Nevenka Tromp Vrkić / Revizija: BiH u prednosti zbog novih dokaza kojih nije bilo do 2007.
Prije deset godina Međunarodni sud pravde u Haagu po tužbi BiH protiv Srbije odlučio je da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici, ali je odgovorna za to što nije spriječila genocid i kaznila osobe optužene da su genocid počinile.
Zahtjev za revizijom presude mora se predati u roku od deset godina nakon izricanja presude i mora sadržavati nove dokaze koje Međunarodni sud pravde, u trenutku izricanja presude, nije imao.
Iako u posljednji tren, odluka o pokretanju revizije je donesena i to je pobjeda svih onih koji su se zalagali za nju, rekla je za Radiosarajevo.ba Nevenka Tromp Vrkić koja je bila članica istraživačkog tima u Haškom tribunalu od 2000. do 2012. godine.
Ona kaže da postoje novi dokazi, i to na stotine njih i važno ih je iskoristiti, jer ako se to ne učini sada, ova tema će otići u arhiv, naglasila je Tromp Vrkić.
“Jedan od najvažnijih razloga je taj što su sudski krajnji rokovi jako važni, jako rigidni i 26. februara ističe rok od deset godina koji je uopće moguć za podizanje revizije, ako se sad ništa ne napravi nakon tog datuma ovo će biti tema koja će otići u arhive i neće biti ništa više moguće napraviti na ovom najvažnijem sudu na svijetu – Međunarodnom sudu za pravdu.”
S obzirom na način kako je pokrenuta presuda, te da se sve dešava u posljednjem trenutku, pitali smo sugovornicu šta možemo očekivati od ovog postupka.
“Pravni postupak se mjeri uspjehom ili promašajem. U mojoj karijeri na tribunalu bilo je slučajeva kada sam mislila ovo je apsolutni promašaj, tim je grozan i ništa ne funkcionira, a na kraju presuda je bila fantastična. Znači, za bilo kakvo ocjenjivanje ovog tima je prerano. Ja bih pozdravila uopće inicijativu predsjednika Bakira Izetbegovića da se ide na reviziju. Ja mislim da je to u ovom trenutku i u političkom kontekstu jedan veliki pomak. Što se tiče sudbine, još uvijek ne govorimo da li će tu reviziju Sud uopće prihvatiti, ali za sada je važno da postoji volja da se ide na reviziju.”
Nevenka Tromp naglasila je kao se raspolaže velikim brojem dokaza i iako nema uvid u sadržaj revizije, vjeruje timu koji radi na reviziji jer je, kako kaže, riječ o velikim stručnjacima koji će, sigurna je, ponuditi dokaze za prihvatanje revizije.
“Ja bih mogla dati ocjenu kada bih pročitala sadržaj revizije, no jedino mjerodavno mišljenje o sadržaju revizije i kvaliteti dokumenata koji se predstavljaju može dati Sud. Mi sad imamo velika očekivanja o pravdi, mislimo – pa ovdje je sve jako dobro poznato i očito, no moramo znati da je sud jedno interesantno mjesto. Tamo je nekad najteže dokazati ono što je najočitije. Tako da su naša nagađanja o tome da li su dokazi koje će predočiti tim dovoljni, suvišna.Ostavimo ovaj posao Sudu i sucima na Međunarodnom sudu pravde.“
Na pitanje može li BiH dobiti presudu u svoju korist s obzirom na to da niko iz Srbije nije osuđen za genocid niti mu se sudilo za genocid u BiH, Tromp Vrkić odgovara:
“Odgovor je apsolutno – da. Ovaj međunarodni sud pravde nije krivični sud i način na koji on procjenjuje i presude koje već postoje ali i dokaze koji su predočeni unutar svakog slučaja je takav da sama oslobađajuća presuda, poput generala Perišića, nije presudna. Nego će se gledati na ogromnu količinu novih dokaza. I upravo zahvaljujući novim dokazima pravni tim BiH je u prednosti u odnosu na one dokaze koji su bili na raspolaganju prije 2007. godine. Što god se novo napravi, što god se pokuša i stavi u neku pravnu naraciju ovog tima bit će već kvalitativno bolje od onog što smo imali. Zbog toga pozdravljam ovu inicijativu koja se sada dešava.“
Podnošenjem zahtjeva za reviziju svjesno se proizvodi nova politička kriza u zemlji, ocjena je mnogih u našoj zemlji, no naša sagovornica smatra da je upravo ovo korak ka rješavanju brojnih problema u našoj zemlji.
“Meni je malo nelagodno da kao neko ko dolazi izvana donosim kritike o vrlo teško društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji vaše zemlje. Kada su u pitanju masovni zločini tu je politika svugdje. Tako da je neophodno da jedan ovakav korak diže na noge političke aktere svih opcija. Kako ja pratim politička zbivanja u BiH,politika u vašoj zemlji funkcionira od krize do krize.Tako da nije revizija pojačala ovu podijeljenost, nego podijeljenost toliko tinja, ona je sveprisutna, tako da sve teme od državnog značaja bit će okidač za ovakve javne podjele.
Bez obzira na podijeljenost, prosuđivanja i javna rasprava o ovoj temi je itekako potrebna. Mislim da bilo tragično da se nije podnijela revizija i da se poslije 26. februara narod pitao zašto se ništa nije napravilo. I u tom slučaju ako dođe do neuspjeha bit će prihvatljiviji od onog gdje se ništa nije pokušalo.
Ako se ignorira ono što se desilo, i ako svaka strana ima mogućnost interpretacije ili negiranja onog što se desilo, onda će svi važni procesi (politički, ekonomski, društveni) biti zakinuti za nešto, a to je stvaranje konsenzusa o prošlosti. Taj konsenzus se neće desiti ako nema ovako važnih momenata gdje jedan autoritativan sud donese odluku, ako nema novog pokušaja da se popune crne rupe povijesti nekim novim dokazima. Ovaj proces revizije upravo to omogućuje, da se shvati koliko nam je svima potpuno jasno sve o Srebrenici ili Tomašici.
Bez zajedničkog napora da se kontinuirano traži da se prošlost stavi na pravo mjesto, neće biti napretka u svim drugim aspektima važnim za bh. društvo“, poručila je Tromp Vrkić na kraju razgovora.
Nevenka Tromp vrkić je profesorica na Univerzitetu u Asmsterdamu, 12 godina provela je kao istraživač u Haškom tribunalu. Autorica je knjige “Krivični proces protiv Slobodana Miloševića: nezavršeno suđenje”koju brojni stručnjaci ocjenjuju najznačajnijom knjigom koja je ikada izdata o radu Tribunala u Hagu. I žena koja se godinama zalagala za pokretanja revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije.
Nevenka Tromp je šest godina radila na slučaju Slobodana Miloševića i trebalo joj je otprilike isto toliko godina da napiše knjigu od 300 stranica.
“Nakon Miloševićeve smrti sam shvatila kolika je kompatibilnost između onoga što sam radila na slučaju Milošević i slučaju Bosna protiv Srbije. Shvatila sam da velika većina dokumenata koju je Beograd štitio od javnosti u slučaju Slobodana Miloševića su bili upravo dokumenti za koje su smatrali da bi ih mogli povrijediti na Međunarodnom sudu pravde”.
