Kad nas već potkivaju onda bi osnovni red bio, da znamo i ko nas to potkiva, ili koga nam to sve šalju da popravlja našu balkansku zbilju.
Priča prva
U jednoj velikoj međunarodnoj organizaciji koja je pokrivala, gotovo pa čitav Balkan, imao sam za šefa po profesiji potkivača konja. Nosio je i hvalio se kožnim čizmama poodavno i jeftino, za samo petnaest dolara, kupljenim u Kolumbiji. Nije ih skidao ni u snježnom januaru i žestokom podgoričkom suncu na onih preko četrdeset, što me najviše podsjećaju na mostarski čolopek. Puno puta, kad ne bi razgovarali o projektima i parama, pričao je ili mi se hvalio kako mu je zelenilo omiljena hrana i ne jede meso. Valjda mi je tako htio pokazati da se i u tom razlikujemo, ne samo u pogledima na život. Ni o politici pričali nismo. Zna međunarodni, sa jedne prethodne fešte, da sam bio najgrlatiji kad smo pjevali pjesme o Titu, Yugi i partizanima. I nije mu bilo, baš, nešto posebno drago. A onda je u meni proradio onaj znatiželjni mostarski inat koji će jednostavno provjeriti je li to baš tako, kako mi priča ovaj teksaški kauboj, da meso ne jede. Znam da je takvima jedino mjerilo i života i smrti, njegovo veličanstvo dolar. Gospodin dolar od koga sve počinje i njime se završava. A tek što se tu ne slažemo jer je njegovo veličanstvo za mene samo šarenija i tvrđa hartija od običnog arak papira, i nužno zlo, naravno. Kad ti dolar postane jedina vrijednost sigurno ostaješ bez duše. Takvih je, nažalost, poprilično i među onim našim što im je devedeset i druga promijenila i državljanstvo i osjećaje sa igranki u Abraševiću ili štancovanje mostarskim korzom. Izveo sam ga na ručak, a da bi mali eksperimentalni projekat potpuno i uspio, sve po pravilima službe, unaprijed sam ga obavijestio da ja plaćam. Naučio sam u prethodnoj međunarodnoj da se pravila i propisi moraju strogo poštovati. Pokvario mi se fotokopir, a ja s balkanskim razmišljanjem i pogledima, umjesto da informišem centralu u Beogradu koja će zbog samo dvadesetak eura, poslati svog servisera na put od nekoliko stotina kilometara što je protokolima predviđeno, odlučim da je mnogo jeftinije i racionalnije da angažujem lokalca koji će to uraditi. I on sve završi. Saznali to ovi u međunarodnoj u Beogradu, pa me zovu. Pojma nemam zašto. Kad tad ne dobih otkaz, nikad neću. Elem, tom kauboju, a sve prethodno dogovorio sa šefom restorana, naručim izvornu crnogorsku kuhinju. Iznio konobar veliku zdjelu salate, a uz nju gomilu njeguškog pršuta, sira i kobasica. Sve to začinio masnim kolašinskim kačamakom, od kog ti, i njegovih silnih masnoća, uši zvone nekoliko narednih dana. Pritisak poslije i ne trebaš mjeriti. Znaš da je preko 180. Prilog, raštika. Nek se što više zazeleni. Nabucao se Teksašanin, sira, pršuta i kobasica. Jedva da je i mogao okusiti masni crnogorski kačamak. Netaknuta je ostala i salata i raštika. Tako je otprilike bilo i sa projektima. Toliko o dosljednosti međunarodnog-ih, njihovom veličanstvu zvao se dolar ili euro i kovačima s kolumbijskim čizmama što su odaslani da na Balkanu potkivaju.
Priča druga
Dugo sam se bavio međunarodnim, posebno izbjegličkim i migrantskim pravom. Pružila mi se prilika da naučim od stranih stručnjaka i specijalista za određene oblasti, šta je izbjeglica, migrant i kako ga asimilirati za svoje velikodržavne i profit potrebe. Očekivao mnogo, od nekih dosta toga i naučio, a generalno dobio daleko manje od očekivanog. Prisustvovao sam tako jednom žestokom dijalogu između tadašnjeg ministra pravde i gospođe što je iz EU poslata da reformiše pravosuđe. Za veliko čudo, taj ministar bio je i ugledni profesor na Pravnom fakultetu, a ne samo partijski kadar. Ubjeđuje ta međunarodna, po zanimanju veterinarka, kako bi trebalo reformisati pravosuđe. I ne uspijeva. Em je profesor pun pravnog znanja, em nije politički ovisan, pa žestoko reaguje. Na muci se jedino našla prevoditeljka jer joj je nezgodno da prenese ono što profesor govori. A on drsko uporan i insistira da joj se kaže: „Umjesto da reformišete pravosuđe vama je mnogo pametnije da pelcujete junice“.
Priča treća
Došla za šeficu pravnih kancelarija jedna baš simpatična, mlada dama i srećom pravnica. Djevojka puna predrasuda o ludom Balkanu i Balkancima, ljudima i ratnicima što se međusobno ubijaju, a da pojma nemaju zašto. Tu stvarno i nije griješila. Mislila, kad je polazila, kako će i gdje spavati, pa ponijela i vreću za spavanje. Nek se nađe. Mi je smjestili u elitno naselje. Stanovala u blizini stranih ambasada i uglednih političara koji su i sebe i strance obezbijedili najboljim stanovima i privilegijama. Shvatili smo, da tu prelijepu djevojku mi trebamo učiti, a ne ona nas. Kad je odlazila, plakala. Nikad joj nije bilo bolje i ljepše. Upoznala i neke zgodne momke. I mnogo naučila. Ili, došli tako iz uprave jedne velike humanitarne organizacije i pokazuju nam dokumentarac kako pomažu unesrećene u jednoj afričkoj državi. Dijele plastične lavore, makarone i konzerve, ko zna koliko stare i iz kojih rezervi. Međutim, nisu nam pokazali da su ih njihovi vladajući, prethodno, zbog zlatnih rezervi, zavadili i organizovali rat i sukobe. I onda dijele plastične lavore. Ko to ne razumije nikad neće ni skontati šta se sve dogodilo na našim prostorima, ili šta se trenutno događa u Gazi i Palestini.
Nekad smo sami mislili i odlučivali. Danas nit mislimo nit o bilo čemu odlučujemo. Sad gledamo što će nam drugi narediti oni s Istoka ili Zapada. Nemamo viziju, a zaključali budućnost. Sve dok nas budu vodili ovakvi kakvi nas vode trebaće nam međunarodni da se slikaju, pišu izvještaje, preporučuju i smjenjuju. I uzimaju dolare. Naši mladi ljudi, a ne međunarodne organizacije i pojedinci, mogli bi učiti druge, a ne da nam kovače šalju, jer će ovdje još zadugo biti posla i potkivanja. Ovdje brzo prolaze decenije i godine, i ponavljaju se, a dan nikad!
Autor/ica Milan Račić
Tacno.net
