Kultura

“Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, Muslimani nek idu niz Neretvu”

Komentar Emira Suljagića

Nedvojbeno je da je hrvatski rat tokom raspada Jugoslavije bio rat za Banovinu, te da Herceg-Bosna nije bila nikakav autentični izraz volje bosanskih Hrvata, nego instrument hegemonističke politike Hrvatske u Bosni i Hercegovini.

 

Vrhovništvo Republike Hrvatske od samog početka tražilo način da se jugoslovenska kriza riješi podjelom Bosne i Hercegovine i u tom smislu sarađivalo je sa srbijanskim i srpskim rukovodstvom i prije nego što je na tlu naše zemlje došlo do otvorenih sukoba. Saradnja između srpskog i hrvatskog projekta u BiH se manifesotvala na kako političkom, tako i vojnom planu; kako strateškom, tako na taktičkom planu, uključujući mnogobrojne i pojedinačne navrate zajedničkih dejstava protiv Armije Republike BiH, civilnih ciljeva na teritoriji pod njenom kontrolom, odnosno civilnog stanovištva.

Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicpi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban, kao i danas Milorad Dodik, predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.

Dan uoči potpisivanja sporazuma o Grazu, obavještajci najvjerovatnije MUP-a RBiH presreli su razgovor između Momčila Mandića, potonjeg ministra pravde RS i Brune Stojića kojem se danas sudi u Haagu kao predstojniku Odjela obrane HZHB. U dijelu razgovora o situaciji u Sarajevu, Stojić kaže da „mi ćemo Stup dole uzeti“, dok Mandić komentirajući liniju razgraničenja u Hercegovini dodaje: „Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, Muslimani nek idu niz Neretvu.“ Istog dana Stojić razgovara i sa Mićom Stanišićem, Karadžićevim ministrom unutrašnjih poslova:

–    Ajde bolan da to sjednemo, da izdogovaramo.
–    Ja sam za to, siguran budi, ali mislim to, te iluzije da Karadžić izbije iz glave.
–    I Karadžić je bolan za dogovor. Da se sjedne da se dogovori.

Kroz Stojićev razgovor kontinuirano provijava samo jedan stav: granice Banovine iz 1939. ne mogu biti predmet pregovora. Sve ostalo može. Očito je da je Boban potpisujući sporazum u Beču – u koji je Franjo Tuđman nesumnjivo bio upućen u tančine – artikulisao preovlađujući stav u tadašnjim hrvatskim elitama.

Ovaj sporazum bez zastoja je preveden na politički i vojni nivo, a dokazi ne ostavljaju skoro nimalo sumnje da je saradnja između Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske bila dogovorena, koordinirana, dugotrajna i primjenjivana je od taktičkog do strategijskog nivoa.

Jedan od dokumenata koji pokazuju da je saradnja između HVO i VRS, odnosno političkih vlasti Herceg-Bosne i RS uspostavljena i održavana na najvišem nivou je zapisnik sa sastanka delegacije dvije paravlade neposredno nakon potpisivanja Washingtongskog sporazuma. Naime, na sastanku održanom u Čelebiću osmog marta 1994. godine Jadranko Prlić obavezao se da „postojeći pregovori i sporazumi između Muslimana i Hrvata neće imati uticaja na saradnju HR Herceg-Bosne i Republike Srpske“, te da su sporna samo „dugovanja i isporuke goriva, naoružanja i streljiva nastali prije 10. 09. 1993. kada je ova srpska vlada preuzela te poslove na sebe“.

Neupitno je da je Prlić bio iskren iznoseći stav o nastavku saradnje. To se vidi i iz drugih dokumenata.

