IMAMOVIĆ (Huse) ZAIM rođen je 22. 04. 1961. godine, u selu Poratak kod Ilovače, petnaestak kilometara od Goražda, uz Drinu.
Oficirsku karijeru u JNA završio je u činu kapetana prve klase, koju je napustio 8. aprila 1992. i odmah se priključio Teritoijalnoj odbrani.
Poginuo je od gelera granate 09. oktobra 1995. godine, dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu Republike Bosne i Hercegovine, u činu majora, na dužnosti komandanta 14. divizije Prvog korpusa Armije RBiH, na prvoj borbenoj liniji, na Treskavičkom bojištu u rejonu prevoja Rogoj, na visu Čelina (općina Trnovo).
Čin brigadira dodijeljen mu je posthomno, na dan dženaze.
Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dodijeljeno mu je posthumno 1996. godine.
ZAIM (Huse) IMAMOVIĆ, rođen je 22. 04. 1961. godine, u selu Poratak kod Ilovače, petnaestak kilometara od Goražda, uz Drinu. Tu je završio osmogodišnje školovanje. Srednju školu – Vojnu gimnaziju, završio je u Beogradu 1980. godine. Vojnu akademiju, rod pješadije, završio je u Beogradu 1984. godine. Vojnu karijeru u JNA završio je u činu kapetana prve klase. „Rat“ u Sloveniji, juna ‘91., zatekao ga u garnizonu Vipava. Njegovim završetkom, sa jedinicom se obreo u Bihaću, zatim nakratko u Travniku, pa Zenici i napokon u Lukavici u Sarajevu. Ilegalno je napustio kasarnu 08. 04. 1992. godine i u Hrasnici se priključio Teritorijalnoj odbrani RBiH. Odmah se priključio grupi od osamdesetak dobrovoljaca koji su se 10. aprila 1992. godine, preko Igmana, Bjelašnice i Grepka, zaputili u Istočnu Bosnu da brane Foču. Područje kojim je prošao ubrzo će postati put života i smrti za mnoge građane koji su se našli u Goraždu a za komandanta Zaima Imamovića – područje gdje je zavšio svoj životni i ratni put. Kad je sa grupom stigao u Ustikolinu, 14. aprila 1992., agresor je već bio okupirao Foču. Sistematski je palio bošnjačka sela i kretao se niz Drinu prema Goraždu. Od raspoloživog ljudstva, pristiglog iz Sarajeva i onog iz Foče, Zaim sa saradnicima (Zaim Bešović i ostali) je 16. aprila 1992. godine organizirao jedinicu (Prva drinska „brigada“), sa namjerom da se organizira odbrana lijeve obale Drine sa gradom Goraždem. U toj bezizlaznoj i beznadežnoj situaciji Zaim, sa ličnom i komandantskom hrabošću i odvažnošću, idejom stratega, upornošću koja zadivljuje, potvrdio se kao vojskovođa u odsudnoj odbrani Goražda koju je organizirao u rejonu Preljuce, te dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Utvrđena odbrambena linija od Osmice do Stoca i Orahovice postala je najsigurniji bedem prema Goraždu; to je jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili a u napadima na tom pravcu imali su više stotina poginulih.
Komandant Zaim Imamović je jedan je od tvoraca Operacija kodnog naziva „Krug“, izvedene u periodu 15. 08. – 18. 09. 1992. godine, u kojoj je oslobođen grad Goražde i čitava teritorija ove općine, te značajni dijelovi općina Foče i Rogatice. Zbunjen i u nevjerici, agresor je mislio da je u operaciju bio uključen međunarodni faktor. Da bi ova operacija uspjela, lično je izašao na Igman kako bi prikupio neophodna materijalno-tehnička sredstva. Redale su se Zaimove borbe i pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabučkom sedlu, Trovrhu, … Zaim je bio komandant ali i borac u prvim borbenim redovima, pa su uz pobjede dolazila i Zaimova ranjavanja. Ranjavan je šest puta, ali prvo i najteže ranjavanje se dogodilo u samom centru slobodnog Goražda, 29. avgusta 1992., kada je svojim autom nagazio na tenkovsku minu. Zajedno sa Feridom Buljubašićem, komandantom IBOG-a (Istočno-bosanska operativna grupa) razradio je operaciju oslobađanja Ustikoline u decembru 1992. godine, u kojoj je dva puta uspješno forsirana Drina.
