Bh. mediji su neslobodni i autocenzura je njihov prirodni ambijent

”Koja je razlika između cenzure i autocenzure? – Razlika je u autu, i to u autu više klase.”
(Bhnovinari.ba/E-novinar)

Gotovo kao naručeno za temu autocenzure došla mi je satirična emisija News Bar, koja se emitira na RTL televiziji, a uređuje ju ekipa istoimenoga satiričnog portala News Bar, koji, kako je vjerujem većini vas poznato, na satiričan i humorističan način prerađuje, kritizira ili prosto opisuje društvenu političku stvarnost susjedne nam Hrvatske i njezinih susjeda.

Naime, ta emisija započela je u nedjelju jednim vicom koji glasi: ”Koja je razlika između cenzure i autocenzure? – Razlika je u autu, i to u autu više klase.” I time odmah upadam nekako in medias res, u srž ovoga problema: zašto se novinari i urednici često odlučuju na autocenzuru.

Dakle često se tu radi o ovim sebičnim razlozima, koji se opet mogu podijeliti u sebične razloge prve vrste i sebične razloge druge vrste. U ovu prvu podgrupu mogao bih svrstati one novinare koji ionako teško zarađuju svoj kruh, pa iz golih egzistencijalnih razloga dobro gledaju što će pisati i hoće li prerezati tanku granu na kojoj još uvijek nekako sjede.

U drugu pak podgrupu svrstao bih upravo one novinare i urednike na koje se odnosi vic s početka. Oni, u savezu sa političkih moćnicima, postaju apologeti vlasti ili općenito onih koji imaju moć i koji na ovaj ili na onaj način upravljaju nekim financijskim tokovima. A to im onda, u posljedici, u nekoj prirodnoj implikaciji, donosi nezaslužene privilegije.

U tom smislu, smatram da je danas u manjem obimu prisutna direktna cenzura, na način da urednici dobivaju izravne upute ili ograničenja od strane recimo partijskih komesara, već se ona više manifestira na mnogo suptilnije načine, skrivenije, i zato opasnije. Ne treba biti puno mudar ni pronicljiv pa da se stekne utisak da su naši mediji neslobodni i da je autocenzura njihov prirodni ambijent.

O dnevnim novinama pogotovo ne treba trošiti riječi, čast iznimkama. Uzmimo kao ogledni primjer bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista. Ono je de facto partijski bilten HDZ-a i medij koji najbolje artikulira zahtjeve hrvatskoga nacionalizma, a bit ću malo zajedljiv pa reći: i domete tog nacionalizma.

Taj medij, kako jednom napisa dr. fra Drago Bojić, ”demonstrira rigidni oblik partitokratske medijske manipulacije , sve je u službi stožerne stranke i njezina lidera”. Kad već spominjem Večernjak, ne bi bilo fer da ne spomenem i njegova ideološkog blizanca, Dnevni avaz, ili, pada mi na pamet, novopokrenuti sedmičnik STAV, za kojeg imam dojam da s jedne strane funkcionira kao organ SDA i promotor interesa turske politike u BiH, a s druge strane je toliko zaostao u razvoju da bi ga se prije moglo svrstati u prvu polovinu 19. vijeka, u doba tzv. buđenja nacionalne svijesti i nacionalnoga romantizma.

Ne zaostaju tu puno ni glavni internetski portali. I među njima je većina onih koji su u nekom momentu spremni da podilaze nekoj političkoj stranci, iz čega izvlače odgovarajuće koristi.

I, opet citiram Bojića, ta ”sprega s političkom i ekonomskom moći, stranačkim, nacionalnim i vjerskim liderima, manipuliranje informacijama, insceniranje i izopačivanje činjenica, obilježja su, uz neke izuzetke, gotovo svih bosanskohercegovačkih medija”.

Ta sprega održava se kroz mehanizme cenzure i autocenzure, urednici i novinari znaju što trebaju pisati i dokle trebaju ići da bi se ta sprega održala ili pak još više učvrstila. Kud ćeš boljega primjera od ovoga nedavnog, i još aktuelnog, a tiče se situacije s Naserom Orićem.

Dopustite mi da budem malo licemjeran, pa da u ovome momentu malo cenzuriram sam sebe, tako da neću reći sve ono što mislim i što znam o spomenutome gospodinu (a zna, vjerujem, i većina novinara i ljudi kojih se tiče).

Tko poznaje lik i djelo navedenoga gospodina, razumjet će zašto sam sada posegnuo za ovom samocenzurom. Ali, zar nije malo skandalozno i mučno za gledati kako se kroz medije pod kontrolom bošnjačke politike, bilo da je ona SDA-ovska bilo da je SBB-ovska bilo da je predstavljena ”nacionalno sve svjesnijim” SDP-om ili onim preostalim miksom, od Nasera Orića pravi nekakav mitski junak, heroj i uzor?

Tu jednu vrstu prešućivanja svega onoga što nije u skladu sa postavljenim ”nacionalnim interesom” ili ”emocijama većine” vidimo npr. i u nekritičkom odnosu medija prema turskoj politici oličenoj kroz R.T. Erdogana.

