Borivoje Simić: Zašto je operacija spašavanja Dite i Konjuha rizična?

Midhat Hajdarević 2014-06-14

Vlada Tuzlanskog kantona odlučila je da se stavi u ulogu “popravljača” loše privatizacije u kompanijama Konjuh i Dita i pokušat će da ova dva privredna giganta, koj se niz godina nalaze u agoniji, izvući iz ralja stečaja.

Piše: Borivoje Simić

Operacija Konjuh-Dita poprilično je složen projekat u koji se upušta ekspertska vlada Bahrije Umihanića, ali u slučaju Konjuha i federalna Vlada, mada njen ishod ne možemo sa sigurnošću predvidjeti.
Scenario je jasan: država će otkupom dionica postati većinski vlasnik ovih fabrika i kao takva provešće mjere sanacije kako bi ih učinila prihvatljivim za kupce – buduće strateške partnere.
Sve na papiru izgleda prilično jednostavno, ali nije baš tako.
Vlada otkupljuje dionice za jednu marku, ali to je samo cijena za kapital – sa ovim firmama ona kupuje i dugove, a te ciifre nisu male.
No, u slučaju Konjuha i Dite stvorena dubioza će se tretirati kroz Zakon o finansijskoj konsolidaciji u privrednim društvima u FBiH, koji je država donijela prvestveno kako bi pokrila posljedice lošeg (drugim riječima političkog) upravljanja javnim kompanijama, mada se zakon odnosi i na privatna preduzeća.
Međutim, za privatna preduzeća predviđen je manji obim finansijske konsolidacije dugovanja u odnosu na društva sa većinskim učešćem državnog kapitala, tako da zakonom nije obuhvaćeno izmirenje dugovanja dobavljačima za isporučene robe i usluge.
Dita i Konjuh, sudeći prema raspoloženju dvojice premjera Nikšića i Umihanića, trebale bi biti “pokusni kunić” na kojima će se ovaj zakon testirati.
Iskustva sličnog zakona u Hrvatskoj, a koji se odnosi na tzv. predstečajnu nagodbu, nisu se pokazala dobra, pa se već sada rade izmjene zakona jer je na startu primjene pokazao nedostatke.
No, da bi operacija uspjela i pacijenti ostali živi, potrebno je da Vladin plan za revitaliizaciju Konjuha i Dite, kako se službeno naziva, bude dobro isprogramiran.
Na stranu pitanje da li vlasti imaju preča posla od spašavanja privatizovanih preduzeća, ali podržavljenje kompanija u dosadašnjim primjerima u BiH nije se pokazalo kao dobra opcija
Iskustva sa spašavanjem kompanija, kao na primjer Krivaje i njenog partnera Ferimpexa, pokazala su se promašenim upravo jer nije vođeno računa o svim aspektima procesa. Da ne govorimo o tome da u RS-u, a kako su potvrdile i neke ranije analize Udruženja ekonomista RS – SWOT, podržavljenje značajnog broja kompanija nije dalo rezultat – niti su pronašle partnere niti su se izvukle iz gubitaka.
Ne treba sumnjati u dobronamjerenost vlada, jer kompanije kakve su Dita i Konjuh imaju perspektivu i mjesto na tržištu.
U slučaju stečaja, koji su u BiH spori i dugotrajni, vjerovatno bi u nepovrat otišao format ovih fabrika, koje imaju kapacitete za značajnu proizvodnju i upošljavanje solidnog broja radnika. Kao što se to ustalom ovih mjeseci događa sa Krivajom, čiji dijelovi se prodaju na licitaciji i koju će teško eko “sastaviti” u nekadašnjeg giganta drvne industrije.
No, ukoliko je odlučila da bude u ulozi spasitelja, država se u slučaju podržavljenja Konjuha ii Dite mora ponašati tržišno kao što to čini i svaki privatni poslodavac.
Ona bi trebalo da već sada ima potecijalne kupce za Ditu i Konjuh s kojima će dogovarati restrukturiranje, jer bez toga je cijeli posao konsolidacije i “poništenja dugova” upitan. Ako nemate kupca za ove fabrike, vrlo je nezvjesno trošiti novac i vrijeme za “šminkanje” za koje niste sigurni da će dati rezultat. U slučaju Dite govororilo se o zainteresiranosti indonezijskog milijardera i ako je ovo tačno onda bi sve moglo imati smisla.
Dita i Konjuh izgubili su u proteklim godinama tržišne pozcije, neki drugi igrači su zagospodarilii tržištem, a postojeća radna snaga nije više konkurentna u odnosu na vrlo živi privatni sektor, posebno u drvnoj industriji BiH koji se sve više uklapa u svjetske trendove.
Stoga je njihovo restruktiriranje vrlo izazovan posao, na što država mora računati i što treba dobro isplanirati.
U svakom slučaju odluka da se Dita i Konjuh podržave nosi rizik, a cijena cijele operacije mogla bi tek biti skupa, ako proces restukturiranja i pronalaska strateškog partnera ne donese očekivani rezultat.