U dokumentima HVO-a vojne provinijencije, RS, odnosno VRS se oslovljavaju kao „xy strana“. Nekoliko mjeseci prije Washingtonskog sporazuma, u septembru 1993. godine, nakon što je potpisan još jedan u nizu propalih mirovnih aranžmana, Bruno Stojić uputio je Milivoju Petkoviću dokument za „xy stranu“. Navodeći da „ potpisana deklaracija ne mijenja naše dosadašnje odnose“, Stojić dalje kaže: „Hrv.rep. H-B ne namjerava rušiti dostignutu razinu odnosa sa SR. Glede toga, prvi predlažemo dalje podizanje diplomatskih i svakih drugih odnosa naše dvije republike“. On u to ime predlaže i sastanak „na razini dviju vlada“.

U novembru Stojić šalje Rajiću nove instrukcije: „Sukladno postignutom dogovoru izvješćujem Vas da će se na zajedničkom sastanku Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Vlade Republike Srpske usaglasiti cijene MTS (materijalno-tehničkih sredstava, op.a.)“.

Ministri zdravstva dvije paravlade, Ivan Šarac i Dragan Kalinić su na marginama susreta u Čelebiću održali poseban sastanak o cijenama bolničkog liječenja za ranjenike HVO-a u bolnicama u RS-u jer „zdravstvene aranžmane ne treba miješati sa komercijalnim“. Da je riječ o trajnom aranžmanu, odnosno da je HVO ekstenzivno koristio bolničke usluge u RS-u vidi se i iz zvaničnog dokumenta koji je načelnik bolnice Žica u Blažuju, dr. Milan Pejić uputio brigadi „Ban Josip Jelačić“ u Kiseljaku: u njemu se navodi da su troškovi liječenja vojnika HVO-a u njegovoj bolnici do 31. 12. 1993 iznosili 1.615.955,76 njemačkih maraka.

Drugi dokument koji potvrđuje da je zajednički front protiv Bosne i Hercegovine bio strateško opredjeljenje je izvještaj Sigurnosno-informativne službe sačinjen nekoliko dana nakon sastanka u Čelebiću. Naime, srpske snage su nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma prekinule sve vrste „saradnje između HVO i VRS, tako da su Srbi povukli svoje teško naoružanje i zabranili prelazak naših konvoja preko njihove teritorije“. Shodno tome, pukovnik HVO-a Vikotor Andrić „otišao je u Glavni štab VRS i napravio dogovor sa gen. Ratkom Mladićem za ponovne kontakte, da bi potome bilo vraćeno teško naoružanje i dozvolio se prelazak dva konvoja“.

Ivica Rajić, koji je u međuvremenu osuđen za zločin u Stupnom dolu, u julu 1993. obraća se načelniku Glavnog stožera i Bruni Stojiću sa „Informacijom o kontaktu sa ‘xy stranom'“. Rajić navodi da je dobio poziv „da se general bojnik Milivoj Petković dana 07. 07. 1993. god. u 14,00 sati nađe sa generalom Ratkom Mladićem u hotelu Plaža u Herceg Novom“, te da su mu sagovornici saopštili da HVO duguje VRS-u 5.700.000 maraka za „izdata sredstava i topničku podršku“.

Ali, HVO i VRS nisu dijelili samo oružje, municiju i zdravstvene usluge.

VRS se naime, između ostalog, naftom i gorivom snabdijevala u Grudama, odnosno zapadnoj Hercegovini. Naime, Milivoj Petković u julu 1993. piše Rajiću da osigura šest cisterni za gorivo „može i sa njihove strane i uputite ih u Logističku bazu u Grude“: „Po pristizanju cisterni biće vam upućeno po principu 3 za njih, 3 za nas.“ Dokument iz novembra 1993. demonstrira da nije riječ o pojedinačnom ili sporadičnom događaju, nego o sistemskom aranžmanu, i da je samo u jednom navratu VRS-u isporučeno 86.470 litara dizela i 23.890 litara benzina. Možda je preslobodno pretpostaviti, ali je sasvim moguće da je gorivo za bagere koji su prekopavali masovne grobnice sa ubijenima iz Srebrenice prvobitno natočeno u Grudama.

