POSTIZBORNO smirivanje tla u Beogradu nakon 17. prosinca ne jenjava. I ptice na grani su već tijekom predizborne kampanje znale da poraz na izborima, a pogotovo u prijestolnici, neće biti mirno prihvaćen, bar od dijela srpske opozicije. To se i desilo, bilo je samo pitanje konfliktnog narativa koji će biti korišten u mobilizaciji građana na ulicama, ispred parlamenta, Republičke izborne komisije, Vučićeve rezidencije…
Priča koja je motivirala prosvjednike da se otvoreno suprotstave rezultatima izbora u proteklih tjedan dana mijenjala se na par dana. Krenulo je od optužbe da je 40.000 Srba iz Bosne i Hercegovine dovedeno da glasa kako bi donijelo prevagu Vučiću, prije svega na beogradskim izborima. U nedostatku nesumnjivih materijalnih dokaza za spomenute tvrdnje optužbe su transformirane: opozicijski eksperti su promovirali tvrdnju da je režim pribjegao unutrašnjim migracijama birača i da su pristalice vlasti iz dvije trećine općina i gradova mijenjali svoju domicilnu adresu za beogradsku, privremeno i isključivo u funkciji glasanja na izborima.
Preuzimanje ovog narativa od 22. prosinca inspirirao je izvještaj CRTE-a, domaće organizacije koja prati izbore, o organiziranoj migraciji birača pred izbore. Ovdje treba znati da su lokalni izbori 17. prosinca obavljeni izvanredno samo u 65 općina i gradova, dok su dvije trećine lokalnih zajednica ostavljene za redovan izborni termin, na proljeće 2024.
Takav potez vlasti do danas je ostao nerazjašnjen. Nije jasno zašto niti po kojim kriterijima su razvrstavane lokalne zajednice koje su izašle na jesenske od onih koji će izaći na proljetne izbore. Djelovalo je da su izabrane one koje najbolje stoje u svojim sredinama i koje su organizacijski najspremnije, dok je veći dio ostavljen za proljeće kako bi se dodatno pripremili i popravili problematični rejtinzi. Dok opozicija potaknuta izvještajem u ovoj operaciji prepoznaje potpuno drugačije, nečasne namjere, vlast se poziva na činjenicu da je birački spisak u Beogradu, u odnosu na izbore 2022., korigiran tek za oko 13.000 novoupisanih birača, što je u odnosu na preko 1.6 milijuna registriranih za ove izbore korekcija za manje od jednog postotka.
Pomaknut fokus
Čini se da je ovaj izvještaj CRTE-a pokolebao neke od europskih promatrača kao što je izvjestitelj Europskog parlamenta Vladimir Bilčik, koji je nakon izbora bio stajališta da se, uz sve primjedbe, ne može dovesti u pitanje njihova regularnost. U međuvremenu, kao što se to uvijek dešava kada manjak dokaza izazove višak nervoze, u nedjelju 24. prosinca došlo je do prvih izljeva nasilja prema institucijama i policiji, koja je nakon nekoliko sati odgovorila sprejevima, batinama i hapšenjima oko 40 prosvjednika.
Opozicijski vođe, prije svega Dragan Đilas, tvrde da su nasilju pribjegli ubačeni elementi, ali to nije spriječilo opozicijske prvake da već u ponedjeljak traže njihovo oslobađanje iz pritvora?! Tako je fokus protesta od 24. pomaknut s mobilnih birača na nasilno ponašanje policije.
Dok čekamo za koju će se izlaznu varijantu opredijeliti opozicija, bacimo pogled na famozni 24. prosinca. On je i prije 27 godina predstavljao najkritičniju točku zimskih prosvjeda demokratske opozicije u Srbiji zbog pokradenih izbora, kada je došlo do nasilja između opozicijskih i Miloševićevih pristalica, koji su toga dana organizirali čuveni režimski kontramiting. Btw, broj 24 u novijoj srpskoj povijesti predstavlja, ispostavit će se, numeričku oznaku za nasilje, dramatične događaje i preokrete.
Milijunska hiperinflacija u Srbiji krenula je 24. srpnja 1993., a zaustavljena je 24. siječnja sljedeće godine; NATO bombardiranje 1999. počelo je 24. ožujka; presudni izbori okončani Petim oktobrom održani su 24. rujna 2000… Izgleda da ni Putin nije mogao odoljeti zovu bratske numerologije pa je svoju agresiju na Ukrajinu započeo 24. veljače 2022.
Kada već spominjemo zimske prosvjede 1996./97., gdje je došlo do izborne krađe na lokalnim izborima – na koju i na ovim izborima opozicija sumnja – bilo bi zgodno da upravo te izbore uzmemo kao referentnu točku kako bismo mogli napraviti bilo kakvu usporedbu s današnjom situacijom, mislim tu na ponašanje opozicije onda i sada.
Dokazana krađa 1996. i teško dokaziva krađa 2023.
