7000 bosanskih vojnika, predvođenih Bošnjaninom Vlatkom Vukovićem, poražena je brojčanija i nadmoćnija osmanlijska vojska koja je brojala 18 000 vojnika. Na nekropoli stećaka Boljuni južno od Stoca uz put prema Neumu, nalazi se greb Vlatka Vukovića, značajne ličnosti iz historije srednjovjekovne države Bosne, i može se pročitati: “A se leži dobri junak i čoek Vlatko Vuković: Piše Semorad”.

Poslao je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić svoju vojsku pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića na Kosovo (1389), i samo je bosanska vojska na lijevom krilu odnijela pobjedu nad Bajazitovom vojskom. Pogubljenje kneza Lazara, odnosno odsijecanje njegove glave, desilo se u Kosovskom boju. Njegovo tijelo je u cijelosti predato Srbima. Sahranjen je u sabornoj crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u Prištini, a 1390. godine prenijeti su njegovi zemni ostaci u njegovu grobnu zadužbinu u manastir posvećen Vaznesenju Gospodnjem u Ravanici. Od dana pogibije kneza Lazara pa sve do danas glava kneza Lazara se zajedno sa njegovim tijelom nalazi u kivotu i nikada nisu bile odvajane. Postoji mit, odnosno narodno vjerovanje, da je glava odnijeta u Istanbul, a Istanbul tada nije bio ni prijestolnica Osmanskog carstva. Carigrad će biti osvojen od strane Osmanlija 1453. godine. a Kosovski boj se desio 1389. godine, kaže srpski historičar prof. dr. Dejan Ristić.

U Kosovskoj bitki su učestvovale dvije strane, hrišćanska i osmanska. Prvu su činile vojske kneza Lazara, bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića i Vuka Brankovića. U kolektivnoj svijesti naroda ostao je urezan 28. juni kao datum održavanja Kosovske bitke i to je kontradiktornost. Kosovska bitka se odigrala zapravo 15. juna 1389. godine, na Svetog Vida, čija se godišnjica obilježava pogrešnog datuma, pošto je u 14. vijeku, kada se bitka desila, postojao je samo jedan kalendar. Danas postoje julijanski i gregorijanski kalendar, a zbog razlike od 13 dana između ta dva kalendara, godišnjica Kosovskog boja se obilježava sa “zakašnjenjem”. Vuk Branković nije bio izdajnik u Kosovskoj bitki iz 1389. godine, nego je bio izdajnik njegov sin Đurađ Branković u drugoj Kosovskoj bitki koja se desila 1448. godine između kršćana i Osmanlija. Kršćansku vojsku je predvodio ugarski palatin Janjoš Hunjadi, kod nas poznat pod imenom Sibinjanin Janko. U toj bitki nije želio učestvovati srpski despot Đurađ Branković. Osmanlije su dobile bitku, a ranjeni Sibinjanin Janko, koji se povlačio preko Srbije, je uhapšen po naređenju Đurađa Brankovića. Tada nastaje mit o izdaji Brankovića, objašnjava historičar prof. dr. Dejan Ristić.

Bosanski kralj Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) zavladao je Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom. Njegova vlast dopirala je od Velebita do Cetine, i od Cetine na jug sve do Kotora. Pod njegovom vlašću bili su i veliki dalmatinski otoci: Brač, Hvar i Korčula; pored toga bila je i Krbava. On je bio uistinu vladar tih prostora i postao je kraljem Hrvatske i Dalmacije 1390. godine. Spada u red najboljih vladara Balkana. Nastojao je da ima nezavisnu i slobodnu državu. Smatrao je da je Bosna jača ako je slabija Ugarska, i obratno. Postavio je politiku oprečnu Ugarskoj, nastojeći da od nje otcijepi Dalmaciju i Slavoniju i da ih pripoji Bosni. Dalmatinski gradovi potpali su pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića i njegovih nasljednika, a on je njima potvrdio povlastice koje su imali za vrijeme ranijih bosanskih vladara. Postavio je svoje namjesnike u te gradove. Bio je na vrhuncu svoje moći i slave oko 1390. godine. Njemu se pokoriše i Trogirani. Dođoše u Bosnu i poslanici grada Šibenika, predadoše ključeve i pokloniše se bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, pa ga zamoliše da Šibeniku potvrdi stare povlastice koje je imao u vremenu prijašnjih bosanskih vladara. Udovoljio je molbi Šibenčana i usto im obećao da će ih braniti od svih neprijatelja njihovih. Poslanici Brača, Hvara i Korčule također su došli u Bosnu da se poklone bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću i da predaju ključeve. I Split je potpao pod vlast bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića (Kotromana)..

Od tog vremena u naslovu bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića (Kotromana) piše da je, „Božijom milošću slavni kralj “Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške“. U doba bosanskog kralja Tvrtka I Kotromana (Kotromanića) granice Kraljevine Bosne prostirale su se od Novigrada i Zrmanje, na zapadu; Prijepolja, Sjenice, Nikšića i Kotora, na istoku (sa cjelokupnim današnjim novopazarskim Sandžakom); rijeke Save, na sjeveru; otoka Korčule, Hvara i Brača, Šolte i Čiova, na jugu.

Ugled i moć Kraljevine Bosne u doba bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića svjedoči podatak da je tada moćna Venecija, tadašnja pomorska velesila, upisala Tvrtka I u Zlatnu knjigu počasnih građana. Ako se elaborira izneseno, može se konstatirati da je politika bosanskog kralja Tvrtka I Kotromana (Kotromanića) težila tome da na balkanskom jugu stvori samostalnu državu koja dopire na zapadu do Jadranskog mora, a prema sjeveru do Dunava i Drave.

Pošto je bila umrla kraljeva žena Doroteja, smjerao je bosanski kralj Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) da se oženi iz porodice Habsburg, ali ga zadesi smrt 1391. godine, u 53. godini života. Ukopan je u Milama (današnje selo Arnautovići kod Visokog), gdje je ukopan i njegov prethodnik bosanski ban Stephan / Stjepan II Kotromanić. Naslijedio ga je bosanski kralj Dabiša.

FB: Nazif Veledar