Na taktičkom planu, stvari su, barem na početku zapinjale. Ivica Rajić obavještava Stojića i Petkovića u julu 1993. da nema informacija šta je „dogovoreno sa ‘XY stranom’, ali dosadašnja pomoć je potpuno zanemarljiva. Artiljerijsku podršku dobijamo samo tamo gdje su objektivno ugroženi i njihovi položaji“.

Iz dokumenata nastalih tokom jeseni 1993. vidi se pak da je razlog nesporazumima bio naprosto u razlici u pristupu: VRS je insistirala na tome da saradnja bude potpuno centralizovana i da se odvija putem glavnih štabova. Emil Harah, komandant brigade HVO-a „Bobovac“ piše Petkoviću u septembru 1993. da je njegova komanda nakon što je stupila u kontakt sa Ministarstvom odbrane RS dobila instrukcije da svi zahtjevi za pomoć idu preko generala Manojla Milovanovića i Glavnog štaba VRS: „Pomenuti gospodin na temelju zahtjeva iz GS HVO Mostar i kontaktima sa najodgovornijim časnicima HVO razmatra zahtjeve i podnosi prijedloge za odobrenje vojne pomoći postrojbama HVO“. Harah molbu završava sljedećim riječima: „Obraćamo Vam se sa zamolnicom da sačinite zahtjev GŠ VRS za pružanje vojne pomoći u MTS, vojno-stručnom nadzoru i koordinaciji u izvođenju borbenih djelovanja prema HVO Vareš i brigadi ‘Bobovac'“.

Drugim riječima, HVO nije u Bosni i Hercegovini obavljao prljavi posao samo za Franju Tuđmana, nego i za Slobodana Miloševića.

Ali, nakon što je saradnja institucionalizirana, ispostavilo se da je Mladić bio široke ruke. U novembru 1993. Rajić izvještava Brunu Stojića da mu je VRS, između ostalog, isporučio: dvije „prage“, dva tenka, dvije haubice kalibra 155 milimetara, jednu haubicu kalibra 122 milimetra i dva minobacača kalibra 120 milimetara, stotine granata za svako oruđe, te pješadijske municije koja se mjeri u stotinama hiljada metaka.

Da su prvobitni problemi prevaziđeni i da je HVO na dnevnom nivou sarađivao sa VRS-om i izvodio i zajednička dejstva vidi se iz naredbi koje je tokom juna i jula 1993. komandi brigade „Herceg Stjepan“ uputio tadašnji pukovnik Željko Šiljeg, komandant Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Šiljeg u nekoliko navrata zaredom prvo zahtjeva od svojih potčinjenih da od „xy strane“ traže da „otvori vatru po Konjicu i Čelebićima“, potom od njih traži da ga obavijeste jesu li stupili u kontakt sa VRS i dali „im topničke ciljeve“, odnosno određuje vrijeme u koje artiljerija treba da počne sa dejstvima. Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kiseljaku, saradnja je bila ustaljena, te 24. oktobra 1993.  dežurni operativni oficir u kiseljačkoj brigadi obavještava Ivicu Rajića: „Topnička podrška od strane XY odrađena“.

Saradnja HVO i VRS ima i istorijske korijene: antifašistička borba tokom Drugog svjetskog rata obiluje primjerima ustaško-četničke saradnje protiv antifašista i partizana. Kao i prije više od sedamdeset godina hrvatski i srpski nacionalistički projekt slagali su se isključivo oko Bosne i Hercegovine. Saradnja HVO i VRS pokazuje da je rat protiv Bosne i Hercegovine vođen devedesetih predstavljao povratak srpskog i hrvatskog nacionalizma na pozicije iz četrdesetih godina, odnosno između dva svjetska rata. I da su, nažalost, tamo i ostali. Ili kako je tokom rata pjevao izvjesni Neđo Mitrović: „Kad podjele Bosnu Srbi i Hrvati, rat će stati, rat će onda stati…“

 

Piše: Emir Suljagić

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala

(Vijesti.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close