Borivoje SIMIĆ: Ima li Bosna i Hercegovina svoje Vučiće?
Piše: Borivoje SIMIĆ
Ima li u BiH političke snage ili pojedinca koji je spreman, poput aktuelnog premijera Srbije Aleksandra Vučića, rizikovati izbore da bi proveo korjenite reforme čiji efekti bi se mogli brati u nekim narednim godinama?
Po svemu sudeći nema. Ne sasmo zbog toga što u BiH ne žele da gube izbore ni pod koju cijenu, nego zato što BiH nema jednog lidera koji se pita za sve kao u Srbiji, i koji bi preuzeo odgovornost, nego ih je barem pet-šest, koliko ima relevantnih političkih stranaka koje odlučuju o vlasti i svemu bitnom u zemlji.
Srbija će prema prognozama Svjetske banke biti jedina zemlja sa negativnim ekonomskim rastom u regiji u 2015. godine, a što je posljedica rezova u javnoj potrošnji, kresanja administracije i smanjenja penzija. Potezi su to koji ne nailaze baš na odobravanje masa, ali je pozdravljeno od tamošnjih ekonomista koji su uvjereni da je to pravi put za srpsku ekonomiju i da će se plodovi požnjeti nekoliko godina kasnije.
I BiH treba svog Vučića, ili Vučiće, ali dok se kadrovska slagalica slaže i u javnost puštaju obrisi nekih budućih ekonomskih mjera, čini se kako nekog velikih spasitelja bh. ekonomije ne treba očekivati.
Neke od najava od budućih nosilaca vlasti upravo to potvrđuju, poput inicijativa da se poveća porez na dodatu vrijednost i uvede porez na imovinu, a što će u prevodu značiti zaviranje u najdublje kutkove džepova građana i privrede kako bi se od njih isisali i posljednji feninzi.
O rasterećenju privrede od fiskalnih i parafiskalnih nameta,a što zahtijev duboke rezove, niko još uvijek ne vodi ozbiljnu raspravu, dok se diranje u skupi administrativni aparat za sada svodi na pitanje ukidanje nekih državnih agencija.
Tek je poboljšanje radnog zakonodavstva postalo vruća tema, ali upitno je koliko će tu biti upornosti da se neke stavke u entitetskim zakonima o radu koje su u očitom nesuglasju sa realnošću, izmijene.
No, dok se privredi “piju i krv i duša” a privredni subjekti preživljavaju najvećim dijelom gazeći, gdje god se može, sivom teritorijom poslovanja, ekonosmka aktivnost je zakočena.
Svjetska banka predivdjela nam je u ovoj godini tek ekonomski rast od 1,5 posto, što je mnogo manje od redovno optimističnih procjena domaćih autoriteta (CBBiH na primjer, koja nam daje rast od 2,5 posto).
Podatak koji je ovih dana objavilo Oslobođenje da zbir dobiti svih kompanija u Federaciji BiH u prošloj godini ne prelazi zaradu jedne Lufthanse, indikator je da zemlja nije obećana za poslovanje, jednako za domaće kao i za strane investitore.
Oni strani, kao da su su se postrojili u red pa se povlače, a najnoviji slučaj koji zabrinjava jeste zatvaranje MCDonaldsa u Banjaluci.
Stanje privrednih možda aktivnosti najbolje oslikava podatak da su nam za ono malo rasta BDP-a koji smo imali u trećem kvartalu 2014. najzaslužnije administrativne i ostale uslužne djelatnosti, a ne, recimo, proizvodnja!
Pitanje je, zapravo, da nema kredita MMF-a koji daju značajan doprinos BDP-u, da li bismo uopšte ikakav ekonomski rast imali.
Sve ono što BiH sada treba su reforme ili nema (stranih) ulaganja, kako su to poručili i ministri vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva Frank-Walter Steinmeier i Philip Hamond. Kao nikad pružena ruka ovoj zemlji, kao nikad spušteni kriteriji…Ali, ko je taj će biti spreman da zasuče rukave i povede u bolne procese bez kojih nema ni izbavljenja iz sadašnjeg propadajućeg stanja?
Indikator