Komandant Zaim je bio istinski vođa. Bio je dostojan imena koje je nosio (zaim znaći vođa). Sugestivno je djelovao na ljude. Borci su ga voljeli. Iako vojskovođa velikog stila – nije bio udaljen od boraca, naprotiv – bio je sa njima, nasmijan, pristupačan; sam je prilazio borcima, s njima razgovarao, podsticao ih na pregalaštvo i herojstvo, upornost u izvođenju oružane borbe i u najtežim uvjetima, istrajnost u podnošenju napora dugog i iscrpljujućeg rata. Uvjek je za realizaciju planiranih borbi tražio dobrovoljce. I uvijek ih je imao više nego što je zadatak tražio. A onda je sa njima i sam išao u planiranu borbu. Nijednom borcu nije bilo teže niti opasnije nego što je to bilo komandantu. Komandant Zaim je bio komandant napada, gospodar borbene inicijative. Nije dao da mu neprijatelj nameće taktičke probleme pa da on na njih traži odgovore. Naprotiv, on ih nametao neprijatelju. Držeći se načela da je napad najbolja odbrana, formirao je vlastitu strategiju – strategiju pobjede. Njegove zamisli planiranih napada zasnivale su se na odličnom poznavanju terena i rasporeda snaga neprijatelja na tom terenu. Iz tih saznanja rađale su se realne zamisli budućih borbi koje su gotovo zasigurno postajale pobjede. ‘Bitke se dobivaju u glavi’, gorio je. Nije volio frontalni napad, prakticirao je strategiju posrednog nastupanja. Kroz međuprostore i slabe spojeve neprijateljskih jedinica ubacivao se u dubinu njegovog rasporeda (i do petnaest kilometara) i otuda napadao iznenađenog neprijatelja. Tako je postupao tokom cjelokupnog svog ratnog puta, i kad je bio komandant brigade i komandant divizije.
Obavljao je komandantske dužnosti – dužnost komandanta Prve drinske udarne brigade u periodu 06. 04. 1992. – 01. 04. 1993. godine. U periodu od 01. 04. 1993. – 01. 10. 1993. godine, nalazio se u sastavu jedinica na Igmanu, sa jedinim strateškim ciljem – organizacija deblokade Goražda iz smijera Sarajeva. Goražde je sa slobodnom teritorijom preko Grepka, Trnova i Igmana bilo povezano sve do početka ljeta 1993. godine. Proljetnom agresorskom ofanzivom Goražde je dovedeno u potpuno okruženje. Odgovornost za pad Trnova, Bjelašnice i Igmana svaljena je na Zaima Imamovića, što je rezultiralo njegovim hapšenjem 09. 10. 1993. godine u Sarajevu i pritvaranjem u kasarni “Ramiz Salčin”, mada je ukupno stanje u OG „Igman“ još davno prije zametlo klicu takvog ishoda situacije. (Razotkrivanje lažne optužbe i rehabilitacija su uslijedile tek krajem 1995. godine.) Od 01. 10. 1993. godine do 17. 10. 1994. godine, bio je komandant Prve drinske udarne brigade i ujedno Zamjenik komandanta IBOG-a u Goraždu. Oni koji su mu zavidili, nastavili su iz Goražda servirati vlastima u Sarajevu laži o Zaimu – da je pijanica, izdajnik, … Vidno razočaran u sve, izašao je 29. decembra 1994. helikopterom iz okruženog Goražda a onda je otišao u Njemačku da obiđe porodicu.
Početkom 1995. godine u Tarčinu je formirana je 14. divizija Prvog korpusa Armije RBiH. Zadaci postavljeni pred Diviziju bili su veoma zahtjevni – prodor u dolinu Drine. Iskusni komandanti iz Goražda su zaključili da takve zadatke može realizirati samo Zaim Imamović. Pozvali su ga iz Njemačke i on se odazvao – prihvatio je dužnost komandanta 14. divizije. Pod njegovom komandom 14. divizija nizala je stalne uspjehe oslobađajući visove Treskavice prema Foči i Kalinoviku. Prije agresorskih jedinica trebalo je deblokirati Goražde preko Rogoja i Grepka. Oslobođeni su Mala Ćaba, Pašina planina, Vratilo, Krajačići, Klanac, Hum, Lupoč … U trenucima kad je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četnicke granate, koji su slavili kraj rata. Bio je u društvu komandanata Selima Hamzića, Pede, Huseina Tursunovića.
Komandanta Zaima Imamovića sjećat ćemo se prije svega kao vrijedna i čestita čovjeka koji je sve svoje sposobnosti stavio je u službu oslobađanja prostora goraždanskog regiona i tog dijela Bosne i Hercegovine.
Ukopan je na greblju kod Alipašine džamije u Sarajevu. Po njegovom imenu kasarna u Pazariću je dobila ime. I jedna škola u rodnoj Ilovači.
Legenda sa Drine ostat će vječno u srcima svih Bošnjaka Podrinja. I danas u mnogim bošnjačkim kućama Goražda, Prače, Ustikoline, uramljena na duvaru stoji slika jednog o najvećih sinova Bosne, rahmetli Zaima imamovića. Nek mu je veliki rahmet.
www.hasib-musinbegović
veterani.ba
