BILINOPOLJSKA ABJURACIJA (1203.)

KOLOKVIJ BILINOPOLJSKA ABJURACIJA (1203.)

Institut za istoriju, Sarajevo i Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Pozivamo Vas na međunarodni znanstveni kolokvij

BILINOPOLJSKA ABJURACIJA (1203.)

Kolokvij  u Sarajevu, srijeda 30. 4. 2003; Bistrik 7/2 (“ovalna dvorana”), u 10:00 sati

10:00 Otvaranje kolokvija

• Abjuracija u kontekstu heterodoksnih gibanja početkom 13. stoljeća – Franjo Šanjek, Zagreb

• Abjuracija u evropskom kontekstu – Mladen Ančić, Zadar

• Pojava hereze u Bosni – Elma Hašimbegović, Sarajevo

• Datacija i topografska ubikacija Bilinopoljske abjuracije – Milko Brković, Zadar

• Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku – Salih Jalimam, Zenica

• Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave – Pejo Ćošković, Sarajevo

• Problem datiranja crkve u Bilinišću – Ante Milošević, Split

• Diskusija

15:00 Zatvaranje kolokvija

---

Franjo Šanjek, Zagreb

Abjuracija u kontekstu heterodoksnih gibanja početkom 13. stoljeća

U 12. stoljeću uz istočnu jadransku obalu pojavljuju se krivovjerci dualističkog svjetonazora, organizirani u Dalmatinsku (Ecclesia Dalmatiae, 1167.) odnosno Slavonsku crkvu (Ecclesia Sclavoniae, 1200.), koji svojim pesimizmom dovode u pitanje ne samo crkvene institucije nego i etablirani društveni sustav. Splitska sinoda 1185. ponavlja osudu katara, patarena, humilijata, lyonskih siromaha i drugih krivovjeraca, koje je 1184. zabranio sabor u Veroni, a papa Urban III. preporuča hrvatskom episkopatu da “ne dopusti osnivanje svjetovnjačkih udruga koje se nazivaju bratstvima (fraternitaes)”.

Prema Raspravi o krivovjercima dominikanca Anselma Aleksandrijskog (1260./1270.) korijeni srednjovjekovnog dualizma potječu od Perzijanca Manija (216.-277.), “koji je najprije u sebi rekao: ako Bog postoji, odakle su zla (u svijetu)?, a ako Bog ne postoji, odakle su dobra? Iz ovoga je izveo dva počela. I naučavao je u predjelima Dragovice, u Bugarskoj i u Filadelfiji. Krivovjerje se tu raširilo tako da su postavili tri biskupa: (jednog) u Dragovici, drugog u Bugarskoj, drugog (opet) u Filadelfiji. Poslije toga Grci iz Carigrada, koji su tri dana hoda (udaljeni) od bugarske granice, po trgovačkim poslovima odoše onamo. Kad su se vratili u svoju zemlju i postali dovoljno brojni, izaberu biskupa koji se naziva biskupom Grka. Nakon toga su Francuzi u Carigrad došli s nakanom da pokore zemlju, i nađu ovu sljedbu. Kad su brojem porasli, i ovi krivovjerci izaberu sebi biskupa koji se naziva biskupom (carigradskih) Latina.

Zatim su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se Bosnom naziva, po trgovačkom poslu došli u Carigrad. Kad su se vratili u svoju zemlju, propovijedali su (krivovjerni nauk) i kad su brojem ojačali učine sebi biskupa koji se naziva biskupom Slavonije ili Bosne“.

Papa Inocent III. u listopadu 1200. piše ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, da je njegov vazal bosanski ban Kulin “dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno protjerao iz Splita i Trogira”. Dvije godine kasnije, isti papa piše “u zemlji bana Kulina boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog krivovjerja”.

Spor je, čini se, riješen 8. i 30. travnja 1203. abjuracijom “prvaka onih ljudi koji se u Bosni na poseban način nazivaju povlasticom kršćanskog imena (tj. ‘krstjani’), a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristaše manihejske sljedbe”. Tridesetih godina 13. stoljeća ponavljaju se optužbe protiv ‘krstjana’ zvanih ‘haeretici in Bosnia’, ‘hostes crucifixi’, ‘haeretici in Sclavoniae partibus’ na čijem suzbijanju crkvene i civilne vlasti koriste križare i Inkviziciju. Sredinom 13. stoljeća katolički bosanski biskup rezidenciju prenosi u Đakovo (Slavonija), prepuštajući bosanski teritorij krstjanima koji će na prostoru katoličke bosanske dijeceze organizirati moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku (13.-15. st.).