Nisam primijetio, a i Google mi daje za pravo, da je ijedan utjecajniji medij prošle godine prenio ili prokomentirao sramnu Erdoganu izjavu, datu na intervjuu na državnoj televiziji 05.08.2014., a ta izjava glasi: ”Što se sve već govorilo o meni! Nazivan sam Gruzijcem. Još gore, nazivalo me se, oprostite na izrazu, Armencem.”

Dakle, mediji se ne žele zamjeriti onima koje tretiraju kao svoju čitalačku publiku, novinari se ne žele zamjeriti vlasnicima medija, a vlasnici se ne žele zamjeriti izvorima financiranja.

Probajte zamisliti što bi se desilo novinaru koji bi za bh. izdanje Večernjeg lista napisao da je Dario Kordić ratni zločinac i kriminalac i da je sramno što Marinko Čavara, Dragan Čović i ostali ”velikodostojnici” časte tog nesretnika kao nacionalnoga junaka i heroja-mučenika. Što bi se desilo novinaru Dnevnoga avaza koji bi progovorio malo o tamnim stranama nesuđenoga prvoga u Bošnjaka. Što bi se desilo novinaru RTRS-a koji bi u Centralnom dnevniku progovorio koju kritičnu o Velikome Vođi Miloradu. Što bi se desilo novinaru STAV-a koji bi sutra napisao tekst u kojem će na temelju gore citirane izjave, i na mnogim drugim temeljima, napisati za Erdogana da je još jedna bjelosvjetska fašistoidna pojava.

Naravno, ne bi im zbog toga zafalila ni dlaka s glave, ali bi zasigurno morali potražiti svoju sreću u nekoj drugoj medijskoj kući. O tome se znači radi: novinar ulazi u neku od tih medijskih kuća s namjerom i ciljem da prima plaću, ne da bude istraživač niti savjest ovoga društva, postane svjestan gdje radi i na čemu leži njegova firma, a onda iz toga izvuče prirodne zaključke.

On postane svjestan na čemu počiva taj sistem, pa svojim radom samo još hrani taj sistem.

Ako taj jedan politički sistem počiva na mitu od stoljeća sedmog do herojskog otpora Herceg-Bosne, onda on hrani taj mit. Ako drugi politički sistem počiva na mitu od bogumila preko 9,10,15,115 genocida, onda novinar hrani taj mit. Ako treći politički sistem počiva kosovsko-junačkoj epopeji i otadžbinskoobrambenom ratovima, onda on hrani taj mit. Ako četvrti politički sistem počiva na mješavini jugonostalgije, unitarističkih ideja i pseudograđanstva, onda gledaj da i sam to mijesiš.

Općenito, dobivamo navijački odnos prema prošlosti, nekritički i nediferenciran, dobivamo šutnju o kriminalu, dobivamo potiskivanje pravih, važnih pitanja, u drugi plan, dobivamo ovaj kaos u kojem živimo. Mediji tako postaju dio sistema i idu ruku pod ruku sa političkim upravitelja sistema.

Imao sam kao urednik Prometejeve družine i sam prilika za faustovske nagodbe, koje su naravno nuđene na prepreden, diskretan način. Osoba ili kolektiv svjestan da poznaješ njegove/njihove mane dadne neku ponudu, iskaže neko obećanje, a na tebi je kao „svjesnom“ biću da izvučeš poentu.

Naravno, uz sve slabosti koje imam, i uz dužno uvažavanje prema nekim ljudima, nisam pristajao na savez sa bilo kojim mefistofelesom politike ili partije, ali mi je to sve pomoglo da shvatim kako ta priča funkcionira.

Međutim, moram biti do kraja iskren pa reći i da sam se pri uređivanju Prometeja susreo sa situacijama kada sam odlučio nešto prešutiti, ne objaviti tekst koji sam već spremio, ali razlozi za to bili su razlozi opreza i čak straha, pogotovo u jednoj fazi kad je moja porodica zbog mene bila izložena pritiscima i prijetnjama.

Nije me puno sekiralo kada bi me na primjer onaj hercegovački portal zmijskog imena zbog moje kritike hrvatskoga nacionalizma virtualno popljuvao, a njegovi fanatici ”dokrajčivali” kroz virtualne komentare, niti mi je palo na pamet da trebam prestati sa kritikom bošnjačkog nacionalizma zato što me je izvjesni Abdukić preko stranice Rijaseta IZ-a svrstao u genocidaše, ali u momentu kad ti osobno dobro zaprijete neke osobe s kojima si upoznat, onda na povlačenje treba gledati prosto kao na borbu za opstanak.

Te ucjene, direktno ili indirektno iskazane prijetnje, ta atmosfera straha, još su jedan momenat koji negativno utječe na našu medijsku stvarnost.

Tekst novinara Franje Šarčevića urednika portalaPrometej.ba pod naslovom ”Autocenzura je prirodni ambijent bh. medija” objavljen je u 32. broju izdanja E-novinarkoji izdaje Udruženje/udruga BH novinari. BH NOVINARI  član su Međunarodne federacije novinara (IFJ) i Europske federacije novinara (EFJ)