Vidjeti bogate i siromašne u brojkama znači uočiti da je imovina deset najbogatijih pojedinaca na svijetu prema podacima Oxfama uvećana za 540 milijardi dolara od početka pandemije, a taj bi iznos, kako se procjenjuje, bio dovoljan ne samo da se vakciniše svaka odrasla osoba na planeti, već i da se nadoknadi izgubljena zarada iz 2020. svima onima koje je obustava aktivnosti gurnula u siromaštvo.
Ana Nives Radović
Portal Analitika
Prvi put nakon 50 godina čuveni evropski centar zimskih dešavanja je prazan. U Davosu ove godine nema jedne od najvažnijih ekonomskih konferencija na svijetu – čak i Svjetski ekonomski forum prešao je u online format, uskraćujući lidere manje razvijenih zemalja da nakon ovog događaja domaćoj javnosti ispričaju kako su baš oni s najvišim svjetskim zvaničnicima tokom kafe-pauze razgovarali o nekoj važnoj temi.
Uticaj pandemije koronavirusa vidljiv je na dva načina – kroz promjenu koncepcije događaja i kroz dodatno naglašavanje jedne od ključnih poruka koje se posebno od kraja prošle decenije šalju iz Davosa – da bogati postaju bogatiji, a siromašniji – siromašniji.
Ova fraza provlači se kroz javni govor punih dvjesto godina. Iako se većini savremenika foruma u Davosu urezala u svijest kroz jednu od geto himni u izvođenju Karlosa Santane s kraja prošlog vijeka, u ovoj formi u književno djelo ušla je još 1821. godine, kroz esej „Odbrana poezije“ Persija Biša Šelija, prefinjenu kritiku ondašnjih prilika u društvu koje je još tada u trci za bogatstvom ekskomuniciralo duhovnost i metafiziku, praveći od čovjeka nepotpuno biće čija se vrijednost počela mjeriti samo onim koliko je koristan.
Kako to s pjesnicima nerijetko biva, vrijeme učini da se ispod njihovih riječi nekada stavi potpis nekog državnika koji se napisanim poslužio u nekom govoru, pa se i Šelijeve riječi pripisuju sedmom američkom predsjedniku Endrjuu Džeksonu, koji ih je tek 1832. ponovio u obraćanju u kojem je istakao razloge planiranog gašenja Druge banke SAD, odnosno druge centralne finansijske institucije u slijedu događaja upamćenom i kao „bankarski rat“.
Ova banka osnovana je nakon isteka statuta Prve banke SAD, a njom je upravljao bord direktora koji je bio povezan s velikim proizvođačima, zbog čega su favorizovane urbane i industrijski razvijene savezne države, čemu se Džekson protivio, baš kao i činjenici da nad ovom izuzetno moćnom finansijskom institucijom nije bilo nadzora Kongresa. Bio je to još jedan pokušaj dugoročnog smanjenja nejednakosti, neuspješan kao i svaki drugi kojima je zapadni svijet svjedočio puna dva vijeka.
Koliko god puta ova fraza bila izgovorena, ona zvuči aktuelno, baš kao i na ovogodišnjem virtuelnom Svjetskom ekonomskom forumu, a upravo taj virtuelni svijet omogućava nam da bogati i siromašni ne budu skriveni iza pozitiva i komparativa opisnih pridjeva, već da se predstavi red veličina, a onda istim tim virtuelnim stazama plasira takav prikaz.
Vidjeti bogate i siromašne u brojkama znači uočiti da je imovina deset najbogatijih pojedinaca na svijetu prema podacima Oxfama uvećana za 540 milijardi dolara od početka pandemije, a taj bi iznos, kako se procjenjuje, bio dovoljan ne samo da se vakciniše svaka odrasla osoba na planeti, već i da se nadoknadi izgubljena zarada iz 2020. svima onima koje je obustava aktivnosti gurnula u siromaštvo.