Crkva bosansko-humskih krstjana u 13. stoljeću nalazi svoje najsigurnije uporište na prostoru uz granicu Bosne i Huma (Hercegovine), od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i Boljuna na jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) da se vrate pod okrilje Rimske (Katoličke) crkve ili da napuste bosanski teritorij, dio pristaša heterodoksne ‘Crkve bosanske’ prisiljen je potražiti sigurnost u Humu kod hercega Stjepana Vukčića Kosače (1435.-1466.).

Heterodoksni su ‘krstjani’, prema katoličkim izvorima latinske i glagoljaške provenijencije, ispovijedali umjereni dualizam, pretpostavljajući vjeru u jednoga Boga koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom do pojave ‘eshatona’ prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anđela. Prakticirajući zajedništvo, u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, te će zbog suprotstavljanja autoritetu Crkve završiti na marginama kršćanstva.

Elma Hašimbegović

Pojava hereze u Bosni (Prvi izvori koji govore o pojavi hereze u Bosni) -Resumé-

 Krajem XII i početkom XIII stoljeća počinju stizati pritužbe na račun hereze u Bosni. Izvorna građa nastala u periodu od 1199.godine, kada je stigla prva opužba na račun bosanskog vladara, pa do trenutka potpisivanja abjuracije 1203. godine bila je predmetom detaljnije analize. U razmatranje su uzeti izvori koji se odnose na upoznavanje pape Innocenta III i ugarskog kralja Emerika s problemom hereze u Bosni, preko optužbi koje stižu od strane dukljanskog vladara Vukana i splitskog nadbiskupa Bernarda, zatim akciju Rima protiv heretika u Bosni i ispitivanje cijelog slučaja. Izvorna građa obuhvata, dakle, prepisku pape Innocenta III sa crkvenim i svjetovnim vladarima u tom periodu, a nju čine: pismo dukljanskog vladara Vukana upućeno papi 1199. godine, papin poziv ugarskom kralju Emeriku od 21. oktobra 1200, te papin poziv splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu de Casamarisu iz novembra 1202. U razmatranje je uzet još jedan izvorni dokument koji potiče iz istog vremena. Radi se o Kulinovoj crkvi, odnosno o natpisu sa crkve koju je u Muhašinovićima kod Visokog dao sagraditi bosanski ban. Ovo je jedini izvor koji potiče iz same Bosne i jedini je koji govori o vjerskim prilikama u doba vladavine bana Kulina.

Izvorna građa donosi podatke značajne za određivanje datiranja pojave hereze, te daje temelje za pretpostavke o njenom porijeklu. O više detalja o samom «krivovjerju» se ne može govoriti, jer građa dolazi iz papske kancelarije i napisana je tipiziranim jezikom kancelarije, koja se koristi terminima heretika, patarena i katara, a da pritom ne misli nužno ni na jedan od pomenutih pokreta.

Nadalje, na osnovu izvorne građe može se postaviti pitanje o motivima onih koji su slali optužbe na račun bosanskog bana, dakle, koji su to motivi mogli biti uzrokom da se optužbama o herezi, omiljenom oružju protiv političkih protivnika, skrene pažnja na bosanskog bana. Međutim, bez obzira na eventualne motive, pojava hereze je registrirana sa više strana i činjenica je da se u izvornoj građi tog perioda pojavljuju optužbe na račun bosanskog vladara i da se u Bosni pojavilo učenje koje nije bilo u skladu sa učenjem Katoličke crkve.

Milko Brković

DIPLOMATIČKO-PALEOGRAFSKA ANALIZA BOLINOPOILSKE ISPRAVE IZ 1203. GODINE Sažetak

Ta isprava sadrži konvencionalne dijelove poput isprava srednjovjekovnih zapadnoeuropskih kancelarija. Sadrži uvod ili protokol, zatim tekst, kontekst ili pak korpus i zaključak ili eshatokol. Unutar te tri veće cjeline ili veća dijela sadržane su osnovne diplomatičke formule ili manje cjeline isprave. Tako protokol sadrži formulu datacije i intitulacije, korpus formulu naracije i dispozicije, a eshatokol formulu svjedoka, koroboracije, zakletve i komplecije. Od ranijih susjednih kancelarija ta je isprava po svojoj strukturi najbliža strukturi isprave srednjovjekovne kancelarije hrvatskih narodnih vladara, a od suvremenih kancelarija najbliža je strukturi srednjovjekovne bosanske banske isprave.