Prije svega, treba napomenuti da su svi izbori od prosinca 1990. do prosinca 2023. – izuzimajući ciklus od 2003. do 2012. – bili održani u relativno neregularnim uvjetima s elementima izbornih krađa. Samo se postavljalo pitanje hoće li vlast biti uhvaćena s “prstima u pekmezu” ili neće. I tu dolazimo do suštinskih razlika u pristupu opozicije dokazanoj sistemskoj krađi 1996. i teško dokazivoj sistemskoj krađi 2023.
Za razliku od ovih izbora, te 1996. Miloševićeva vlast je naknadno falsificirala potpisane zapisnike s biračkih mjesta. Pripadnici opozicije su imali svoje primjerke zapisnika tako da je vrlo lako bilo utvrditi otvorenu izbornu krađu. Svi ti zapisnici, kao nesumnjivi materijalni dokazi, završili su na stolu negdašnjeg španjolskog premijera Gonzaleza, čiju arbitražu je prihvatio i tadašnji režim. Čak i pod takvim uvjetima, gdje je svima bilo sve jasno, trebalo je tri mjeseca upornih protesta širom cijele Srbije da bi Skupština Srbije usvojila Lex specialis Gonzalezove komisije i priznala izvorne rezultate od 17. studenog 1996., a time i izbornu krađu.
Ja sam još 19. prosinca, dva dana nakon sadašnjih izbora, koristeći svoja poznanstva u opoziciji, pogotovo u Demokratskoj stranci, pokušao doći do bar jednog dokaza da je bosanski Srbin “uhvaćen” kako je glasao na beogradskim izborima s adrese gdje stanuje i gdje je prijavljen netko drugi. Nisam dobio odgovor, što ne znači da ga nema, ali ga ja nisam vidio.
Praznik nenasilja naspram “slona u staklarskoj radnji”
Druga suštinska razlika sadržana je u tome što je tromjesečni prosvjed prije 27 godina zaista bio praznik nenasilja, za razliku od ovih izbora gdje, nažalost, nasilni akti prema institucijama i policiji nose potpis Srbije protiv nasilja. Za razliku od ovih prosvjeda, one zime okruženi kordonima policije prosvjednici su demonstrirali prvu, veliku uspješno okončanu operaciju nenasilnog otpora u postmodernom dobu.
Tadašnja autoritarna vlast, koja je najbolje razumjela ambijent u kojem “čorba” teče ulicama, jer su krvavi ratovi u BiH i Hrvatskoj bili tek okončani, ostala je potpuno zatečena i razoružana ponašanjem prosvjednika. Nenasilnu dimenziju tog prosvjeda kreirao je OTPOR zajedno sa Studentskim protestom, čiji je spiritus movens bio predsjednik omladine Demokratske stranke Srđa Popović.
Ovaj ingeniozni student, tj. njegova organizacija Canvas naknadno je objavila i priručnik nenasilnog otpora autoritarnim režimima. Njihovi instruktori su značajno “obojili” ono što danas nazivamo Narančastim revolucijama i Arapskim proljećem. Ovoga puta imamo opoziciju koja se ponaša kao “slon u staklarskoj radnji”, kao da joj je scenarij prosvjednog nastupanja pisao sam Vučić.
Kao pandan Srđi Popoviću danas stoji Aleksandar Jovanović – Ćuta, politički lider opozicijske gerile, koji će ostati zapamćen i po tome što je u kampanji rekao kako bi ga “…bilo sramota da kandidira bilo kakav politički program dok je Vučić na vlasti…”, a ovih dana je tome dodao kako “…treba prijeći s riječi na djela…”.
Što dalje?
Također, ne treba smetnuti s uma da je 1996. prosvjed zahvatio cijelu Srbiju, čak i gradove u kojima je opozicija izgubila lokalne izbore. Ovih dana protesti se vrte u dva hektara, u trokutu Parlament – Predsjedništvo – Skupština grada Beograda.
Dok čekamo rasplet opozicijskih protesta, možemo razmotriti moguće epiloge po pitanju formiranja nove beogradske vlasti. S jedne strane imamo nesumnjivu koaliciju Vučića i Dačića, a s druge ne do kraja jasnu moguću koaliciju Srbije protiv nasilja i NADE-nove DSS. Ni jedni ni drugi nemaju 56 vijećnika – što je minimalna većina za formiranje gradske vlasti – bez podrške liste Branislava Nestorovića koja nosi 6 vijećnika.
On je najavio da neće nikoga podržati, ali je jačanjem prosvjeda i naročito nakon nedjeljnog nasilja rekao da njegova lista u takvoj situaciji podržava vlast. Nije eksplicitno rekao da će ući u gradsku vlast, ali ozbiljni politički analitičari očekuju da je moguća podrška Glasa iz naroda manjinskoj vladi SNS-a i SPS-a, bez ulaska u strukture vlasti u Beogradu. Ako se to ne desi, a prosvjedi budu potrošeni, što nikoga ne bi iznenadilo, sasvim je izvjesno da će se lokalnim izborima na proljeće pridružiti i glavni grad. Ipak, sačekajmo što će nam donijeti naredni dani. Na srpskom jugu to se kaže: “Ne se znae, Zare igraje.”
Piše: Momčilo Đurđić
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