Ima nečeg prilično neuvjerljivog u ovako predstavljenim iznosima. Vlade širom svijeta su za različite programe pomoći obezbijedile ukupno 12 biliona dolara, pa zdrava logika proizišla iz najjednostavnije matematike ukazuje na to da pomenuti iznos ne bi napravio drastičnu razliku – uvećao bi ga čitavih 4,5 odsto. Ipak, ljudski um teško može da pojmi iznos od 540 milijardi dolara van konkretnih primjera – to je otprilike bruto domaći proizvod Švedske ili Poljske, odnosno oko stotinu puta više od BDP-a Crne Gore.
Jaz između bogatih i siromašnih postoji onoliko koliko bogati i siromašni, dakle – oduvijek, samo je stvar konteksta u kojem se predstavlja i namjere iz koje se to radi. Ovakvo raslojavanje jeste prijetnja razvoju demokratskog društva, no u ovom slučaju riječ je o bogatstvu inovatora kojima je masovna migracija korisnika u online svijet doprinijela uvećanju bogatstva. U pitanju su osnivači kompanija u tehnološkom sektoru kao što su Amazon, Tesla, Facebook…
Efekat koji je na ekonomiju stvorila pandemija mjeri se očekivanim smanjenjem nacionalnog BDP-a u svakoj državi pojedinačno, no najzanimljivije varijable su one koje otkrivaju suštinu, poput, na primjer, udjela pojedinaca koji su imali mogućnost da posao obavljaju od kuće. Većinu bolje plaćenih poslova bilo je moguće obavljati od kuće i na daljinu, za razliku od onih najslabije plaćenih, koji zahtijevaju prisustvo na radnom mjestu.
Ovakva situacija dovodi do novog povećanja nezaposlenosti, povećanja nejednakosti dohotka i još većeg raslojavanja. Da bi se procijenio ukupan pad prihoda, prošlogodišnju prognozu moguće je koristiti kao zamjenski pokazatelj. Iz ovako postavljene raspodjele dobija se vrijednost sintetičkog pokazatelja raspodjele dohotka – u ovom slučaju Džinijevog koeficijenta, koji pokazuje kakva je koncentracija tržišta, dok se vrijednosti kreću između 0 i 1, pri čemu niži koeficijent predstavlja jednaku raspodjelu prihoda ili bogatstva, a visok koeficijent nejednaku raspodjelu.
Razlog velike raslojenosti u imovini pojedinaca koji su osnivači giganata iz tehnološkog sektora i ostatka populacije je u tome što oni plaćaju porez po minimalnoj stopi tamo gdje ga uopšte plaćaju, što je uslovljeno činjenicom da je poslovanje ovih kompanija globalno, dok je oporezivanje nacionalno, a kako svijet nema jednu vladu, ovakvu situaciju je gotovo nemoguće promijeniti, jer su za to potrebni i volja i pristanak svih uključenih subjekata, koji bi proistekao iz jedinstvene ideologije…
Cijelu problematiku ćemo jasnije razumjeti na sljedeći način: ukupan javni dug Crne Gore je iznos koji Džefu Bezosu, Bilu Gejtsu, Ilonu Masku i Marku Zakerbergu predstavlja djelić mjesečnog uvećanja bogatstva. Vrijednost njihove imovine na tržištu kapitala nekada sedmično oscilira u mnogo većem iznosu od našeg javnog duga. Pa ipak, niti je normalno, ni očekivano, ni logično da njihov novac, bez obzira na to što je riječ o iznosu koji sa njihovog aspekta, poput onog koji su do sada nebrojeno puta izgubili, bude potrošen na nešto u čemu ne vide baš nikakav interes. Ovaj princip odgovor je na svako pitanje o međusobno nepovezanim uzrocima nejednakosti, odnosno tamo gdje se legalno i na dobrovoljnoj osnovi novac razmjenjuje za vrijednost koja se njime plaća.
Države će svakako raditi na jačanju poreske politike i na to ih neće navesti poruke iz Davosa ili bilo kojeg drugog rasadnika već viđenih zaključaka, nego otkrivanje prostora za djelovanje, koji u uslovima globalne konkurencije, kada se predstavništva kompanija uvijek mogu preseliti u one zemlje čije vlade cijene njihovo prisuustvo, izostaje. Do tada će se u nedogled ponavljati ovakve fraze i na njima sakupljati poeni.