Kratka diplomatičko-paleografska analiza jedne od triju datacija bolinopoilske isprave (Actum apud Bosnam iuxta flumen loco qui vocatur Bolino Poili) s našeg stajališta izgleda ovako: Actum apud Bosnam je sastavni dio topografskog ili zemljopisnog datuma. Taj izraz u ispravama uvijek dolazi uz naziv naselja gdje je napisan pravni čin. U našem slučaju to je učinjeno kod grada Bosne u samostanu (loco) koji se zvao Bolino Poilo ili možda Bolina Poila. Uz bezbroj primjera u ispravama, čije bi nas nabrajanje daleko odvelo, isti je izraz actum ponovno upotrijebljen na kraju iste bolinopoilske isprave i to u istom značenju (Actum in Insula Regia). Jedina je razlika što je gore apud a ovdje in. Iuxta flumen isključuje prijedlog apud i nedvojbeno označava blizinu rijeke, najvjerojatnije rijeke Bosne, ali nije isključeno da bi to mogla biti i neka manja rječica kod grada Bosne, današnjeg Visokog. Loco qui vocatur Bolino Poili – u čemu loco označava redovničku zajednicu ili samostan za koji i sama datacija jasno kazuje da se zove Bolino Poilo.

Držimo da je glavni razlog što su većina povjesničara u dosadašnjoj historiografiji držali da je bolinopoilska isprava izdana kod Zenice a ne kod Visokog, taj, da se u historiografiji nije znalo za toponim Bosna! O tom se toponimu počinje tek ponešto govoriti sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada ga u magli spominju Marko Vego i Đuro Basler, a iza njih jasno ga osvjetljavaju pokojni Pavo Anđelić i Mladen Ančić.

Kritičkim pristupanjem i stranim i domaćim izvorima o krivovjerju nakon bolinopoilske isprave naše bi se mišljenje u najkraćim crtama moglo ovako sažeti: Na temelju domaćih izvora, u prvom redu isprava bosansko-humskih vladara i velmoža, bosanski i humski srednjovjekovni kršćani nisu krivovjerci jer su priznavali sve sakramente. To smo detaljnije dokazivali na drugom mjestu. Oni su od početka istinski kršćani rimskog obreda, koje su zbog jezičnih i političkih razloga mletačke i ugarske crkvene i svjetovne vlasti sve više odalečivale od Rima.

Salih Jalimam:

BILINOPOLJSKA IZJAVA KAO IZVOR ZA CRKVU BOSANSKU (Sažetak)

U saopštenju: “Bilinopoljska izjava kao izvor za Crkvu bosansku”, željelo se prema svim raspoloživim, relevantnim historijskim izvorima i mišljenjima u historijskoj literaturi, ustanoviti temeljna vrijednost Bilinopoljske izjave iz 1203. godine i dovesti je u vezi sa nekim prepoznatljivim manifestacijama heretičke Crkve bosanske.

Istraživanja su usmjerena prema onim tvrdnjama u historijskoj literaturi koji prepoznaju jasne i nedvosmislene dokaze djelovanja heretika i prisutnost heretičkog mišljenja u srednjovjekovnoj Bosni, koji su, zavisno od pojedinih interpretacije u historijskim izvorima nazivani: heretici, dualisti, krivovjerci, maniheji, katari ili bogomili. Bilinopoljska izjava posjeduje jasne i važne potvrde raznih aspekata društvenog, političkog, vjerskog i crkvenog života srednjovjekovne bosanske države, o čemu je u postojećoj historijskoj literaturi sporadično pisano.

U historijskoj literaturi od sredine XIX vijeka, od vremena polihistora dr Franje Račkog vodile su se i vode brojne, često žestoke rasprave, oko karaktera Bilinopoljske izjave posebno oko kvalifikacije temeljnih pojmova kao što su heresis, christiani, maniheji, autonomastice christiani te konačno oko definisanja samog naziva dokumenta ali i mjesta njegovog nastanka.

Iz same Bilinopoljske izjave nedvosmisleno je moguće zaključiti da je riječ o potvrđenom javnom istupu bosanskih heretika, koji su već dobro organizovani i da predstavljaju dominnantnu vjersku i društvenu snagu na cijeloj teritoriji srednjovjekovne Bosne u vrijeme vladavine bana Kulina. Evidentni su dokazi da su bosanski heretici imali već dužu tradiciju i da se tu radi o javnom očitovanju vjerske opredijeljenosti i zbog toga se predlaže naziv Bilinopoljska izjava.

