Boro Kapetanović: Bili smo seljaci, sad smo seljačine

Svijet je obolio od dosade i ljenosti.

Autor: Boro Kapetanović

Ovdje su ljudi naučili da o svemu imaju svoje mišljenje. I trebamo ga imati, ali je uvijek pitanje koliko je ono kompetentno. Ja mogu razmišljati i o fudbalu i o atomskoj fizici, ali ja nisam pozvan za to.

 

Poodavno sam primjetio da na naša književna posijela ili, kako vi kažete, promocije, ljudi više ne dolaze, nego da ih privode. Na tim mjestima okupi se grupica privedenih đaka, pokoji nezaposleni poštar, dvije-tri samohrane majke i romantične domaćice, nešto već ocvalih učiteljica i poneka usamljena kućna pomoćnica, uglavnom oko dvadesetak tako njih. Sve mi to više liči na komemoraciju nego na književno posijelo.

 

 

Bez zavičaja mi je bilo kao ribi koja živi na drvetu. Smarala me svaka količina, sve što je masovno počelo je da me ostavlja ravnodušnim. Jedno vrijeme moje jedino žensko društvo bile su krave i gladne mušice po izbjegličkim kućama. Taj vagon mraka ne može se fotografisati, niti opisati bez straha i panike. Znao sam, ako je poštenje jedina ozbiljna stvar u životu, onda je pisanje jedina neozbiljna stvar koja je poštena.

 

 

Svijet je obolio od dosade i ljenosti. Bili smo seljaci, sad smo seljačine. Mrdamo, ali, dubok je balkanski glib, mračne balkanske krčme; a svijeće dogorijevaju i baterije se prazne.

 

 

Ratnici lakše ratuju nego što pričaju o ratu. U ratu nema spasa – stradaju i mudri i ludi. Država ti se pretvori u kasarnu i šta onda? Plakati. Ali u ratu je od suza, pa makar bile zlatne, slaba vajda.

 

 

Ne znam ko je rekao da sijati nije teško nego da je teško žnjeti. Ja sada, dakle, žanjem, ali, kao i nekad, ja se i danas postidim kad mi neko kaže ‘naš uvaženi književnik’. Kao da mi je rekao ‘naš uvaženi magarac’.

 

 

Godine, kao muve, zuje i odlijeću nepovratno. Cilj je sve dalji, magla sve gušća, a staza uža. Gdje smo? Prije će ti kazati prodavačica karfiola na pijaci nego pjesnici.

 

U ovoj utakmici gdje svi pomalo ličimo na šahiste koji igraju hokej na ledu, pisac ne može uvjeriti ljude da se nalaze usred katastrofe, ali ih može podsjetiti da je i najveća carstva rušila obična koza. Svaki pisac piše o onom što mu se najviše dopada. Moj izbor su marginalci, oni koji znaju da plaču a da im suze ne padaju na zemlju. Ima ih posvuda i zato nisu nigdje. I VODU PIJU SVI, PA OPET NISU RIBE.

Buka

______________

Boro Kapetanović rođen je 16. septembra 1953. godine u Gornjem Sokolovu u opštini Ključ, a 1954. godine sa porodicom se doselio u Sanski Most.

Od 1974. godine objavio je više od 30 knjiga. Poezija mu je uvrštena u brojne zbornike i antologije. Živi u Banjaluci.