Uvjerljivim potvrdama je osporeno kako je riječ o benediktinskim redovnicima ili monasima sv. Vasilija, pošto je prema jednoj riječi nemoguće tvrditi da su to redovničke ili monaške zajednice. Najbliže tačnom tumačenju i najvjerovatnije da je riječ o heretičkoj zajednici koja ima sve pretpostavke organizovane zajednice koju će kasniji historijski izvori nazivati heretička Crkva bosanska.

Pejo Ćošković

INTERPRETACIJA KNIEWALDOVA KRITIČKOG IZDANJA BILINOPOLJSKE IZJAVE (sažetak)

Izjava koju su bosanski krstjani dali 8. travnaj 1203. na Bilinom Polju kraj rijeke Bosne (danas područje Zenice) predstavlja iznimno važan dokument koji svjedoči o razvoju crkvenih prilika u srednjovjekovnoj bosanskoj državi potkraj XII. i na početku XIII. st. Jedni od istraživača i poznavalaca te problematike skloni su u tom aktu vidjeti bosanske krstjane i njihovu Crkvu bosansku kakvu poznaje tek izvorna građa XIV. i XV. st., dok su drugi u tom pogledu, ne bez razloga, puno oprezniji. Osnovnom pitanju: tko su bili krstjani okupljeni na Bilinom Polju kraj rijeke Bosne 1203, Kniewald je pristupio s uvjerenjem da su bili sljedbenici neomanihejskog krivovjerja poput katara i patarena. U tom smislu izjasnio se i sam papinski legat Ivan de Casamaris u pismu koje je 10. lipnja 1203. iz Ugarske uputio papi Inocentu III, izjavivši kako je nedavno završio posao s bivšim patarenima. U tekstu same Bilinopoljske izjave, kao i u ispravama koje su nastale u vezi s njom, nema čvrstog oslonca za potpuno izjednačavanje krstjana ni s pravovjernim monaštvom koje ne bi imalo nikakvih dodira s dualističkim učenjem i praksom, kao ni sa zajednicom dualističkih heretika kakvu poznaju izvori XIV. i XV. st. pod nazivom Crkva bosanska. Spominjanje imena priora Dragice, Lubina i Dragete i Dragete u Bilinopoljskoj izjavi iz 1203, podudara se s imenima u prvom popisu Batalova evanđelja iz 1393. potvrđuje postojanje veze između bilinopoljskih redovnika i dualističke Crkve bosnaske, ali njezin karakter nam nije dovoljno poznat.

Pitanja koja je sastavio sam legat ne zadiru u dogmatsku stranu spora s osumnjičenim krstjanima nego im se na teret stavljaju zamjerke disciplinske naravi, odnosno oni se u prvom redu odriču raskola zbog koga su bili ozloglašeni i priznaju Rimsku crkvu, za glavu svega crkvenog jedinstva. Odriču se i naziva krstjani koji je karakterističan za dualističke sljedbenike na Istoku i Zapadu, ali je poznat i u bazilijanaca, obvezali su se zatim da više neće primati oženjene i udane osobe u svoje zajednice, osim pod određenim uvjetima. Važno je istaknuti da legatov postupak koji je proveo na Bilinom Polju ne odgovara postupcima kakvi su provođeni kada su istražitelji pred sobom imali heretike, kako to na primjer posvjedočuje rasprava Symbolum veritatum fidei romanae ecclesiae pro informatione manichaeorum regni Bosnae kardinal Juan de Torquemada iz 1461.

Prateći dosljedno u širem kontekstu zbivanja vijesti koje nudi Bilinopoljska izjava iz 1203. nameće se zaključak kako je Casamarisova misija u Bosni ostala ograničena samo na jednu pobliže nepoznatu monašku zajednicu, dok pravo jezgro dualističke hereze njome nije bilo obuhvaćeno, niti se da naslutiti da bi preuzete obveze vrijedile za bilo koga drugoga osim onih koje su priori predstavljali na tom sastanku. Na stanovitu vezu bosanskih monaha s heterodoksnim utjecajima upućuje njihova obveza da ubuduće neće primati heretike ili manihejce u svoju zajednicu, baš kao što na temelju istog obećanja slijedi zaključak da one nisu smatrane jezgrom dualističke hereze.

Kniewaldov pristup Bilinopoljskoj izjavi koja ima normativan karakter i primjena metode inverzije u izvlačenju zaključaka nisu opravdani, jer iz analize njezina sadržaja proistječe da bosanski krsjani nisu u svemu što se u ispravi navodi postupali suprotno.

magazinplus.eu